Povodom ideoloških prijepora vezanih uz datume Dana antifašističke borbe i Dana državnosti, u HTV-ovoj emisiji Studio 4 gostovao je Zlatko Hasanbegović (Neovisni za Hrvatsku).
Hrvatska islamska zajednica jedna od zajednica koja u cijelom svijetu najbolje surađuje i ima najbolji odnos s državom. To su jučer istaknuli i muftija, i predsjednik Sabora, i predsjednik Vlade.
Da, to je općepoznato, i to je zapravo jedna vrsta povijesne baštine. Islam i muslimani su sastavni, neodvojivi dio hrvatskoga društva, oni su sastavni i neodvojivi dio hrvatskoga nacionalnog, društvenoga i kulturnoga identiteta, i zapravo svi oni problemi koji nastaju vezano uz probleme integracija useljeničkih muslimanskih skupina u zapadnoj Europi ovdje ne postoje – dakle, muslimani se ne trebaju integrirati u hrvatsko društvo, oni su njegov sastavni i neodvojiv dio iz povijesnih, kulturnih, etničkih razloga, iz povijesnih i etničkih veza između današnje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odakle je podrijetlom većina muslimana u Republici Hrvatskoj.
Jučer ste bili na Pantovčaku kod predsjednice Grabar-Kitarović proslavili Dan državnosti. Kako je bilo, jeste li se družili s kolegama iz HDZ-a?
Bilo je dostojanstveno, svečano, bilo je više od tisuću ljudi iz hrvatskoga javnog i političkog života, različitih političkih, stranačkih, ideoloških usmjerenja. Da, svi su se družili i srdačno razmjenjivali misli o različitim političkim pitanjima.
Kada smo kod datuma, treba li Dan državnosti slaviti 25. lipnja, neki smatraju da bi tomožda trebalo biti 30. svibnja?
To je samo jedna od konfuzija koje vladaju u hrvatskome društvu. Nažalost, zbog nepotrebne promjene Dana državnosti nakon 2000. godine mi danas imamo situaciju da većina hrvatskih građana zapravo ni ne zna kada je Dan državnosti, kada je Dan neovisnosti. Hrvatska državna neovisnost, povijesno gledano, nije nastala jednokratnim državno-pravnim aktom; to je rezultat jednoga procesa začetoga 30. svibnja, konstituiranjem prvog višestranačkoga Sabora, koji je i donio sve ključne državno-pravne odluke, od Božićnog Ustava, preko proglašenja državnosti, i kasnije odluke o neovisnosti.
U tom smislu držim da je zapravo 30. svibnja, ne samo što je općeprihvaćen u hrvatskome narodu, najbolji nadnevak koji bi trebao biti Dan državnosti i koji u sebi utjelovljuje cjelokupni proces začet 30. svibnja, a okončan pobjedom u Domovinskome ratu 1995. i kasnijom reintegracijom Podunavlja u hrvatski državno-pravni poredak.
Je li antifašizam za Vas pozitivna vrijednost?
Kada se pojavljuju različite kontroverze s tim u vezi, radi se o definiciji pojmova. Dakle, ja ukazujem na zloporabu pojma antifašizma za pokušaj sustavne rehabilitacije jugoslavenskoga komunističkoga totalitarnoga naslijeđa koje je u savršenoj suprotnosti sa svim temeljnim vrednotama na kojima počiva hrvatska država; to je hrvatska državna neovisnost, nasuprot Jugoslaviji, i demokratski parlamentarni poredak, nasuprot komunističkoj diktaturi koja je ovdje vladala sve do 1990. godine.
Dakle, ne radi se ovdje o ahistorijskoj, prevladanoj dihotomiji fašizam-antifašizam. Temelj na kojem počiva moderna hrvatska država u vrijednosnom smislu je demokracija, parlamentarni poredak, ljudska prava i sve što je u suprotnosti s tim vrednotama treba jasno osuditi, bez obzira kojim se predznakom ili nazivom kitilo.
Treba li onda obilježavati one datume koji su vezani uz Republiku Hrvatsku od njenog osamostaljenja, a ne neke datume iz povijesti?
Modernu hrvatsku državu treba lišiti svih kontroverzi teškog naslijeđa prošlosti, koje uključuju ideološke sukobe, pa ako hoćete i građanski rat u Drugom svjetskom ratu, koji se vodio i na hrvatskom prostoru.
Među ostalim, u svim državama državni blagdani su izraz potpunoga društvenoga suglasja, u njima se prepoznaje cjelokupna nacija, oni su izraz jačanja nacionalne, društvene i građanske kohezije, a ne izvor nepotrebnoga društvenoga, ideološkog ili građanskoga razdora, što imamo upravo u slučaju 22. lipnja, ne samo zbog problematične povijesne pozadine toga navodnoga događaja, već i zbog činjenice da je on neodvojiv od jugoslavenskoga komunističkoga naslijeđa koje je, ponavljam, u savršenoj suprotnosti sa svim temeljnim ustavnim, građanskim, nacionalnim, društvenim i ostalim vrednotama na kojima počiva moderna hrvatska država.
Sama činjenica da mi raspravljamo o jednom državnome blagdanu, da je to iznova svake godine kontroverzno pitanje, da se lome koplja, pokazuje da imamo jednu apsurdnu situaciju i da državni blagdani koji izazivaju društveni razdor nisu ni potrebni.
Dan antifašističke borbe obilježava se diljem svijeta, ne samo u Hrvatskoj, i nije u svijetu povezan s komunizmom.
Dan antifašističke borbe od 22. lipnja, kada je prekinut savez Hitlera i Staljina, u sklopu kojega su tada djelovali i jugoslavenski komunisti, se nigdje u normalnom svijetu, osim u Putinovoj Rusiji, ne obilježava kao važan dan za ono što se naziva uspomenom na antifašizam.
Ukoliko se želi obilježiti ono što je pozitivna baština završetka Drugoga svjetskoga rata, vezano uz činjenicu da je u zapadnoj Europi uspostavljen demokratski parlamentarni poredak nasuprot boljševičke diktature na istoku, postoji više boljih nadnevaka, od godišnjice Atlantske povelje do nekih drugih nadnevaka.
Jučer, tko je šetao po Zagrebu ili po drugim gradovima, mogao je primijetiti možda samo jednu zastavu po ulici. Boje li se ljudi, isticanjem zastava i hrvatstva, da ih se smatra fašistima?
Ne bih čak ni to rekao, to je primjer onoga što sam na početku rekao – društvene konfuzije i neprepoznavanja važnih državnih blagdana. 30. svibnja ’90. je prepoznat i to treba biti jedini istinski Dan državnosti.
Spomenuli smo fašizam, spomenimo i hrvatsku inačicu, ustaštvo. Je li to po Vama zlo?
Sve što baštini zločin, nijekanje ljudskih prava, što je opterećeno različitim hipotekama, ne treba ni na koji način biti utkano u temelje moderne hrvatske države. Mi se sada gubimo u nepotrebnim rasprava, ocjenama različitih povijesnih fenomena. To je historiografsko pitanje, moderna hrvatska država, bez obzira na formalna sljedništva, nastala je nasuprot komunističke Jugoslavije i ona je utemeljena u demokratskim vrednotama zajamčenim Ustavom i to je jedino relevantno.
Jeste li za to da se uklone obilježja, i ona “Za dom spremni” i ostala?
Ja ne vidim nikakva obilježja “Za dom spremni”, osim samo u jednom slučaju, službenog registriranog grba ratne postrojbe Hrvatske vojske koja se naziva HOS, i činjenica je da je to bila postrojba koja je sudjelovala u obrani neovisne Hrvatske – u krajnjoj liniji, 2015. godine ratna zastava HOS-a je bila istaknuta u mimohodu hrvatskih oružanih snaga – pitanje treba li taj simbol samo u tom konkretnom slučaju postojati, biti legalan, čini potpuno irelevantnim.
Mi imamo jedan drugi problem – ono što se danas naziva ‘neoustaštvom’ je više prostor društvene patologije. Mi nažalost u javnom prostoru imamo drugi problem, a to je isticanje simbola jugoslavenskoga komunističkoga naslijeđa, a neka vrsta simbola toga je u gradu Zagrebu upravo Trg maršala Tita.
Kako kao povjesničar objašnjavate da je u društvu koje je nedavno prošlo rat i borilo se za izlazak iz takvog sustava, ga priželjkuje, na neki način, opet?
Očigledno su jake one snage koje su izdanci toga naslijeđa i koje imaju presudan utjecaj u hrvatskom javnom, političkom, kulturnom, intelektualnom životu – nesrazmjeran njihovom stvarnom utjecaju u hrvatskom narodu. I to treba mijenjati.
Maloprije ste spomenuli Trg maršala Tita u Zagrebu. To je pitanje igrom slučaja i izbornom matematikom postalo prvorazredno političko pitanje. Kako komentirate izjave Gordana Jandrokovića i Andreja Plenkovića?
Pozdravljam novootkriveno stajalište Hrvatske demokratske zajednice o potrebi promjene imena Trga maršala Tita. Podsjećam, to je stara inicijativa, prva još iz 1991. godine, koju je pokrenulo Hrvatsko društvo političkih zatvorenika. Podsjećam i na desetogodišnju građansku inicijativu Krug za Trg u kojoj sam i osobno sudjelovao, i doktor Jonjić s naše liste i ja smo potpisnici peticije u vezi promjene imena Trga maršala Tita.
Jedino što očekujem je da se prijeđe s riječi na djela, da Hrvatska demokratska zajednica podupre našu inicijativu, ali na način da se ona i stvarno provede. Istina je da je prije godinu dana u Gradskoj skupštini pokrenuta inicijativa za promjenu imena Trga maršala Tita. Zbog odbijanja dijela vijećnika s liste gospodina Bandića to nije provedeno, mi ne želimo da se ponovi taj scenarij. Jamstva su ta da se zastupnici koji će činiti skupštinsku većinu obvežu i svojim potpisima da će do toga doći. Mi tražimo političko jamstvo i to je jedini način da do promjene uistinu i dođe.
Jeste li razgovarali s ostalim članovima Skupštine? Znate li njihova stajališta i do čega bi moglo doći ovoga tjedna?
Ja to ne znam, još uvijek nije bilo nikakvih službenih razgovora između ključnih aktera. Očekujemo i poziv gospodina Bandića i Hrvatske demokratske zajednice da konkretno razriješimo to pitanje, bez ove vrste novinske polemike, i tada ćemo znati na čemu smo. Jasno smo rekli da je referendum potpuno neprihvatljiv iz više razloga – jer se time dovodi u pitanje legitimitet izabrane Gradske skupštine u čijoj nadležnosti je pitanje promjena imena ulica i trgova.
Nijedna ulica u gradu Zagrebu nije promijenjena putem referenduma, gospodin Bandić u svojoj dugogodišnjoj gradonačelničkoj karijeri nikada nije inicirao referendum za mnoga važna, ključna komunalna pitanja, od generalnog urbanističkoga plana do načina trošenja sredstava, dakle pitanjima koja imaju egzistencijalnu pozadinu, oko kojih se lome koplja oko načina vođenja grada, već sada poseže za referendumom koji je u stvarnosti, kao što je poznato, neprovediv.
Svima je jasno da potrebna većina za provedbu rezultata referenduma ne postoji, do nje je nemoguće doći, potpuno je jasno da bi se nakon tog neuspjelog referenduma našli u istoj situaciji, a to je da jedino tijelo koje je nadležno za to – a to je Gradska skupština – donese tu odluku. Pozivamo sve gradske zastupnike koji će činiti novu skupštinsku većinu da svojim potpisima pristupe toj proceduri i da konačno to pitanje koje izaziva nepotrebne prijepore skinemo s dnevnog reda.
wpDiscuz