Dok ministar Kuščević marljivo radi na brojanju potpisa za opoziv tzv. Istanbulske konvencije, koja se bavi borbom protiv nasilja prema ženama i rušenjem rodnih stereotipa, u Bruxellesu se prošli tjedan dogodio stočni sajam u Gudovcu, koji se na engleskom zove “Man Having Babies”. Radi se o događaju u centru Europske unije čiji je parlament izglasao Istanbulsku, na kojem homoseksualni parovi kupuju djecu i žene, svedene na maternicu, koje će im devet mjeseci nositi, roditi i potom izručiti dijete koje su naručili. Sve skupa je glamurozno, mjesto radnje hotel “Hilton”, par kilometara dalje od europskih institucija, muški parovi, homoseksualci markirane robe, na stolovima katalozi sa ženskim robljem, većinom sirotim ženama među kojima, doduše, ima i osviještenih zapadnih naprednjakinja koje to rade, navodno, iz uvjerenja. S druge strane bogata homoseksualna klijentela. Kažem bogata, jer cijena jednog djeteta i žene koju nazivaju sramotnim imenom “surogat majka” kreće se između devedeset i sto šezdeset tisuća dolara. U tu cijenu uključeno je sve, i pravna i psihološka pomoć, kao i cijeli postupak.
Natražna biologija
Na homoseksualnom paru je da u katalogu pokaže na ženu, svedenu na stvar, na najodvratnije roblje, koju žele kupiti kao stoku za rasplod na nekom stočnom sajmu, ona potom potpiše da se odriče djeteta čim ga rodi, i stvar poslije preuzima stručni tim. Ne haje nitko koliko je takvih žena, unatoč tome što im je osigurana i uračunata famozna psihološka pomoć, počinilo suicid, koliko ih potom zapadne u grizodušje i teška psihička stanja, bitno je da netko ispuni svoju želju za imanjem (!) djeteta jer ga, eto, ne mogu imati prirodnim putem. No to je, očito, u skladu s Istanbulskom, jer ovaj dokument sve promatra kao društveni konstrukt, naravne pak datosti tek kao plastelin koji svako oblikuje prema vlastitim osjećajima i željama i, na kraju krajeva, omogućava ženama rušenje još jednog stereotipa utemeljenog na natražnoj biologiji, a to je mračni stereotip biološke majke koja se pretvara u naprednu surogat majku.
Ispred hotela “Hilton” gdje se već četvrtu godinu (!) u Bruxellesu događa ovaj homoseksualni sajam za prodaju žena i djece, nije se pojavio i protestirao nitko iz Europskog parlamenta koji je digao ruku za borbu protiv nasilja prema ženama, nije se pojavila ni jedna feministica, nitko već četvrtu godinu ne reagira. Isti je taj Europski parlament još 2015. godine, prije Istanbulske, osudio fenomen “najma maternice” kao odvratnu praksu iskorištavanja žene. Što je i s Konvencijom o pravima djeteta iz 1989. godine koju su potpisale sve članice, pa i Belgija, u kojoj jasno piše da “svako dijete ima pravo upoznati svoje roditelje i odrastati s njima”, dok se pred nosom svih prodaju djeca bez majke. Ista Konvencija traži od svih država potpisnica da spriječe bilo kakvo instrumentaliziranje djece, pa i prodaju, dok se u srcu Europske unije djeca prodaju, bukvalno, najboljem ponuđaču, i to četvrtu godinu zaredom. A ako nešto traje već četiri godine, znači da posao prodaje žena i djece ide dobro, da je unosan, da donosi profit, da ima klijenata, bogatih homoseksualnih parova. Koliko mi je poznato, jedini istaknuti političar koji je digao glas protiv ove morbidne, rekao bih bez uvijanja, i bolesne prakse, je zastupnik socijalista Phillipe Close, a sve skupa ne događa se u nekom dalekom selu, u Gudovcu, gdje je poznati stočni sajam, već u Bruxellesu, gdje je izglasana Istanbulska konvencija o sprječavanju i zaštiti žena od nasilja.
Bezočni predatori
Nakon ove grozomorne činjenice europarlamentarcima pred nosom, više nitko razuman ne može sumnjati da cilj Istanbulske nije zaštita žena, već treći ciljevi koji poremećaj žele učiniti, kako Plenković voli reći, “mainstreamom”, normalizacijom devijacije kroz krinku zaštite žena. Što ih ne zaštite u Bruxellesu? Te očajne, mahom siromašne žene koje se odluče na takav korak sigurno nisu one koje treba osuđivati, njima treba pomoći i maknuti ih od ovih bezočnih predatora njihovih maternica, njihova elementarnog ljudskog dostojanstva, ponižavanja, svođenja na puku robu, na stvar, na rasplodne junice. No smije li se osuditi homoseksualne parove koji kupuju žene i djecu? Ne, to je homofobija, to bi bio čisti izljev netolerancije i osporavanja “ljudskih prava” od strane mračnih, nazadnih klerofašističkih snaga koje bi nas vratile u Srednji vijek, a oni, napredni su ipak u hotelu “Hilton”, u Bruxellesu 2018. godine, daleko ispred Srednjega vijeka.
Prema podacima sa službene stranice “Man Having Babies”, u svijetu je trenutno 7500 homoseksualnih parova s djecom, od kojih su neka i usvojena, no istraživanje o psihološkim karakteristika i problemima te djece ili ne postoje, ili su žestoko odbačena i prokazana u akademskoj zajednici jer su donijela spoznaje koje se nisu svidjele (homoseksualnim) lobijima i akademskoj mafiji. Nije ni čudo jer to je industrija u kojoj se vrti ogroman novac.
Zato, neka nama Istanbulske, Kuščević naprijed, ostali stoj. Hvaljen Isus!