Europski parlament usvojio je 19. rujna rezoluciju o ‘važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe’. Rezolucija je to kojom EU parlament konačno dvije velike povijesne kataklizme, nacizam i komunizam, stavlja u istu ravan, posve ih ispravno imenujući ‘jednakim zlom’.
Rezolucija je zapravo završni čin višegodišnjeg vrlo složenog procesa usuglašavanja univerzalnih humanističkih načela, raznih odluka, ranijih izjava, deklaracija, izvješća i zaključaka, koji su godinama vođeni na raznim razinama i forumima u okviru Vijeća Europe, čime je proces konačno uokviren i dobio je oficijelnu, službenu formu. Rezolucija je, ne slučajno, donesena upravo 19. rujna, na 80. godišnjicu potpisivanja komunističko – nacističkog ‘Ugovora o nenapadanju’, poznatog kao ‘Pakt Molotov-Ribbentrop’ i njegovih tajnih protokola, u kojima su akteri podijelili Europu i teritorije neovisnih država u sfere interesa između svoja dva totalitarna režima, otvorivši tako put za početak Drugog svjetskog rata.
________________piše: Ivica Granić I Direktno.hr
Odmah nakon potpisivanja ‘Pakta Molotov-Ribbentrop’, uz naknadni nacističko – sovjetski ‘Sporazum o prijateljstvu i demarkaciji’, koji je uslijedio 28. rujna 1939. godine, Republiku Poljsku prvo je napala Hitlerova Njemačka, zatim, dva tjedna kasnije, i Staljinov SSSR, čime je ta zemlja lišena neovisnosti, a poljski narod suočen s nezapamćenom tragedijom. Nakon Poljske komunistički je Sovjetski Savez, 30. studenog 1939. godine, započeo agresiju na Finsku, a u lipnju 1940. okupirao i pripojio dijelove Rumunjske koji nikad nisu vraćeni, te konačno pripojio neovisne republike Litvu, Latviju i Estoniju. Drugi svjetski rat, dakle, mogao je započeti.
Zbog čega je za RH toliko važna ova rezolucija
Zbog čega je, dakle, za modernu i demokratsku Republiku Hrvatsku, nastalu devedesetih godina prošlog stoljeća na razvalinama Titove jugoslavenske komunističke tvorevine, važna ova rezolucija i zašto su, zbog donošenja iste, na zadnje noge se podigli razni filokomunisti i apologeti propale jugoslavenske državne zajednice.
Prije svega, Rezolucija podsjeća kako su nacistički i komunistički režimi podjednako nedemokratski i podjednako su provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti. Osim što ‘podsjeća’, Rezolucija najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava, bez razlike jesu li počinjeni od strane nacističkih, komunističkih ili drugih totalitarnih režima.
Zločini nacističkog režima ocijenjeni su i kažnjeni u okviru Nürnberškog procesa i to je apsolvirano, no još uvijek postoji potreba za većom osviještenošću, moralnim preispitivanjem i pravnim istragama u pogledu zločina staljinizma i drugih komunističkih diktatura. Upravo je u toj potrebi ili preporuci sublimirana briga i otpor sljedbenika propale jugoslavenske državne zajednice i ideologije, jedne od najsuptilnijih i najopasnijih u poslijeratnoj Europi.
Nakon poraza nacističkog režima i završetka Drugog svjetskog rata neke europske zemlje mogle su provesti obnovu i započeti proces pomirbe. Jedan dio europskih država ostao je pod komunističkom diktaturom, dok je drugi dio ostao pod izravnom sovjetskom okupacijom ili utjecajem, još pola stoljeća, te su određenim narodima sloboda, suverenitet, dostojanstvo, ljudska prava i društveno-gospodarski razvoj i dalje bili uskraćeni. Jedna od tih državnih tvorevina, ne pod izravnim sovjetskim utjecajem, bila je i jugoslavenska državna zajednica, klasična komunistička diktatura bez zajamčenih elementarnih ljudskih prava. O mogućnosti političkog udruživanja nije bilo niti govora, obzirom kako je jedina legalna politička stranka bila komunistička, tzv. Savez komunista Jugoslavije (SKJ). Nacionalne, manjinske i druge slobode bile su zanemarive, vjerske slobode bile su selektivne, uglavnom uskraćene. Tajne službe, UDBA i KOS, provodile su likvidacije političkih protivnika Titove diktature samo zbog drugačijeg političkog razmišljanja, studenti i politički aktivisti – disidenti zatvarani su u najzloglasnije komunističke kazamate, poput Lepoglave, Zenice, Požarevca, Golog otoka i Sv. Grgura.
No najstrašniji zločini dogodili su se nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada su Titovi eskadroni smrti likvidirali na stotine tisuća hrvatskih, i ne samo hrvatskih, ratnih zarobljenika i civila, tako da se sa sigurnošću može zaključiti kako su pripadnici hrvatskog naroda najviše i najteže stradali u Titovim čistkama. Osim što su u tim ‘procesima’ pripadnici hrvatskog naroda ostali praktički bez svih društvenih elita, također su i biološki degradirani čak do te mjere da se do današnjih dana narod nije oporavio. Zbog navedenih se zločina nalogodavac, jugoslavenski komunistički diktator i doživotni vladar jugoslavenske državne tvorevine, Josip Broz zvani Tito, ‘plasirao’ se na listu deset najvećih zločinaca novije svjetske povijesti.
Katarza ‘s figom u džepu’
Mnoge post komunističke države prošle su bolan proces suočavanja sa svojim totalitarnim naslijeđem, Republika Hrvatska definitivno nije. Preživjeli, podsvjesni, slučajni ili namjerni apologeti titoizma, komunizma, jugoslavenstva, odnosno jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, praktički čak 30. godina nakon sloma jugoslavenske državne zajednice drže ključne poluge skoro svih društvenih i političkih institucija.
Po Eckhardu Jesseu, postoje tri važna aspekta, tj. uvjeta za ‘suočavanje’ s prošlošću. Prvi, da su uopće postojali zločini, drugi da je to razdoblje završeno i treći uvjet da je provedena demokratizacija. Tek kada su sva tri uvjeta zajedno prisutna, može se prevladati prošlost. U najboljem slučaju, kada je Republika Hrvatska u pitanju, možemo govoriti eventualno o prva dva prevladana aspekta ili uvjeta, no svakako ne i o trećem koji govori o demokratizaciji društva. Jer Republika Hrvatska, bez ikakve sumnje, suštinski nije prošla katarzu, a zatim niti istinsku demokratizaciju društva. Posebno ne tako da bi se ozbiljno suočila s tamnom stranom svoje komunističke prošlosti, dapače, hrvatska politička ljevica, koja se praktički poistovjetila s bivšim propalim socijalističkim političkim sustavom, zagovara čak prestanak javne rasprave o prošlosti, argumentira to potrebom očuvanja građanskog mira i zajedništva, a po tom principu svi bi se, bez mogućnosti drugačijeg mišljenja, trebali integrirati u nekakvo post–diktatorsko društvo.
Za razliku od Republike Hrvatske, u Češkoj, bivšoj istočnoj Njemačkoj, u Slovačkoj, Poljskoj, Estoniji, Litvi, Latviji, Bugarskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj lustracija je temeljito provedena. Najobuhvatnija lustracija provedena je u Češkoj i bivšoj Istočnoj Njemačkoj, a u Republici Hrvatskoj, umjesto snažne lustracije zagovara se amnestiranje praktički svih zločina i zločinaca koji nesmetano žive na teritoriju Republike Hrvatske. Za spomenuti je kako su za Rezoluciju, bez iznimke, glasovali svi hrvatski euro zastupnici, što je jako pohvalno.
Zbog čega će hrvatski mentalni komunisti ‘ustati na zadnje noge’
S obzirom na to kako spomenuta rezolucija na najdirektniji način podrazumijeva i jugoslavensku komunističku diktaturu, te na najdirektniji način nalaže određene političke aktivnosti u cilju provođenja zaključaka Rezolucije, nema nikakve dvojbe kako će svakim danom sve više hrvatskih filokomunista i kriptojugoslavena ustajati ‘na zadnje noge’ kako bi omalovažavali ili relativizirali zaključke i preporuke Rezolucije.
Po mišljenju potpisnika ovih redaka, usmjerit će se na nekoliko detalja.
Prvi, inzistirat će na ‘pogrešnoj tvrdnji’ kako je ‘Pakt Molotov-Ribbentrop’ od 23. kolovoza 1939. uzrok izbijanja Drugog svjetskog rata i da je nemoguće odgovornost za izbijanje najrazornijeg rata 20. stoljeća podijeliti između Hitlera i Staljina, odnosno Njemačke i Sovjetskog Saveza. Usput će pokušati silno relativizirati sovjetsku ulogu ili krivnju, na način kako je, eto, Sovjetski savez još 1937. predlagao i uporno nudio budućim saveznicima, Velikoj Britaniji i Francuskoj, prijedloge za sklapanje jednog ‘antinacističkog pakta’ protiv Njemačke, s posebnim naglaskom na zaštiti Poljske. No ti pokušaji iz ovih ili onih razloga nisu zaživjeli, pravo pitanje je koliko su i bili ozbiljni. Valja naglasiti kako je spomenutu inicijativu odbila čak i sama Poljska, ocijenivši je kao neozbiljnu. Da su Sovjeti u tim silnim ‘pregovorima i nuđenjima mira’ igrali trostruku igru s figom u džepu, posebice kada je Poljska u pitanju, jasno je iz činjenice da su upravo oni, jednako kao i Hitler, napali i raskomadali Poljsku u razdoblju od 1939. do 1941. godine, počinili teže zločine i od samih nacista, među kojima se ističe strašni pokolj u Katinskoj šumi. Upravo takva neiskrena i podla politika, kao i naknadni brutalan odnos Sovjetskog Saveza prema Poljskoj, potvrđuju zaključak Europskog parlamenta kako su za početak Drugog svjetskog rata podjednako krive Hitlerova Njemačka i Staljinov Sovjetski Savez.
Drugo protiv čega će ustati hrvatski filokomunisti i apologeti propalog jugoslavenskog komunizma, bit će ‘revizionistička’ tvrdnja ove Rezolucije, koja eksplicitno izjednačava nacizam i komunizam. Za njih će nacizam ostati ‘apsolutno zlo 20. stoljeća’, a komunizam, ipak, eto potječe iz jedne druge kulture, one koja se afirmirala kroz razdoblje humanizma i renesanse, europskog prosvjetiteljstva i Francuske revolucije, zahtjevima za ostvarenje slobode, jednakosti i bratstva među ljudima. Pri tom neće mariti za činjenicu kako je taj i takav komunizam eliminirao nekoliko desetaka puta više nevinih ljudi od nacizma i fašizma, a o svemu što se događalo prije i nakon Drugog svjetskog rata ne treba niti govoriti.
Jer, eto, ako vam je ishodište u ‘humanizmu i renesansi’ u ‘francuskoj revoluciji’ onda možete pobiti koliko god hoćete milijuna nevinih ljudi, nitko vam ništa ne može prigovoriti.
Posebno je zanimljiva njihova mantra, u koju vjerojatno više ni sami ne vjeruju, kako je ‘nacizam totalitaran u ideji i praksi’ a komunizam nije baš takav, on je totalitaran ‘samo u praksi’, i to je glavna diferencijacija ova dva totalitarizma.
Ti apologeti propalog Titoizma nikada neće moći objasniti ‘kako je moguće zlo činiti zbog dobrog, plemenitog cilja? Ako je tome tako, valjalo bi se zapitati i kakav je onda to cilj, radi li se o nečemu realnome ili o klasičnoj lijevoj utopiji, koja se u međuvremenu promaknula u najveće zlo novije povijesti.
Ako bismo, dakle, i prihvatili njihovu krajnje ‘uvrnutu logiku’, onda bi valjalo spomenuti i kako je, pored činjenice da su ‘efekti’ zapravo jednaki, tragedija komunizma još i veća, jer su ‘sredstva kompromitirala plemeniti cilj’. Jesu li onda komunistički killeri, gledajući tako, ubili i zadnju ljudsku nadu i shvatili kako uopće nije moguće jedno pravedno društvo, zasnovano na jednakosti, bratstvu i slobodi.
I treća postavka ove Rezolucije protiv koje će razne Antife&co ustati bit će, vjerojatno, to što se pozivaju države članice da formuliraju ‘jasnu ocjenu o zločinima komunističkih režima’. Na taj se način konačno državama članicama, poput Hrvatske, povjerava plemenita misija da se konačno ‘pozabave’ svojom nakaradnom poviješću, i to slijedeći upravo liniju Rezolucije.
Osuda komunizma je rehabilitacija fašizma
Posebno je hrvatskim filokomunistima nezgodno sjela činjenica kako Vijeće Europe, onim članicama koje još uvijek nisu prošle proces katarze i osude komunizma, ‘posebno preporučuje dobra iskustva Mađarske, Poljske i Ukrajine’, u kojima je komunizam – proglašen zločinom.
Na to će preživjeli hrvatski mentalni komunisti naročito skočiti ‘kao podbodeni’, to je crta koju Vijeće Europe nikako nije smjelo prijeći. Jer, oni se u svome post komunističkom lenu, zvanom Republika Hrvatska, tako dobro osjećaju da nitko sa strane ne smije ‘čačkati mečku’. Jedan od najboljih književnika današnjice, i jedan od najgorih mogućih političkih analitičara novije svjetske povijesti, radikalni ljevičar Umberto Eco, svojedobno je kazao kako ‘se osudom komunističkog totalitarizma zapravo rehabilitira onaj drugi, fašistički totalitarizam’. To je toliko promašeno, toliko bedasto i toliko diletantsko razmišljanje da je nevjerojatno kako je to veliki Eco izjavio. Jer, kad bi to doista bilo točno, onda bi danas, kao nikada ranije, u Europi bujao fašizam, i to samo zbog činjenice kako se zločincu konačno otvoreno kazalo da je zločinac, a žrtva je konačno dobila šansu pronaći svoj mir i spokoj. Ako su oni, koji zagovaraju historijsku istinu i pravdu, neki novi fašisti, onda mirne duše možemo uzviknuti – živio novi europski fašizam!
wpDiscuz