SIPA je jučer na području Viteza, Sarajeva i Zenice uhitila osmoricu Bošnjaka – bivših pripadnika Armije RBiH, osumnjičenih za ratni zločin u Križančevom selu kod Viteza. — državljana BiH podrijetlom s prostora Središnje Bosne. Tužiteljstvo BiH priopćilo je kako su osumnjičeni, a među njima i bivši zapovjednici, uhićeni na više lokacija zbog sumnji da su počinili jedan od najtežih ratnih zločina nad Hrvatima. Uhićeni su: Ibrahim Purić, Ibrahim Tarazija, Nijaz Sivro, Rušit Nurković, Almir Sarajlić, Šaćir Omanović, Kasim Kavazović i Sadik Omanović. Prema priopćenju Tužiteljstva BiH, osumnjičeni su da su kao zapovjednici i pripadnici Armije RBiH s područja Središnje Bosne i Viteza, postupali protivno odredbama Ženevskih konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika i civilnih osoba za vrijeme rata.
Osumnjičeni su da su počinili ratni zločin nad žrtvama hrvatske nacionalnosti počinjen na lokalitetu Križančeva sela, Šafradina i Dubravice, gdje je 22. prosinca 1993. ubijeno najmanje 12 zarobljenih pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali, kao i za brutalnu smrt i komadanje dvije civilne osobe, žene hrvatske nacionalnosti, zatim za pljačkanje i uništavanje imovine.
Tijela ubijenih razmijenjena su 40 dana nakon zločina, a na posmrtnim ostacima uočeni su tragovi zlostavljanja i odsijecanja dijelova tijela, stoji u priopćenju Tužiteljstva BiH.
Od 2006. godine je pred Tužiteljstvom BiH formiran kazneni predmet “Križančevo selo”, a do 2018. godine na “njemu” se promijenilo pet tužitelja Posebnog odjela Tužiteljstva BiH za ratne zločine. Prije 12 godina kada je kazneni predmet formiran skupljeno je 8 izjava svjedoka masakra, a idućih 8 godina Križančevo selo bilo je na čekanju. Istraga je tako opet otvorena 2014. godine kada su pripadnici SIPA-e prikupili “još” 10 izjava svjedoka. Iduće dvije godine, odnosno, od 2014. do 2016. godine Tužiteljstvo BiH nije se bavilo Križančevim selom, a da bi opet počeli 2017. godine kada je predmet dodijeljen idućem, petom po redu, tužitelju Tužiteljstva BiH.
Dakle, u 12 godina koliko je kazneni predmet formiran skupljeno je 18 izjava svjedoka i promijenilo se pet postupajućih tužitelja.
U tom kontekstu, uhićenja osmorice pripadnika Armije RBiH,a među kojima je i Ibrahim Purić, zapovjednik 325. brdske brigade Armije RBiH iz Viteza, mogu se smatrati početkom procesuiranja ratnih zločina počinjenih nad Hrvatima u Lašvanskoj dolini.
Za razliku od zločina nad Bošnjacima u Lašvanskoj dolini koji su procesuirani i pred Haaškim tribunalom, hrvatske žrtve Križančeva sela, kao ni Središnje Bosne, nisu “imale sreće”. General Mehmed Alagić, zapovjednik Operativne grupe “Bosanska Krajina” preminuo je neposredno pred početak kaznenog postupka u Haagu iako je optužnica protiv njega sadržavala i zločin u Križančevom selu, kao i onaj na Buhinim kućama, također u Vitezu.
U postupcima vođenim protiv Envera Hadžihasanovića, zapovjednika 3. korpusa Armije RBiH, Amira Kubure, zapovjednika 7. muslimanske brigade, kao i načelnika Glavnog stožera Armije RBiH, Rasima Delića, Križančevo selo nije “imalo mjesta” u optužnicama, pa tako ni u presudama.
Osim pravosudne zadovoljštine, hrvatske žrtve Križančeva sela nisu dobile ni onu medijsku unatoč činjenici da su kamere BBC-a i CNN-a te ratne ’93. godine bile u Vitezu i Lašvanskoj dolini. Možda su prvu grešku napravili u Press službi Zbornog područja HVO-a Vitez jer su o zločinu nad zarobljenicima i civilima u Križančevom selu izvijestili kao o “zločinu nad Hrvatima”, umjesto “zločin u selu udaljenom od Ahmića 1000 metara”. Onda bi se i Križančevo selo možda “proslavilo”.
Križančevo selo, odnosno, stradanje hrvatskih civila i zarobljenika HVO-a, smatra se najvećim stratištem hrvatskog naroda u BiH od Armije RBiH.
Pokolj u Križančevom selu dogodio se 22. i 23. prosinca 1993. godine u okviru velike vojne i napadačke operacije Armije RBiH pod nazivom “Krvavi Badnjak” protiv postrojbi Zbornog područja HVO-a Vitez.
Tada su u borbama ubijena 44 vojnika, a prema podacima hrvatske strane veliki broj njih likvidiran je nakon zarobljavanja. Još njih 30 odvedeno je nakon zarobljavanja te naknadno likvidirano.Tijela tih ljudi također su bila teško unakažena.Po podacima hrvatske strane, u Križančevu selu je ubijeno više od 70 hrvatskih civila i vojnika.
Križančevo selo je zadnji zločin postrojbi Armije RBiH u 1993. godini, odnosno, tijekom 365 dana opsade i okupacije Lašvanske doline. Jedini kontakt Lašvanske doline s ostatkom svijeta u toj godini bio je humanitarni konvoj “Bijeli put” iz Hrvatske kojim su Hrvatima u tom dijelu BiH dostavljena hrana i medikamenti, a koji se za Hrvatsku vraćao, upravo 22. prosinca 1993. godine.
Unatoč činjenici da je dio pomoći iz Hrvatske koja je došla s “Bijelim putem” otišao Bošnjacima u selu Kruščica kod Viteza i Zenicu, postrojbe Armije RBiH odlučile su očito i “zahvaliti” na tome.
Tijela zarobljenih, pa likvidiranih, pripadnika HVO-a su nakon velikih napora obitelji žrtava i Zbornog područja HVO-a Vitez poslije gotovo dva mjeseca, u veljači 1994., dovezena u Vitez gdje je izvršena razmjena.
O brutalnim okolnostima stradavanja hrvatskih branitelja najbolje svjedoči činjenica kako su jednom zarobljeniku izvađene oči.
U napadu brigada Armije RBiH na Križančevo selo ubijene su i dvije žene, Matilda Pranjković i Kata Alilović. Selo je nakon pohoda Armije RBiH opljačkano, a kuće i drugi privatni objekti spaljeni.
Dnevnik.ba
wpDiscuz