Herbert ili Tolkien? Kad bi se BiH pisala kao epski roman, Hrvati ne bi imali poglavlje

Tolkien vs. Herbert: Sukob etika

Tolkien – deontologija, milost, višeslojna providnost

Tolkien je bio katolik, pa je i njegov svjetonazor prirodno ukorijenjen u ideji da postoje objektivne moralne istine. Dobro i zlo su ontološke kategorije – neovisne o našem mišljenju, ishodima, ili ciljevima. Ne biraš put zato što vodi uspjehu, nego zato što je ispravan.

“Even the smallest person can change the course of the future.”
— Galadriel

Likovi poput Froda, Sama, Aragorna, Gandalfa ne traže moć – oni bježe od nje. Odupiru joj se jer znaju da moć kvari. To je, u srži, anti-nietzscheanska poruka.

Frodova žrtva nije slavna, niti pobjedonosna. On ne nosi prsten jer zna kako pobijediti Saurona, već jer netko mora, iako ne zna kako. On ne planira džihad, već se svakodnevno suočava s vlastitim slomom, odupirući se zlu korak po korak.

Herbert – moral konteksta, volja za moć

S druge strane, Paul Atreides u Duneu je arhetipski Nietzscheanski junak: on je izdanak nadčovjeka koji ne traži blagoslov od božanstva, nego preuzima božansku ulogu kroz znanje, proročanstvo i dominaciju.

Izbori Paula A. pretpostavljaju da ciljevi opravdavaju sredstva, vođenje džihada koji će kasnije ubiti milijarde ljudi kako bi osigurao budućnost svog naroda. On to ne želi – ali dopušta, jer vjeruje da je to cijena budućnosti koju treba osigurati. Cilj opravdava sredstva.

On nije Gandalf. On ne odbacuje moć. On je prihvaća – svjestan posljedica, ali i uvjeren da nitko drugi nema kapacitet voditi čovječanstvo. On postaje bog – ne zato što želi biti, nego jer nitko drugi ne zna kako.

U tom smislu, Dune je duboko pesimistička priča o kultu ličnosti, mesijanskim mitovima i ciklusu nasilja koju moć rađa.

Dva pristupa istim pitanjima: tko vodi, tko bira, tko spašava

Tolkien je imao rezerve prema Herbertovom Duneu. Prema nekim izvorima, nije bio oduševljen njegovim odsustvom moralnog kompasa, niti konceptom “superčovjeka”. Njegova alegorija moći bila je jasna: svaka moć je iskušenje, čak i kad misliš da je koristiš za dobro.

Tolkien, Dune i Disneyland: BIH edition

U epskom sukobu moralnih svjetonazora, tri sile kroje sudbinu BiH:

DODIK & RS – Tolkienov univerzum

U njihovom svijetu, postoji višestoljetni plan. Sve ima svoj poredak. Imaš Entitet. Imaš narod. Imaš identitet.

I imaš Saurona u Sarajevu.

Dodik je Aragorn sa šljivovicom. Iako zna da ne može poraziti OHR, vodi narod na Crna vrata – čisto da pokaže da još ima muda.

Ne radi to zato što će pobijediti. Radi jer tako treba. Jer “nema predaje”.
Providnost? Postoji – u vidu Rusije i Milorada koji sve zna, al’ neće reć.

“Neću EU put. Hoću RS put.”
– Dodikov Frodo moment

SARAJEVSKA ČARŠIJA & OHR – Dune filozofija

Sarajevska čaršija s OHR-om igra Dune.
Postoji plan. Globalni. Strategija. Inžinjering narativa.
Ne zanima ih tko je u pravu, nego tko ima začin (u ovom slučaju: medije, diplomate, OHR).

Poput Paula Atreidesa, kroje svoju verziju budućnosti.
Ako treba pokrenuti džihad medijima, zakonima, kancelarijama – neka ide.

“Cilj je BiH bez entiteta. Ili s jednim.”
– Proročanstvo sa SarajevSKE Dine

HRVATI – Disneyjev katalog

A Hrvati? Hrvati su Mickey Mouse u svemu tome.
Čekaju da im netko kaže tko je zlikovac. Traže čarobnjaka izvana.
Povremeno dobiju činovnika iz EU koji im kaže da “imaju pravo”, ali da “sada nije trenutak.”
Vjeruju da će ih netko drugi spasiti. I dok jedni jašu crne konje, drugi hodaju po pustinji – Hrvati traže mišljenja u Disneylandu.

“ponijeti ćemo Prsten Kad se svi slože. I bude sigurnije. I dobijemo garancije. i ako je europski put”
– Mickey Mouse iz HDZ Šume

Dodik igra šah s Bogom. Bošnjaci se igraju proročke strategije.
A Hrvati… crtaju miševe i mole da ih ne izbace iz priče.

Svi vode neku epsku borbu.
Jedni za moć, drugi za Dayton.
 A TREĆI da ih netko drugi uvede u scenarij.

A Prsten?

Još uvijek visi nad Bosnom i čeka tko će ga baciti u vatru.

poskok.info