Pružanje pomoći postaje sve sofisticiranije i vrijeme je da shvatimo da oni koji daju pomoć često imaju veće interese od onih koji pomoć primaju. I da loše pružena pomoć može učiniti stvari mnogo gorima nego da je izostala u krizi protiv koje se trebala boriti.
piše: Nedžad Latić I Thebosniatimes.ba
Direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu Sebija Izetbegović poslala je putem Facebooka poruku građanima: “Dragi moji, Molim vas da ne dozvolite da vas lijepo vrijeme prevari“ i zaradila stotine tisuća lajkova. To je virtualni svijet društvenih mreža u kojem se mogu kupiti lajkovi sponzoriranjem objave na FB, pa stoga dojmovi varaju naivne narodne mase. Nedavno je plasirana vijest da je kompanija Twitter izbrisala tisuće takozvanih ‘bot’ naloga povezanih s vladajućim strankama u Srbiji, Egiptu, Hondurasu, Indoneziji i Saudijskoj Arabiji.
Korona ubila muslimansku solidarnost
Iz te kompanije je priopćeno je da su uklonili više od osam i pol tisuća Twitter profila koji su u prethodnom periodu isključivo služili “promociji vladajuće stranke u Srbiji i njenog lidera Aleksandra Vučića”. Ništa manje takozvanih „bot“ naloga nema ni bračni par Izetbegović. Ipak, među stotina komentara, kako sam izviješten iz druge ruke, na tu njenu poruku upadljivo je klicanje bošnjačkoj „Kraljici Majki“. Bogme, ako je ovako populistička poruka primljena s oduševljenjem među izhavešćenim bosanskim muslimanima, onda nam se baš „crno piše“. Jer svi su išareti da smo dobro zaribali kad je u pitanju zdravstveni sustav koji jedini može i mora dati odgovor na pandemiju korona virusa. I baš, tobejarabbi, sve manje se brinemo koliko će nas umrijeti od korona virusa, a sve više brinemo kako ćemo nastaviti živjeti nakon što smo sagledali bezdan i propuntu nad koju smo se svi, onako đuturile, nadnijeli.
Kao sol na ranu dolazi nam gorka spoznaja da više ne naša muslimanska braća ne haju za nas i da nam neće i ne žele slati humanitarnu pomoć. Osobno me se ta pomoć ne tiče i, kunem se, da nikad ni u kakvoj formi nisam konzumirao tu pomoć, niti se moja obitelj okusila te lokme! Znam da mi mnogi ne vjeruju jer sam pripadao toj „bošnjačkoj halki“ u vrijeme rata. Ali, nemam nikakve fajde ni od onih, a takvih je na stotine, kojima sam pomagao na razne načina u ratu. Rijetki su mi se zahvalili, da ne kažem da su mi uzvratili. Bog mi je svjedok da nisam gledao na religijsku i nacionalnu pripadnost onih kojima sam pomagao. To je moje gorko iskustvo muslimanske solidarnosti. No, pored svega, uopće nisam iznenađen odnosom islamskih zemalja prema nama. Jer za to postoji mnogo razloga, a ključni razlog je svakako političke naravi. Prvo, nismo uzvratili i bratski se zahvalili mnogim islamskim zemljama koje su nam pomogle u ratu. I ne samo što se nismo zahvalili, već smo zbog raznih islamofobičnih trendova, koji su u valovima nadirali prema Bosni i Hercegovini, od terorističkih napada na New Yorku, do onih u europskim metropolama. Ne da nismo postupali odgovorno i mudro, već smo, najčešće reagirali prepotentno i arogantno, paranoično progoneći takozvani „azijatski faktor“. To što je radio Zlatko Lagumdžija, kao lider Alijanse za promjene, eklatantan je primjer muslimanske iskompleksiranosti i frustriranosti nezahvalne sarajevske političke elite, kao i kukavičkog podilaženja bjelosvjetskim moćnicima koji su obitavali u Sarajevu. To što je Lagumdžija konvertirao u ideološkom smislu, pa se slikao kako obavlja umru i što se javno kajao zbog kidnapiranja i slanja u Guantanamo tzv. Alžirske grupe, ništa ne mijenja stvari. Posljedice njegove politike ostavile su dalekosežne posljedice po odnose Bosne s islamskim zemljama.
Hranjenje trojanskog konja
Jer, kako tvrde analitičari, pružanje pomoći postaje sve sofisticiranije i vrijeme je da shvatimo da oni koji daju pomoć često imaju veće interese od onih koji pomoć primaju. I da loše pružena pomoć može učiniti stvari mnogo gorima nego da je izostala u krizi protiv koje se trebala boriti. Posebno to mora shvatiti Bosna koja je kronično postala ovisna o stranoj pomoći. U strateškom smislu humanitarna pomoć bosanskim muslimanima u ratu od strane bogatih arapskih zemalja bila je „hranjenje trojanskog konja“. I svi to vrlo dobro znamo, pa smo, usprkos svakodnevnim opomenama „držali glave u pijesku“. Nismo se, dakle, odredili ni u ideološko-političkom smislu (u pitanju je selefizam), niti smo ikad izvršili inventuru i sravnili „bilancu stanja i uspjeha“ humanitarne pomoći. Zato postoje medijska nagađanja i sumnje u ogromnu pronevjeru financijske pomoći od strane osoba koje su bile u samom političkom i vjerskom vrhu. Formirane su bile dvije parlamentarne komisije na federalnom i državnom nivou s ciljem da ispitaju osnovanost medijskih navoda o pronevjeri enormnim količina humanitarne i financijske pomoći građanima BiH. Mediji su operirali s cifrom od desetak milijardi dolara. Taj novac je navodno završio na tajnim računima „uglednih bošnjačkih familija“. Gdje ima dima ima i vatre, rekao bi običan svijet. Ali, sama činjenica da je okruglo četiri milijarde eura, koje je suveren Bruneja, uplatio na račun, kao „hediju“ za 200 hiljada boraca, nestalo bestraga u grotlu korupcije, kad ih se dočepala gladna birokracija, najbolje ilustrira način nesavjesnog odnosa prema ratnim donacijama. Slična je sudbina i s donacijom Muhameda Mahatira, doskorašnjeg premijera Malezije, koji je bio odobrio investicijska sredstva, opet se navodno radilo o četiri milijarde dolara, za gradnju infrastrukture i stambenih objekata u Sarajevu. Od svega toga se uspjelo sagraditi dvije zgrade „Bosmal“ i to uz dramatične, skoro kobne posljedice po ovlaštenog investitora.
Beskonačno je duga priča o tom novcu, a samo nekoliko živih ljudi, još uvijek, može dati odgovore na nju. To su Hasan Čengić, kao šef ratne logistike za Armiju BiH, Bakir Izetbegović, kao biološki i politički nasljednik osnivača SDA i prvog predsjednika BiH Alije Izetbegovića, Haris Silajdžić, kao ministar i premijer državne Vlade, te član Predsjedništva BiH, i Mustafa Cerić, kao bivši reisul ulema. Naknadno su u ovu priču uvučeni i Husein Živalj, odnosno Amer Bukvić, kao egzekutori financijskog lobija okupljenog oko BBI banke. Postoji tu stotinjak „operativca“ koji su bili „umreženi“, i još uvijek su tu kao takvi infiltrirani u strukture državnih i vjerskih institucija, posebno u diplomaciji, kako bi kanalizirali investicije iz islamskih zemalja započete još u ratu.
Osim Bakira Izetbegovića svi su razvlašteni, a među njima vlada netrpeljivost. Možda zbog toga djeluju nezainteresirani i bespomoćni, tako da će se „kola slomiti“ na Izetbegoviću. Njegova ministrica Bisera Turković može samo donirati poklon kao dobrovoljni prilog za borbu protiv pandemije, koji je kao ambasadorica dobila u Kataru. Jer na njen telefonski poziv i(li) apel sigurno nitko od arapskih suverena neće odgovoriti. Što onda preostaje Izetbegoviću u ovoj bezizlaznoj situaciji? To je tajna za bosanske muslimane, a za njega nije. Rješenje je u tajnim računima za koje bi, ako zaista postoje, morali znati on i Čengić?!
wpDiscuz