U ponoć, dok je vjetar rezao tamu Donbasa, sedmorica ukrajinskih vojnika probijala su se kroz ruševine sela Trudove, pedesetak kilometara zapadno od Donjecka. Nisu tražili neprijatelja. Tražili su prijatelja.Tijelo Dmitra Maslovskog, poznatog pod ratnim imenom Cobra, ležalo je među razrušenim zidovima. Njegova posljednja borba već je bila zapisana u povijesti – zabilježena na snimci s drona, a kasnije i na kameri koju je nosio na kacigi. Sedam minuta brutalne borbe prsa o prsa s ruskim vojnikom. Sedam minuta koje su od običnog vojnika stvorile legendu.
Borba koja je obišla svijet
U noći 17. studenog, Maslovski je bio sam, lice u lice s Andrejem Grigorijevim, 35-godišnjim ruskim vojnikom, etničkim Jakutom iz dalekog Sibira. Dok su njihovi zapovjednici crtali linije na kartama, oni su crtali granicu između života i smrti – golim rukama i noževima, na podu betonske šupe.
U trenutku kad je shvatio da umire, Maslovski je rekao “To je to, mama. Zbogom.” I onda, svom neprijatelju: “Pusti me da umrem sam.”
Grigorijev, ranjen i iscrpljen, gledao ga je u tišini.
“Bio si najbolji borac na svijetu. Zbogom.”
“Zbogom, brate,” odgovorio mu je ruski vojnik.
Zatim je povukao osigurač na granati pričvršćenoj za Maslovskog. Eksplozija. Tri metka za kraj. Kamera s kacige nestala je s ruskim vojnikom u noći.
Od vojnika do simbola
Kad su snimke borbe dospjele na društvene mreže, Maslovski je prestao biti samo ime na popisu poginulih. Postao je simbol otpora, posljednjeg daha borbe do kraja. Svijet je vidio rat u njegovom najprimitivnijem, najokrutnijem obliku – čovjek protiv čovjeka, bez dronova, tenkova i raketa.
Ali tko je bio Cobra?
Dmitro Maslovski nije bio vojni fanatik. Odrastao je u selu Janišivka, 150 km od Odese, s majkom Oleksandrom i dvoje mlađe braće. Bio je najstariji, odgovoran, predodređen da bude oslonac obitelji.
U dvadesetima je služio u vojsci tri godine, a 2023. se ponovno vratio, ovaj put zauvijek. Sanjao je časnu borbu protiv dostojnog protivnika. Na kraju je to dobio – i platio životom.
Vratiti prijatelja kući
Njegovi suborci su znali što im je činiti. Tijelo Cobru ne ostavljamo.
Narednik Valerij Teterin i njegova jedinica pod kišom ruskih granata umotali su Maslovskog u pokrivač i nosili ga natrag pod paljbom. Ruska artiljerija raznijela im je kotače, dronovi su ih gonili do zore, ali nisu odustali.
Nakon sedam minuta borbe protiv smrti, nakon sedam sati borbe da ga vrate – Maslovski se vratio kući.
Zaključak: Rat ne bira heroje, ali ih stvara
Danas, Maslovski nije samo vojnik koji je poginuo u borbi. On je metafora Ukrajine – borac koji je znao da je slabiji, ali se borio do kraja. Ne za pobjedu, nego za čast.
Njegova majka primila je iz ruku Zelenskog postumno odlikovanje – titulu Heroja Ukrajine.
Na drugoj strani bojišnice, Andreju Grigorijevu, čovjeku koji ga je ubio, Putin je dodijelio titulu Heroja Rusije.
Jer rat uvijek ima dva heroja. I uvijek prekasno shvatimo da su bili samo ljudi.
wpDiscuz
