U kamenom predjelu ovog kraja ima jedan gradić koji se zove Grude. To je mjesto gdje su naši preci vjekovima obrađivali škrtu kamenu zemlju. Tvrdim žuljevima su se rano ujutro budili, polako izlazeći iz kutka tišine da ne bi probudili svoje voljene i na surovoj, kamenoj ,sušnoj zemlji prehranjivali svoju obitelj.
Gradić je to u kojemu je nekada bilo teško preživjeti,ali ima nešto kameno i škrto u toj duši ,što je davalo dodatnu snagu,jer je najslađe ono što se rodi i stekne iz vlastite muke i znoja. Koje sve tajne krije ovaj krš i kamen, puno ožiljaka i rana koji su prošli kroz živote naših pretaka, što ih danas sa ponosom slušamo,ali nažalost sve ih je manje, sve se počinje otuđivati, udaljavati, bježati iz vlastite samoće.
Nekada sjećajući se priča svoga djeda, poslije mise nedjeljne ljudi se okupljali,sastajali, smijali, pjevali zajedno, pa i zaplesali uz trusu. Nije bilo nepoželjnih pogleda ispod oka, svi su imali svoju muku, svoj križ, ali sa neiscrpnom snagom života sa ponosom nosili svoje breme na leđima. Polako sve to već odavno nestaje, nema više sastajanja.
Ovo je gradić od vina, duhana, smokve, trešanja, malo možda tko zna da je duhan iz ove kršovite brdske „oaze“ bio namjenjen za Bečki i Njemački dvor. Isključivo su se radile tzv.ministarske cigare za Bečki i njemački dvor koji se radio po „recpturi škije“ koja je i do današnjeg dana ostala prepoznatljiva u mnogim krajevima svijeta. Tada se duhan u Austriji jako dobro plaćao, a proizvođači su dobivali odmah novac i to u kovanicama.
Duhan je ostao i zabilježen u jednom od stihova koji glasi „koliko je u godini dana, uvijek ima posla za duhana“.
Taj grad i njegovi ljudi su živjeli od duhana, i danas nakon svih ovih agonija promjena ljudi se pokušavaju snalaziti za svoje obitelji. To je mukotrpan posao jer se svaki list na koljenu listao, ravnao, pozorno razvlačio, rukama se naprosto ‘glačao’. Ni jedan list se nije smio oštetiti, a svako listanje se obavljalo u društvu u čemu je sudjelovalo više obitelji, najčešće noću po nekoliko sati uz petrolejku.
Zatim bi, poslije nekoliko dana, uslijedilo pačenje i vezanje duhana u “patke” (kitice) – sve po veličini i boji. Tako bi se više listova skupljeno i svezalo u kiticu koja se zvala “patka”, a vezala bi se čvrstom tankom komušinom kukuruza. Obično bi se stavljale između dva drvena okvira i čvrsto bi se zavezale, te su tako bile spremne za transport. Otkup je obično počinjao u studenome i to je bio najsvečaniji dan u životu svih duhanara. Jer, oni su tada svi u koloni odlazili prema duhanskoj stanici, gdje su predavali svoj duhan te za to odmah dobivali novac.
Kao mala djevojčica sjećam se kroz maglu kako izgleda „otkup duhana u duhanskoj stanici“, čekate ispred velika gužva ljudi koji su se rano ustali da bi što prije bili prvi na redu ispred, u tim trenucima čekanja se razgovaralo, smijalo, čak i kladilo kako će čiji duhan proći kroz klasifikaciju bodovanja , koja lijepa sjećanja , nigdje mrzovolje, „sa malo se bilo mnogo zadovoljno“, isčekujuči trenutke kada ćete dobiti listić na kojemu se vidi kako je vaš duhan prošao.
Zima kao i da nije vani, ne osjećate hladnoću, mraz, jer čekate plod svoga rada i truda. Zanimljivo vezano za otkup duhana u ovom gradiću,kao i u susjednim je za još jednu zanimljivost koja je vezana za uzgoj i obradu duhana. Kaže kako se u narodu spominjao “dug do vage”.
No riječ je o dugu koji su duhanari, njihove obitelji, stvarali kupujući razne namirnice u trgovaca, sve ono što bi im bilo potrebno za kućanstvo. Trgovci bi zapisali u svoje knjige “dug do vage” i znali kako će kupci taj svoj dug vratiti čim dobiju novac od prodana duhana na dan vaganja. Tako je bilo svake godine zato što je Austrija, i što se tiče plaćanja, bila redovita te se toga ustrajno pridržavala. Novac je uvijek bio siguran, ali se poslije Austrije takvo što nikad više nije ponovilo, pogotovo ne u doba stare Jugoslavije kada su isplate proizvođačima duhana bila znatno niža i nesigurna.
Kad bi duhanari dobili svoj novac, to bi svaki put bio događaj u njihovu životu, tim više što tada seljak nikad ništa nije mogao dobiti za gotov novac zato što bi se u to doba uvijek nešto trampilo. No dobiti gotov novac uistinu je bila velika stvar za ondašnje proizvođače duhana i njihova kućanstva. Oni bi odmah najprije platili svoj dug trgovcima, zatim bi platili porez i podmirili slične obveze te im nikad ne bi ostalo puno za svakodnevni život. Zatim bi se opet iz godine u godinu nastavljao “dug do vage”.
Sva ova lijepa sjećanja su nažalost iza nas, ponegdje možete još vidjeti zajedništvo, smijeh, pjesmu,gangu. Nema više duhanske stanice, ostalo je smo u tragovima sjećanja, ovaj krš i kamen je donio danas drugi život. Otuđili sm ose prvo od sebe, sebe svugdje negdje tražimo, postalo nam je važno ono što je materijalističko, ono što nam netko nameće, pokušavamo popuniti tu prazninu.
Neizbježno nam je pitanje vremena koje s, jedne silničke strane, svakog trenutka gubi svoje ljudsko lice, a s druge one patničke, potvrđuje ga u svim ljudskim crtama. Svaki dan nam pitanja naprosto naviru pitanja,ostajući najčešće bez odgovora, bez pravog mogućeg odgovora.
U današnjem ozračju stvaranja novog građanskog društva, uvijek je na pragu pitanje što je s tolerancijom? Možda se ponajprije treba prisjetiti koliko ona ima utjecaj na pojednica, na društvo ovoga grada i općenito. Na koji danas način komuniciramo? Sa rodbinom i poznanicima sve manje, a sve više s hemisfere robota, u jednoj digitalnoj mreži, te veze i komunikacija s kojom se danas služimo je svakim danom sve više intenzivnija, a ujedno i sve sterilnija. Koliko god današnji brlog nove tehnologije nam omogućio i olakšao svakodnevni život, toliko nas je ostavio na pučini tražeći jedni druge.
Ovaj gradić iz kamene stihije je dao jednog od najvećih kulturnih dobara od pjesnika, esejista, kritičara i prevoditelja Antuna Branka Šimića, koji je uz svoje književno stvaralaštvo obogatio svoj kraj. Šimić je pjesnik, majstor, vještak, čarobnjak, koji od pisanja i jezika kao dvoje podatne tvari gradi zdanja, kule, gradove i ovaj gradić stavljajuči ih u perivoje poezije. Ona i jeste nešto agregatno stanje jezika, jedan splet raznih šara, koji se ovim pjesnikovim „dahom“ uhvatio na prozoru kroz, kojega mi u ulozi gledatelja, slušatelja pomno motrimo svijet. A Šimićeva usta su ih izdahnula kao jedinstveni spoj vlastite duševnosti kolektivnog jezika.
Mnogobrojni članci u suvremenim književnim pojavama i piscima pokazuju da je Šimić intenzivno pratio europska umjetnička zbivanja i da je promptno reagirao na one događaje koji su odgovarali njegovu senzibilitetu i trenutačnim umjetničkim interesima. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti – i prerasti.
Šimićevi susreti su najvažniji kulturni događaj u Općini Grude. Svih ovih zadnjih godina shema je ista. Ključna novost je da su političke govore zamijenile Sv. Mise za braću Šimić u crkvi njihova krštenja. Susret su napravili još jedan važan iskorak. Kulturna i književna događanja izišla su iz okvira općine Grude ili općina Zapadne Hercegovine i Imotskog.
Susreti su pošli putem školovanja A.B. Šimića, tako da se kulturni događaji zbivaju i u Širokom Brijegu, Mostaru, ali i u Vinkovcima i Zagrebu. Posebno je intenzivna i kvalitetna suradnja s Vinkovcima čiji pjesnici i slikari gostuju kod nas a mi dio svoga programa održavamo u gradu na Bosutu. Šimićevi susreti su sigurno jedna od najkvalitetnijih i najdugotrajnijih književnih manifestacija, ali i ona je zapadala i zapada u krize. Politički događaji su reducirali dio sudionika, međutim, nije to samo zbog politike, problemi su i u financiranju kulture uopće, pa i ovih Susreta.
Pravo bogatstvo ove male općine se nalazi u prekrasnom krajoliku obrastao niskim raslinjem tipičnim za krške krajeve. Blizina mora daje ovomu kraju blagu klimu mediteranskih obilježja.
Grude su bogate i prirodnim ljepotama – od brojnih jama i pećina karakterističnih za ovaj kameni, krški krajolik pa do – što je za ovo područje neobično – brojnih izvora i vodenih resursa.
Kakav je danas život, nekadašnji raskošni obični svakodnevni život ljudski, se svodi na trčanje, puko emocionalno preživljavanje, osiromašnim, vrijeme je podivljalo, svijet je postao konkretna „tamnica“ koja polako ulazi u pore našeg grada. Polako ,ali sigurno kazaljke velikog sata su se skršile, pomiješalo nam je prostore i pravila. U svakom satu ,u svakom koraku neki krik nezadovoljstva, otuđenosti.
Ne dozvolimo da nam bljesak materijalizacije, globalizacije, licemjerstva, samoće, probije blindirani zastor kontaminirane stvarnosti, proći Sodomom i Gomorom zaraze, dopuzati u podnožje očaja.
Ne dajmo kao grad, kao cjelina, kao društvo, kao čovječanstvo da nas veliki pritisak razvoja odvede u brlog tamnice. Prošli smo surova vremena, oduprli se mnogim nedaćama, težimo da nađemo spokojstvo nad srećom i nesrećom grade krša!
Žana Alpeza/maxportal.hr/grudeonline.info/
wpDiscuz