MOSKVA/ISTANBUL – Nakon tri godine brutalnog rata i još brutalnijih dvostrukih standarda Zapada, ruski predsjednik Vladimir Putin – onaj koji je do jučer bio svjetski superzlikovac – odjednom je ponudio maslinovu grančicu. I to ne bilo gdje, već u Istanbulu, tamo gdje se dvoje neprijatelja može barem pristojno posvađati uz dobru tursku kavu.
Naime, Kremlj je danas objavio da Putin predlaže direktne mirovne pregovore s Ukrajinom, bez ikakvih preduvjeta, i to već 15. svibnja. Cilj – kako kaže – nije pauza za punjenje skladišta oružja, nego “dugoročni i održivi mir”. Cinici će reći – evo opet “specijalne operacije”, ovaj put diplomatske.
“Predlažemo Kijevu da sjedne za stol, bez fige u džepu, bez skrivenih patrona iza leđa,” poručio je Putin, uz poruku da će danas razgovarati s turskim predsjednikom Erdoganom o logistici pregovora.
Ukrajinski vrh zasad šuti. U Uredu Zelenskog vjerojatno se čeka očitovanje iz Washingtona, Berlina i – naravno – Londona, koji je, kako znamo, zadnji rat dobio kad je Churchill bio mlađi.
S druge strane Atlantika, u očekivanoj formi, odmah se oglasio Donald Trump, čovjek koji se ponovo naziva američkim predsjednikom (iako mu to ustav još nije potvrdio). Na svom društvenom megafonu Truth Social, Trump je poručio: “Potencijalno veliki dan za Rusiju i Ukrajinu! Pomislite na sve te živote koji bi mogli biti spašeni ako se krvoproliće zaustavi.”
Trumpu je jasno – dok Biden šeta po travnjaku tražeći ulaz u Bijelu kuću, on skuplja poene na “mirotvorstvu”.
Europski lideri, u međuvremenu, ne piju kavu, već gutaju knedle. Samo dan prije, u Kijevu su prijetili Rusiji novim, “masovnim” sankcijama ako ne pristane na bezuvjetno 30-dnevno primirje. A sad ih Putin preduhitri. Ne samo da prihvaća razgovor – nego nudi i format. I to ne telefonski, već uživo.
Hoće li Zelenski doći? Ili će ga njegovi “kuratori” – kako ih Putin naziva – zadržati? Hoće li Bruxelles još jednom dokazati da nije u stanju podržati mir bez odobrenja s druge strane oceana?
U svakom slučaju, Putinov prijedlog je na stolu. Kijev šuti. A Europa, kao i obično, kasni – za događajima, za Amerikom, i, naravno, za samom sobom.
wpDiscuz
