MOSTAR – Opći izbori u Bosni i Hercegovini održani su u listopadu 2018. godine, do dan danas nemamo novu vlast u Federaciji i pojedinim županijama a već smo ušli u novi izbornu godinu.
Naime, u listopadu ove godine očekuju nas lokalni izbori, koji su svim strankama izuzetno važni (upravo je lokalna vlast prvi kontakt s žiteljima, a tu se stvara i stranačka baza za opće izbore) tako da već od ožujka ili travnja možemo očekivati kampanju u punom zamahu u kojoj se neće birati niti sredstva niti riječi.
Prevedeno, u zemlji sve staje i kreće podizanje tenzija do usijanja, priče o svemu i svačemu samo ne o pravim problemima na lokalnoj razini, udarci ispod pojasa… Sve to dodatno je skučili ionako skučen prostor za dogovor bošnjačkih, “građanskih” i hrvatskih stranaka oko nasušno potrebnih izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH čime bi se otkočio proces uspostave vlasti ali i zaustavila višedesetljetna majorizacija Hrvata u BiH. Pozicije se niti do sada nisu mnogo približile pa je teško očekivati da će netko niti spreman na kompromis u izbornoj godini.
Različiti koncepti države
Odmah nakon okončanja općih izbora i činjenice da je na mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH zasjeo Željko Komšić (po treći put na to mjesto dolazi većinskom voljom bošnjačkih birača) bilo je jasno da se napokon mora reći “Dosta!”. Bilo je, naravno, vrijeme i mnogo ranije da se ove stvari urede kako se u ovoj zemlji više nitko ne bi osjećao ugroženim i svi govorili o pravim, životnim problemima, ali što zbog pritisaka iz međunarodne zajednice, što zbog nevoljkosti bošnjačkih politički elita ali i indolentnosti hrvatskih političara to se nije dogodilo.
Prolazile su godine i desetljeća, Hrvatima se nametala volja druga dva konstitutivna naroda, zemlja je “razderana” konstantnim političkim krizama, korupcijom i klijentelizmom, slabom, ekonomijom i još slabijom vladavinom prava i pravosuđem, ljudi iz nje bježe. Hrvatske stranke okupljene oko HNS-a, a predvođene najjačom od njih HDZ-om BiH, bile su jasne – nema vlasti bez novog Izbornog zakona BiH koji će značiti implementaciju presude Ustavnog suda BiH u “slučaju Ljubić”.
I koliko god to se činilo kao ucjena, Hrvatima u BiH ništa drugo nije preostalo i za nadati se kako se neće popustiti niti milimetra u tim zahtjevima, jer tko god se usudi to učiniti “pljunuti će u lice” svim glasačima i većini Hrvata koji se u ovoj zemlji osjećaju ugroženim, a u tom slučaju sigurno i izdanima.
S druge pak strane, stranke okupljene oko SDA ne žele niti čuti za prijedloge HNS-a, jasno poručuju kako popuštanja neće biti pa čak i prijete da će, ukoliko HNS nastavi s blokadama, pronaći način da se to više nikada ne ponovi. Taj blok stranaka želi izmjene Izbornog zakona BiH, ali uz uvažavanje presuda Europskog suda za ljudska prava u slučajevima “Sejdić-Finci”, “Pilav” i drugi i da se mora uvažiti i građanska opcija. Dakle, i dalje imamo status quo sa vrlo malim šansama da se on ubrzo promjeni.
Grad Mostar
Tu je i pitanje izbora u Mostaru, kojih nema još od 2008., ali sada imamo presudu Europskog suda za ljudska prava pa ipak postoji nada kako će žitelji ovog grada krajem godine ipak na birališta.
Vrlo je teško očekivati da će se SDA i HDZ BiH dogovoriti ali tada se u ovu priču mogu (prema mnogima i moraju) uključiti Ustavni sud BiH i Središnje izborno povjerenstvo BiH i raspisati izbore. Također, mnogi prizivaju reakciju OHR-a i međunarodne zajednice jer su, prema mnogima, upravo oni “zakuhali” situaciju u Mostaru nametnutim statutom pa sada je moraju i riješiti.
Federacija, županije i Grad Mostar samo su još jedan dokaz kako svi moraju preći preko svog ega, tmurne prošlosti te sjesti za stol i naći formulu pomirenja i strateškog partnerstva Hrvata i Bošnjaka. To je ono što se i jednom i drugom narodu bukvalno znači opstanak u vlastitoj zemlji, prevladavanje većine problema i bar nadu u bolje sutra. Hrvati i Bošnjaci većinom žive “izmiješani”, naslonjeni jedni na druge te je napokon vrijeme da se pronađe dogovor za miran suživot te zajedničkog djelovanja u obrani strateških interesa za oba naroda.
Vremena nametanja volje jedni drugima moraju se staviti iza nas, oba naroda se u vlastitoj zemlji moraju osjećati sigurna i zaštićena, kao i svi drugi žitelji, te zajednički graditi bolju budućnost. Ukoliko više uvažavali jedni druge, ne gazili temeljna ljudska i politička prava drugih naroda, pronašli zajednički imenitelj i zajedno branili svoje interese možemo su barem pružiti priliku za ekonomski, demografski ali i moralni oporavak. U protivnom ćemo samo dodavati gas na putu ka ambisu.