Bilo je to ratno vrijeme, a mi smo bile tinejdžerke koje žele živjeti, ali to se na pravi način nije moglo.
Grudama i cijelom Hercegovinom je odjekivao zvuk rata, napetost se osjećala u svakom trenutku i od tog nitko nije mogao pobjeći. Preživjeti dan i ne dobiti vijest da je itko od bližnjih stradao bilo je majčino pravilo i kakva – takva nada kad bi se navečer išlo mirnije na počinak… a to se s vremenom i na mene prenijelo, tako i danas zadrhtim kad me neki trenuci podsjete na to doba.
Mi smo bili generacija zanesenih djevojčica i dječaka, srednjoškolki i srednjoškolaca. Kao što rekoh, onih koji žele živjeti. Onih koji imaju snove nakon grudske gimnazije.
Vijesti, informativna emisija bile su svakih nekoliko minuta ili sam danas takvog dojma. Do rata moja apolitična majka, nije ih devedesetih, u vihoru rata, nikad propuštala. Što god radila, u tom trenutku je prekidala posao da prođe tih pet minuta i da vidi nove vijesti, uglavnom s ratišta. A o Dnevniku u 19.30 sati da i ne govorim.
A postojalo je u tom vremenu i naše vrijeme, 16.00 sati poslijepodne kada svako učenje prestaje, bez obzira što nas sutradan čeka, počinjao je Beverly Hills. Serija koju smo sve iz razreda mogle napamet prepričati i koju smo tako pomno analizirale tijekom malih odmora, pa čak i nekad na nastavi da i sama ne znam kako smo uspjele ikako riješiti sve kontrolne radove i usmene ispite, završiti uspješno srednju školu, fakultete…
Brandon, Brenda, Steve, Kelly, Donna, Dylan… to je bila naša srednjoškolska ekipa i više su bili prisutni u našem razredu nego mnogi koji su stvarno tu bili.
“Jesi čula da je umro Dylan :'(“, poslala mi je danas jedna od onih divnih prijateljica koja me redovito izvjesti o svemu novom što se događa. Na prvu sam bila zbunjena, a onda je uslijedila još jedna poruka “Beverly Hills :'(“…
Da, zbog tinejdžerske serije, nešto me je danas presjeklo… stotinama sam kilometara od Gruda, kafići moje mladosti odavno su zatvoreni, zvuk rata utihnuo, a tinejdžersku seriju zamijenio je odgoj tinejdžera…
Unatoč tome, poruka me je vratila u to vrijeme… Grude, rat i Beverly Hills… ta moja mladost, meni najljepša i neki Dylan…
U svoj toj ratnoj žalosti koja se slila Hercegovinom onda, mi smo bježali u Beverly Hills.
“Ima li šta novo u Grudama?”, pitam je.
“Ajde nazvat ću te kasnije”, odgovara.
Nismo pobornice suvremenog dopisivanja. Onaj telefon s brojevima na okretanje, to je bilo naše vrijeme. A razgovor se obavljao nakon završetka Beverly Hillsa. Valjda iz tog razloga se čujemo oko 17.00 sati poslijepodne. Ostalo je to iako više nema omiljene serije u 16.00 sati.
Dylane, počivao u miru i hvala što si naše tmurne, grudske devedesete razvedravao u Beverly Hillsu.
