Hrvatska republikanska stranka reagirala je povodom odluke Suda BiH da se Dudaković i drugi ipak puste na slobodu. Njihovu reakciju prenosimo u cijelosti:
Po kojoj se to pravdi pritvara generala Matuzovića zbog tobožnjeg utjecaja na svjedoke, a Atifa Dudakovića pušta na branjenje sa slobode? Po kojoj se to pravdi izbjegava podići optužnicu protiv Dudakovića za zločine počinjene protiv Hrvata i zbog ubojstva generala Šantića? I ono što nas najviše zanima, zašto šute hrvatski ministri, dužnosnici i/ili institucije na ova dvostruka mjerila i nepravdu?
Puštanje na slobodu Atifa Dudakovića i osumnjičenima u predmetu „Dudaković i drugi“ najočigledniji je dokaz podilaženja Suda BiH i cjelokupnog pravosudnog sustava BiH bošnjačkoj politici i stavljanje u službu onih koji se svim silama trude pisati neku izmišljenu povijest. Dok se za generala HVO-a Đuru Matuzovića i druge za iste kvalifikacije iz optužnica odredio jednomjesečni pritvor, za Atifa Dudakovića i druge se odredilo da se mogu braniti sa slobode. Znajući kako su u zadnjih nekoliko dana, zbog dizanja optužnica protiv Dudakovića i drugih za djela ratnog zločina, sa svih strana i od strane svih bošnjačkih i tzv. građanskih stranaka stizale osude tog „gnjusnog čina“, znajući također kako su u „osudama“ prednjačili predstavnici zakonodavne i izvršne vlasti iz reda bošnjačkog naroda, postavljamo pitanje je li uopće moguće razgovarati o pravičnosti Suda BiH u Sarajevu? Očigledno je kako tu pravde nema i kako pravdu kroji sarajevska čaršija, a ne sustav i zakon.
Da smo tu u pravu ponajbolje pokazuje ne samo slučaj Dudaković, nego slučajevi poput onog Nihada Bojadžića, osuđenog za najgnjusnije ratne zločine protiv hrvatskih civila, žena i djece, koji je sve donedavno šetao Jablanicom i mjestima počinjenja svog zločina, izrugujući se obiteljima svojih žrtava, da bi ga se kasnije „osudilo“ na izvršavanje kazne u maltene hotelskoj instituciji poluotvorenog tipa na Igmanu, kao da se radi o prometnom prekršaju, a ne monstruoznim zločinima. Treba li spominjati i slučaj Zulfikara Ališpage, još jednog ratnog zločinca, koji je za Sud BiH bolestan, a inače kao „bolesnik“ turistički putuje po svijetu.
No, najočigledniji dokaz kako se cjelokupni pravosudni sustav stavio u funkciju sarajevske politike jeste kako se u predmetu „Dudaković i drugi“ uopće ne spominju zločini nad Hrvatima, osobito slučaj ubojstva generala HVO-a Vlade Šantića. Podsjećamo, nedavno je za ubojstvo generala Šantića bio priveden Hamdija Abdić Tigar, koji je, također nakon što su sve bošnjačke političke stranke i ulica digle svoj glas, maltene uz isprike suda vraćen na slobodu. Sve to nas nimalo ne iznenađuje, budući da živimo u zemlji u kojoj se kao savjetnike članu Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda i drugim bošnjačkim dužnosnicima imenuju osobe osuđene i optužene za ratne zločine.
Ono što nas najviše pogađa jeste znakovita šutnja hrvatskih dužnosnika u vlasti i institucija hrvatskoga naroda na očiglednu diskriminaciju HVO-a i naših branitelja. Unatoč našim pozivima i dopisima da se pozvaniji od nas očituju i poduzmu konkretne korake kako bi se stalo u kraj ovoj diskriminaciji i pravosudnoj lakrdiji u režiji Suda BiH iz Sarajeva, ponovno je na scenu stupila poznata hrvatska šutnja.
Ovim putem osuđujemo diskriminirajući odnos Suda BiH i cjelokupnog pravosuđa prema hrvatskome narodu i HVO-u. Sud BiH se stavio u službu bošnjačke politike i ne vodi se pravdom i zakonom, nego ga vodi sarajevska čaršija na čelu s bošnjačkom političkom elitom, koja vrlo vješto iskorištava hrvatsku šutnju, napisali su na svojim stranicama.
wpDiscuz