U svakom slučaju bilo bi korisno da se pojavi takva snaga, kako bi se stvorila ravnoteža na političkoj sceni. Bez takve ravnoteže, jasno je da secesionisti koji izmišljaju pomenuti fantomski unitarizam imaju veliku prednost, jer su uvijek u prilici da svaki svoj potez praktično izvedu bez stvarnog otpora koji bi dolazio sa druge strane političkog spektra, a da pri tome svoje destruktivno djelovanje legitimiraju tobožnjim strahom od nepostojećeg „unitarizma“, istakao je u razgovoru za Vijesti.ba dr. Zlatko Hadžidedić.VIJESTI.BA: Famozne analize o raspadu BiH počele su se krajem prošle godine nešto intezivnije pojavljivati. Šta nam govori i kakva je poruka ovih dramatičnih tonova? Zapravo kakvu političko- strateški ulogu ima ovo operiranje sa pojmom “raspada”, to jeste stvaranje jednog dramatičnog ambijenta. Koliko se on od strane pojednih politika i propagandista koristi kao sredstvo političkog pritiska?
HADŽIDEDIĆ: Ja ove članke, a tu prije svega mislim na tekst Timothy Lessa „Disfunkcionalnost na Balkanu“ objavljen u časopisu Foreign Affairs, ne bih nazvao analizama, nego programskim deklaracijama ili manifestima. Očito je da određeni krugovi unutar britanskog – i u nešto manjoj mjeri američkog – vanjskopolitičkog establishmenta u takvim tekstovima prezentiraju projekcije vlastitih želja, a ne analiziraju postojeće stanje na osnovu dostupnih činjenica. Naravno, ove programske deklaracije nisu nimalo bezazlene, kada su u pitanju njihove implikacije, i njihovi autori ih i plasiraju u javnost računajući da će već njihovo pojavljivanje izazvati određene posljedice. Jer, njima je dobro poznato da se političke oligarhije u BiH i susjednim zemljama spremno prilagođavaju njihovoj volji, i da su u ime očuvanja vlastite pozicije više nego spremne da se uklope u bilo kakve programe i želje pomenutih krugova.
Države na Balkanu, prije svega BiH i Makedonija, nisu diskfunkcionalne same po sebi, zbog toga što su multietničke države, kao što to tvrdi Less, nego zbog toga što je u potkopavanje njihovih državnih struktura uloženo veoma mnogo diplomatskih i pravnih napora koji su dolazili upravo od strane pomenutih krugova – naprimjer, od Lisabonske konferencije kada se prvi put javlja ideja o podjeli BiH na nekoliko pseudodržavnih tvorevina, do Daytonskog sporazuma, kada se legalizira državna struktura koja je zapravo lišena suvereniteta, gdje je suverenitet države podijeljen i raznesen na tri strane – na entitete, na tzv. konstitutivne narode, i na instituciju tzv. Visokog predstavnika.
Takva državna struktura nužno mora biti disfunkcionalna, i sa tom namjerom je i uspostavljena. Ili, uzmimo za primjer napore koji su uloženi da se Makedonija delegitimira kao punopravna članica međunarodne zajednice, putem dugogodišnjeg grčkog „neslaganja“ sa imenom same države –Makedonija se tokom svih tih godina nalazila u nekom „stand-by aranžmanu“, sa znatno umanjenim kapacitetima da se odupre otvorenim pretenzijama na njenu teritoriju koji su u redovnim ciklusima dolazili od strane svih njenih susjeda.
Takve pretenzije se ne javljaju automatski, zbog toga što je neka država multietnička, nego zbog toga što takve pretenzije imaju podršku određenih moćnih krugova, koji su još tokom raspada Jugoslavije poslali jasne signale da BiH i Makedoniju ne vide kao države koje imaju šanse za opstanak. BiH je iz jugoslavenske federacije izašla kao jedina država koja nije bila konstituirana kao nacionalna država. Kao takva, ona je predstavljala anomaliju unutar globalnog sistema koji se sastoji od nacionalnih država, i takva anomalija je bila predodređena da nestane. Makedonija je bila u nešto povoljnijoj poziciji, bila je formalno konstituirana kao nacionalna država, ali makedonska nacija zapravo nije uživala stvarno priznanje unutar neformalnih moćnih krugova o kojima govorimo, nego je bila tretirana kao neka varijanta bugarske nacije, predodređena da se utopi u ovu drugu. Sve u svemu, ideje o nestanku BiH i Makedonije nisu nimalo nove, i ciklično se ponavljaju, dolazeći uvijek sa istih mjesta.
VIJESTI.BA: Za Jugoslaviju se govorilo da se nikada neće raspasti, pa se krvavo raspala. Za BIH se stalno govori da je na samom pragu raspada pa se ne raspada. S druge strane, potpuno se gubi iz vida da nakon potpisivanja Dejtona u BiH je zabilježen jako mali broj međuetničkih sukoba, a u javnosti se stvara predoždba o ratnom stanju. Zbog čega?
HADŽIDEDIĆ: Prije svega, naglasio bih da se iz toga jasno može vidjeti da međuetnički sukobi nisu nikakva prirodna, spontana pojava. Za njihovo rasplamsavanje potrebne su konkretne politike koje obično dolaze od strane velikih sila koje polaze od vlastitih interesa da određeno područje učine permanentno nestabilnim. Na području BiH, politika destabilizacije je permanentno prisutna, ali u nekoliko zadnjih mjeseci očito je da se takva politika intenzivirala. Čak se stvara i predodžba o tome da rat samo što nije izbio. Upravo ovdje, na terenu, može se vidjeti koliko se zapravo ova politika zasniva na svjesnom i sistematskom širenju dezinformacija. Nigdje ne vidimo stvarne tenzije, a neprekidno slušamo o njima. Nastoji se stvoriti atmosfera straha, koja bi onda dovela do toga da vizije koje smo prethodno spominjali, o raspadu BiH, postanu politički prihvatljive. Jer, samo pod prijetnjom novog rata postaje prihvatljivo da vam neko kao alternativu ponudi eventualni raspad zemlje. Ali, treba jasno reći: u pitanju je samo puka kampanja dezinformacija, koja treba da stvari atmosferu koja će inicijative za podjelom BiH i Makedonije učiniti prihvatljivim, a na koncu i izvodljivim. U pitanju su očite dezinformacije, jer niti jedna država na Balkanu nema više resurse za vođenje rata – ni vojne, ni finansijske, ni demografske. Ali, i bez stvarnog rata, moguće je stvoriti atmosferu straha od rata, a tada ljudi počinju da prihvataju i opcije koje su im do jučer bile nezamislive i neprihvatljive.
Nije nikakva slučajnost da se uporedo sa intenziviranjem ove kampanje dezinformacija kojom se nastoji stvoriti strah od izbijanja rata pojavila i vijest o izvjesnoj konferenciji o Zapadnom Balkanu, koja bi trebalo da se za nekih godinu dana održi upravo u Londonu, odakle su uvijek dolazile inicijative za podjelom i BiH i Makedonije. Tokom nedavne posjete balkanskim zemljama, britanski Ministar vanjskih poslova, Boris Johnson, najavio je ovu konferenciju i lokalne političke oligarhije nastojao upoznati sa britanskim vizijama budućnosti Zapadnog Balkana. Naravno, ne treba biti mnogo mudar pa zaključiti da se ove vizije najvjerovatnije poklapaju upravo sa onim vizijama koje je – sa autoritativnog mjesta kakvo predstavlja američki časopis Foreign Affairs – plasirao Timothy Less, a koje su nimalo slučajno tempirane kao najava Johnsonove posjete i same konferencije. Ukratko, kada pogledamo ovu najavu i tenzije koje su se na terenu značajno povećale kao posljedica ove najave, nije teško zaključiti da nas u sljedećih godinu dana čeka stvaranje još intenzivnije atmosfere straha, usljed koje će biti sasvim legitimno da se na pomenutoj konferenciji direktno promovira podjela i nestanak BiH i Makedonije, u svrhu zaokruživanja Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije. Naravno, protiv ovakvih inicijativa možemo se boriti najprije tako što nećemo nasjedati na širenje atmosfere straha i što ćemo podjelu vlastite zemlje i dalje smatrati neprihvatljivom, pod bilo kojim okolnostima.
VIJESTI.BA: U jednom našem prošlom razgovoru ustvrdili ste da secesionisti prigovaraju za fantomski unitarizam, da se takva politička taktika može i isplatiti po one koji je koriste. Koliko bi sa BH strane bilo oportuno da neka relevantna politička snaga i doista zauzme unitarističke pozicije, kada imamo vidu da nijedna partija, uslovno rečeno sa sjedištem u Sarajevu nema jasan unitaristički pristup, pa čak ni na retoričkom nivou?
HADŽIDEDIĆ: U svakom slučaju bilo bi korisno da se pojavi takva snaga, kako bi se stvorila ravnoteža na političkoj sceni. Bez takve ravnoteže, jasno je da secesionisti koji izmišljaju pomenuti fantomski unitarizam imaju veliku prednost, jer su uvijek u prilici da svaki svoj potez praktično izvedu bez stvarnog otpora koji bi dolazio sa druge strane političkog spektra, a da pri tome svoje destruktivno djelovanje legitimiraju tobožnjim strahom od nepostojećeg „unitarizma“. Također, bilo bi korisno da se pokaže da navodni „unitaristi“, poput, recimo, SDA, zapravo nisu nikada bili dosljednoni na pozicijama odbrane teritorijalnog integriteta BiH, a pogotovo nisu zagovarali nikakav „unitarizam“. Nažalost, zasad pojava takve nove snage nije na vidiku, jer trenutno ne postoji niti jedna relevantna politička snaga koja u svojoj politici ne bi implicitno prihvatala opciju etničke podjele BiH. Takve snage su u prošlosti postojale i imale su značajnu podršku – tu prije svega mislim na Stranku za BiH i SDP – ali su ih njihovi lideri, Silajdžić i Lagumdžija, sistematskim rastakanjem njihove unutrašnje strukture doveli do razine potpune irelevantnosti. Zašto su radili na tome, obezbjeđujući time monopol SDA – to treba njih dvojicu pitati.
VIJESTI.BA: Teorijski gledano dovodi li politika popuštanja pred agresivnim politikama koje raspisuju referendume, reklamiraju blokadu vlasti ukoliko ne dođe do izmjena Izbornog zakona po njihovoj volji, do toga da se politički nemogući zahtjevi nameću kao realni, i koliko je takva politika pogrešna, dovedena u poziciju reakcija a ne akcije.
HADŽIDEDIĆ:Sasvim je jasno da politika sistematskog popuštanja pred pokušajima podjele BiH, koju je uveo Alija Izetbegović, može odvesti samo do takve podjele. Ja bih, stoga, samo postavio jedno logično pitanje: da li oni koji vode takvu politiku beskonačnog popuštanja zapravo nastoje dovesti ovu zemlju do njene konačne podjele, ali pri tome nastoje da moralnu odgovornost za takav ishod prebace na one „druge“, one „agresivne“?
Razgovarao: Nihad Hebibović
(Vijesti.ba)