Boris Havel, profesor na Odjelu za komparativnu politiku Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, jedan od autora renomiranog magazina Globus, u intervjuu za Dnevnik.ba govori o BiH, identitetu i položaju Hrvata, bošnjačko-bosanskim politikama prema BiH i tome kako Hrvati u BiH tek trebaju naučiti što je politički islam…
Povod našeg razgovora ciklus je feljtona koje ste objavljivali u Globusu, a tiču se političkih odnosa Izraelaca i Palestinaca, Erdoganovog, kako ste ga nazvali “nacional-islamizma” kojim se pokušava obnoviti Osmansko Carstvo, odnosu europskih zemljama naspram “političkog islama”. Je li zapadni svijet dovoljno upoznat s tim političkim projektima i politikama? Smatrate li kako su neznanje i nedovoljna informiranost o zemljama tog svijeta uzrok, ustvari, “pogrešnih” (pr)ocjena?
O temama vezanima za politički islam kod nas se u zadnje vrijeme piše često, s naglaskom na aktualna zbivanja u BiH ali i drugdje u svijetu. U njima se analiziraju konkretni događaji, postupci, procesi, politički ili oružani sukobi, terorizam i drugo. Ono čega nedostaje jest analiza teorijskog sadržaja političkog islama, koji uključuje teologiju, povijest i političku teoriju. Feljton kojeg ste spomenuli ogledan je primjer nepostojanja analiza te teorije. Nije mi poznato da je na hrvatskom jeziku ikada prije objavljena dublja analiza, primjerice, nastanka, sustava vjerovanja i političke relevantnosti sunitske i šijitske sljedbe. Zašto? Jer se to praktično nema gdje izučiti, izvan islamskih teoloških institucija, ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi.
Na europskim se sveučilištima uglavnom ne izučava islam, osobito ne politički islam, na temelju primarnih izvora, nego na temelju sekundarnih uradaka, kao što su knjige Johna Esposita. Esposito i slični autori ne samo da su beskorisni za ozbiljno izučavanje islama, nego su štetni i zavaravajući.
Bolje je samo pratiti tisak. Zasluga za opsežno neznanje koje vlada o tim temama uvelike se može pripisati Edwardu Saidu i njegovu pamfletu Orijentalizam. Said je u njemu postavio tezu da zapadnjaci nemaju što izučavati Orijent i islam jer su im motivi pogrješni. No znanost se ne bavi propitivanjem nečijih motiva nego istraživačkih metoda. Dakle, orijentalistiku kao granu znanosti treba vratiti na sveučilišta. Tada ćemo moći kvalitetnije razumjeti procese vezane za razvoj islamskih društava, njihovu unutarnju dinamiku i interakciju s drugim civilizacijama. Tada će bliskoistočna zbivanja možda biti i manje iznenađujuća i neočekivana, a zapadni će svijet biti pripravniji kada se nađe pred izazovima koji dolaze iz toga dijela svijeta. A dolaze stalno.
U tim feljtonima mjesto je pronašla i BiH, odnosno, njena recentna prošlost i hrvatsko-bošnjački sukob ratnih devedesetih i sadašnje političko stanje. Gdje je BiH? Kojem ona od tih svjetova, ustvari, pripada? Je li njezina budućnost zapadno-europska?
Bosna i Hercegovina u tom kontekstu nije iznimka. Kao i na Bliskom istoku u BiH s vremena na vrijeme dođe do neočekivanih, potresnih obrata i promjena, na koje malo tko bude spreman. To se događalo u prošlosti, događa se danas i događat će se u budućnosti. Budućnost BiH je zapadnoeuropska, ali isto tako i istočnoeuropska i orijentalna. To je zemlja u kojoj postoje mnogi različiti identiteti. Svaki od njih treba poštovati i dati mu prostor izražavanja i razvoja, pod pretpostavkom da poštuje drukčije identitete susjeda i sunarodnjaka.
Jesu li u BiH dovoljno zaštićeni identitet i nacionalni interese bosanskohercegovačkih Hrvata?
Povijest iz koje se uvijek dade puno naučiti pokazuje kako Hrvati u BiH moraju ponajprije sami čuvati svoj identitet i nacionalne interese. Nitko, pa ni međunarodna zajednica, to neće učiniti za njih. Dapače, pokloniti povjerenje međunarodnoj zajednici koja mešetari po BiH, bilo bi za Hrvate pogubno. Identitet Hrvata je snažan, i to je dobro, ali mnogi nacionalni interesi nisu uopće artikulirani. Ne može se čuvati ono što se najprije ne definira. Nadalje, Hrvati trebaju biti dobro upoznati s političkim ambicijama, bile one legitimne ili nelegitimne, ostalih bosanskohercegovačkih aktera. Tu poglavito mislim na Bošnjake i Srbe. No nije li zanimljivo da dok Hrvati puno toga znaju o srpskim političkim programima, ambicijama, metodama, političkim pokretima i ciljevima, o bošnjačko-muslimanskima ne znaju praktično ništa, izuzev onoga što se zbiva na dnevnopolitičkoj bazi. To je loše. Uvijek valja imati na umu da iza svakoga političkog djelovanja stoji politička teorija. To vrijedi i za politički islam koji je sve prisutniji među Bošnjacima.
Naravno, ne mislim da iza sveukupne bošnjačke politike stoji politički islam. Velik dio bošnjačke politike odnosi se na zastupanje legitimnih političkih interesa, legitimnim političkim sredstvima. No onaj dio bošnjačke politike koji počiva na islamu, kojega je u političku arenu BiH uveo Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici, njega treba poznavati. Koliko je Hrvata u BiH pročitalo Izetbegovićevu Islamsku deklaraciju? Trebali bi je pročitati svi, jer je u njoj sadržan golem dio političke teorije koju danas provodi onaj dio bošnjačkih političara koji se poziva na političku stečevinu SDA iz 1990-ih.
Žele li Hrvati kao narod opstati u BiH i sačuvati političku relevantnost, sada je krajnje vrijeme za upoznavanje s teorijom političkog islama, uključujući i sve političke trikove i taktike. Evo, za početak predlažem da zainteresiran čitatelj pogleda što je to Hudejbijski mir. Vidite, Hrvati su uspjeli obraniti Hrvatsku od velikosrpske agresije velikim dijelom zato što su bili upoznati s teorijom velikosrpstva. Ovdje je logika ista. Zašto se ne bi, primjerice, na Sveučilištu u Mostaru otvorila katedra za orijentalistiku u okviru studija politologije? Ne studija povijesti ili filologije, nego politologije. Ili sigurnosnih studija.
Zašto je važan odnos Izraelaca i Palestinaca za BiH? Je li to, donekle, slično odnosima Hrvata i Bošnjaka u BiH? Je li u tijeku proces “palestinizacije Bošnjaka” u BiH?
To je zanimljivo pitanje i neke se paralele mogu povući. No smatram da je nezahvalno toj komparaciji prići površno. Nisam ljubitelj senzacionalističkih teza. Reći ću samo da Hrvati mogu puno toga naučiti od Izraela. A tko nema puno toga za naučiti od Izraela? Ta to je jedna od najkreativnijih i najuspješnijih nacija na svijetu, i to u svemu što rade, od znanosti, kulture i gospodarstva, do državotvornosti i obrane.
Rođeni ste Sarajlija. Kako danas doživljavate Sarajevo kao glavni grad BiH, a kako Sarajevo kao političko središte mahom bošnjačkih stranaka? Stoje li tvrdnje kako je Sarajevo “europski Jeruzalem” ili je to, možda više, Vitez, Žepče – mahom hrvatski gradovi u BiH u kojima su aktivne pravoslavne, muslimanske, romske i židovske zajednice? Neko ste vrijeme živjeli u Jeruzalemu, podsjeća li vas i po čemu taj grad na Sarajevo?
Sarajevo je moj rodni i voljeni grad. Nema grada na svijetu u koji mi je draže doći od Sarajeva. Na žalost, nema ni grada na svijetu iz kojeg mi je draže otići. Sarajevo nije onaj predratni grad u kojem sam odrastao. U Sarajevu je sve manje Sarajlija. Multikulturalnost kakva je postojala prije rata još se nazire, ona je za stare Sarajlije svih vjera nešto što se podrazumijeva. S dolaskom islamističkih utjecaja s Bliskog istoka to se mijenja. Na Baščaršiji se uz ćevape više ne može dobiti pivo. Crkva u mojoj župi na Malti nikad se prije nije zaključavala, kao ni župni ured. Danas je crkva zaključana i otvara se samo pred misu. U župni ured nitko ne dolazi na spontana druženja. Čuo sam da su primali prijetnje i od tada se sve zaključava. To je neki drugi svijet od predratnoga.
U jednom iz ciklusa feljtona za zagrebački Globus iznijeli ste tezu kako su se šijiti i suniti ujedinili kroz 1360 godina sukoba samo dva puta – protiv Židova i protiv Hrvata u BiH? Kako ste došli do takvih zaključaka i možete li ih malo podrobnije objasniti?
Ne, bili su katkad ujedinjeni tijekom povijesti. Moje se opažanje odnosi na suvremene političke procese. Gdje god su ukrstili staze, suniti i šijiti su postali žestoki neprijatelji jedni drugima. To se vidi diljem Bliskog istoka danas: u Siriji, Iraku, Jemenu, Afganistanu…. Najveći broj muslimana koji stradava, stradava od ruke drugih muslimana, a crta podjele skoro uvijek je sunitsko-šijitska. To često nije i jedina crta podjele, a postoje i sukobi unutar primjerice sunitske zajednice kakav je tursko-kurdski. No malo koji međumuslimanski sukob na Bliskom istoku nema i sunitsko-šijitsku komponentu.
To da su suniti i šijiti samo u ratu protiv izraelskih Židova i bosanskohercegovačkih Hrvata djelovali ako ne skladno onda bez međusobnog sukobljavanja, činjenica je kojoj do sada nije posvećena nikakva pozornost. Kao što sam napisao u Globusu, smatram da se iz nje može zaključiti kako dio islamskog svijeta pridaje veliku važnost hrvatskim područjima u BiH. Ta su se područja devedesetih osvajala ratom, a danas se za njima poseže kroz političke procese koje provodi bošnjački vrh. Pokušaj političkog obespravljivanja Hrvata u BiH dio je strategije osvajanja hrvatskog teritorija.
Pratite politička zbivanja u BiH. Kako komentirate navode mahom bošnjačkih stranaka o nužnosti “građanske države” u BiH, odnosno, principu “jedan čovjek – jedan glas”? Što se krije iza toga?
Bošnjački ili bosanski unitarizam Hrvatima je neprihvatljiv jer se iza njega krije ambicija da se Hrvate politički marginalizira. To je svakome jasno. Osobno smatram da je gore to što su se građanske bošnjačke/bosanske stranke našle na istoj strani s bošnjačkim akterima kojima je muslimanski vjerski identitet glavna politička odrednica. Bošnjačke i bosanske građanske stranke koje teže unitarizmu su ili prevarene ili su nečiji paravan.
Za Hrvate je bošnjački građanski unitarizam opasniji od onoga s islamskim predznakom jer je varljivo privlačan. Građanski koncept zvuči prihvatljivo, a što je najgore i dio međunarodne zajednice ga zastupa. No on može biti atraktivan i mnogim Hrvatima i Bošnjacima umornima od neodgovorne, štetne, radikalne, nacionalističke ili kvazinacionalističke politike. Uime hrvatstva i bošnjaštva mnogi su se nečasni ljudi obogatili, nanijeli su puno nesreće i svojoj zemlji i svom narodu. Hrvatstvo i bošnjaštvo je mnogim nesposobnim, korumpiranim, malicioznim likovima bio sredstvo izgradnje osobne karijere, kao što im je nekoć bio komunizam. Za koga će dakle glasovati oni što su ih prevarili “njihovi”? Glasovanje za bosanskohercegovačke građanske političke opcije doima se kao logičan izbor. Tako dolazimo do situacije da Hrvati možebitno daju glas bosanskim/bošnjačkim građanskim operativcima ali oni su, barem posredno i nesvjesno, u službi islamističke vizije budućnosti Bosne i Hercegovine odnosno Federacije. Građanski model siguran je put u nestajanje Hrvata kao jednoga od triju ključnih političkih aktera u BiH. Održiv i pravedan sustav za sva tri konstitutivna naroda u BiH pruža konsocijacijski model, o čemu je u brojnim publikacijama pisala profesorica Mirjana Kasapović.
Aktualni bošnjački član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA, Bakir Izetbegović nedavno je boravio u, kako je navedeno iz Predsjedništva BiH, u “Državi Palestini”, član je Muslimanskog bratstva, a turski predsjednik Erdogan je svoj skup za Turske u Europi nedavno održao, upravo, u Sarajevu. Što se može iščitati iz svega navedenog, što to znači za sveukupne društvene, političke odnose među narodima u BiH? Je li BiH ponovno tursko bojno polje?
Sve je to još jedan dokaz da se velik dio bošnjačke politike oslanja na islam kao ključnu identitetsku odrednicu javnog djelovanja. BiH je bojno polje mnogih oprječnih interesa, unutarnjih i vanjskih. Loše je ako se BiH nastavi sve više profilirati kao prostor sukoba vjera i civilizacija, a sve manje kao prostor interakcije demokratskih političkih alternativa. Bošnjačko približavanje Turskoj nije novost, i može ga se razumjeti. Bosanskohercegovački Hrvati se prirodno oslanjaju na Hrvatsku, Srbi na Srbiju, pa ako Bošnjaci smatraju da im Turska pruža identitetski, kulturni, politički i drugi oslonac, to treba uvažavati.
Sve u granicama pristojnog, odnosno dok Turska ne počne pokazivati neoosmanističke ambicije. Problem je što ih Turska pokazuje. Erdogan gaji nade u obnovu utjecaja na području nekadašnjega Osmanskog Carstva, koje je na ove prostore donijelo mnogo zla.
Dakle, bošnjačko kulturno povezivanje s Turskom je jedna stvar, a Erdoganov neoosmanizam druga. To da politički čelnik Bošnjaka dijeli ciljeve Muslimanskog bratstva je krajnje alarmantno. Izetbegović zna što radi. Pitanje je, znaju li ostali građani BiH? Znaju li uopće što je Muslimansko bratstvo i što je njegov politički cilj? Da je to uspostava kalifata koji će s vremenom postati globalan? Vjerojatno ne znaju, i ja to vidim kao dugoročno puno veći problem. Da se vratim svojoj uvodnoj tezi: Hrvatima je potreban studij orijentalistike na kojem će se izučavati politički islam, a čija će primjena osim znanstvene biti politička i sigurnosna.
BiH nije zaobišla ni migrantska kriza, kao ni najezda arapskih turista. Mislite li kako se iza toga krije “plansko naseljavanje” “braće po vjeri”?
Ono što se olako naziva migrantskom krizom velikim dijelom jest islamska invazija na Europu. No među migrantima ima i onih kojima je doista potrebna zaštita od progonstva i koji bježe od stradavanja. Ima i onih koji su izbjeglice, ali su to postali nakon što je njihova džihadistička skupina izgubila područje koje je na primjer osvojila vojska sirijskog predsjednika Asada. Što s njima? Nemam puno povjerenja u to da su europske sigurnosne službe u stanju razlučiti imigrante koji predstavljaju sigurnosnu prijetnju od onih koji je ne predstavljaju. Europske su države dužne ponajprije štititi sigurnost svojih građana a ne postupati kao humanitarne organizacije. Izbjeglicama, naravno, treba pomoći. Kako? U države iz kojih dolaze izbjeglice treba humanitarno intervenirati, kroz projekte razvojne i druge pomoći, nipošto njihovim naseljavanjem po europskim državama. Njihov masovan dolazak, koji se pokazao pogubnim za zemlje poput Švedske, Njemačke, Belgije ili Nizozemske ne bi usrećio ni BiH, pa ni Bošnjake. To su ipak različiti svjetovi. No Muslimansko bi bratstvo jamačno bilo zadovoljstvo njihovim još masovnijim dolaskom i u BiH i u Hrvatsku i u ostatak Europe.
Dnevnik.ba
wpDiscuz