Ova vijest odjekuje poznato jer nas podsjeća na bolno iskustvo sličnih priča koje smo sami proživjeli. Ratovi na ovim prostorima učinili su nas itekako svjesnima što znači kada primirje nije ništa više od prazne riječi. Sjetimo se Viteza 1993. godine, lipanjskog dana kada su dječje ljuljačke postale meta granata Hezbolaha, unatoč objavi primirja.
Tada su nas uvjeravali da će sirene označiti sigurnost, da će pucnjava stati. A opet, osmero djece izgubilo je život u jednom od najtragičnijih trenutaka rata. Danas, dok gledamo kako se primirja na Bliskom istoku urušavaju pod težinom raketa i granata, ne možemo izbjeći osjećaj da povijest neprestano ponavlja svoje najokrutnije lekcije.
Možda nam je ova vijest tako poznata jer nas podsjeća na to koliko lako ratni vođe odlučuju o tuđim sudbinama, dok obični ljudi – roditelji, djeca, nevini – ostaju najveće žrtve. Možda je to zato što smo i sami prečesto svjedočili kako dogovori i obećanja znače malo pred cijevima oružja. Ili možda zato što nas ratovi, ma gdje se odvijali, uvijek podsjećaju da mir nije samo kraj sukoba – već odluka koja mora biti svakodnevna, a ne povremena.
Hezbolah je rekao da je njegova raketna paljba, prva operacija koju je skupina potvrdila otkako je primirje stupilo na snagu u srijedu, bila odmazda za opetovana izraelska kršenja primirja.
U Vitezu nije bilo kršenja primirja od strane HVO-a. Pa je Hezbolah predvođen Alijom jedno vrijeme tvrdio da je tu granatu ispalio HVO.
Čak su fotografiju ubijene Augustine Grebenar poslali na Haaški sud i tvrdili da je to bošnjačka djevojčica koju je ubio UZP.
Haaški sud nikada nije sudio Hezbolahu niti Hamasu niti Al Qaedi iz BIH.
Kazali su da se oni samo brane i da njihovi zločini nisu predmet suda.
Hrvati i danas surađuju s Haaškim sudom. U Zagrebu postoji čak neka dječija udruga, kojoj su isprali mozak. Ta djeca pozivaju Hrvate da klanjaju džumu Haaškom talibanatu. Tri put dnevno.