U ratnom sukobu Armije BiH i HVO-a 1992. do 1994. godine postrojbe bošnjačke Armija BiH počinile su zločin etničkog čišćenja i ratne zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima HVO-a.
Ti zločini su najvećim dijelom nepoznati, njihove počinitelje nije gonio Haški tribunal, o njima se malo piše, a sudovi u BiH ih procesuiraju sporo ili za ta zlodjela određuju žalosno male kazne.
Jedan od stravičnijih zločina s elementima Genocida koji nisu nikad dobili medijsku pozornost bio je pokolj Hrvata u Grabovici kojeg su počinili pripadnici Armije BiH, kada su na posebno okrutan vjerojatno najokrutniji način viđen u građanskom bratoubilačkom ratu 90-ih način ubili 33 civila.
I danas, skoro 25 godina nakon stradanja traga se za ostacima 19 civila.
Zločin je počinjen u sklopu akcije ‘Neretva 93’ čiji je cilj bio osvajanje područja pod nadzorom HVO-a od Bugojna do Mostara. Akcije koju je Haaški sud za potrebe oslobođenja optuženog Sefera Halilovića proglasio nepostojećom. Za ovaj zločin, kao i za onaj u Uzdolu gdje je ubijena 41 osoba, 29 civila i 12 vojnika HVO-a nitko od vrha Armije BiH nije odgovarao.
U rujnu 2007. su tri Bošnjaka, pripadnika Armije BiH nepravomoćno osuđena za ovaj ratni zločin, no nitko od visokih dužnosnika Armije BiH još nije odgovarao za ove stravične zločine.
Žrtve su dobile metak u zatiljak, neki su izbodeni noževima, kuće i crkva su spaljene. Mrtva tjela djece i staraca su masakrirana.
Obdukcijski nalaz Patalogije splitskog KBC-a ‘Firule’ i svjedočenja preživjelih su pokazala okrutnost smaknuća.
Žrtve su bile razapete na križ, nakon čega im je otkinuta glava i nabijena na kolac. Neke su bile dugo mučena i naposljetku zapaljene žive.
Jedan je civil ubijen pred suprugom, koja je potom silovana, a nakon dugog zatočeništva, razmijenjena. Supruga je po dolasku u Mostar počinila samoubojstvo.
Oko 40 Hrvata iz Grabovice koji su preživjeli pokolj odvedeni su u logor “Muzej”, kako je navedeno, radi osobne sigurnosti. Zatočeni Hrvati su u zatvoru u Jablanici zadržani do razmjene u ožujku 1994. godine.
Tvrdnje generala Sefera Halilovića, ondašnjeg zapovjednika stožera Armije BiH, izrečene početkom 1998. godine u emisiji Glasa Amerike, izazvale su veliku pomutnju u muslimanskim vojno-političkim redovima.
Tada je general Halilović naime ustvrdio da je tadašnji predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović pravodobno izviješten o zločinima počinjenim nad zarobljenicima i hrvatskim civilima sjevernog dijela Hercegovine, ali da nikada nije zapovjedio pokretanja istrage.
Štoviše, odlukom glavnog zapovjednika Armije BiH generala Rasima Delića, pojedini počinitelji navedenih zločina su promaknuti u više činove i neometano nastavili daljnju karijeru u Armiji BiH.
Sefer Halilović je svoje tvrdnje objavio i u knjizi ‘Lukava strategija’, te naveo i koje su postrojbe Armije BiH i pod čijim zapovjedništvom počinile zločine.
Po pisanju medija iz tih godina zločine su počinili pripadnici odreda “El Mudžahid”, koji je djelovao u sklopu Trećeg korpusa Armije BiH.
Mudžahedini, pristigli iz arapskih i islamskih zemalja, okupljeni pod zastavom na kojoj je pisalo ‘Naš put je džihad’, bile su posebno okrutne u postupanju prema zarobljenim vojnicima i civilima i poznati su po ritualnom odsijecanju glava, kao što to i danas čine pripadnici ISIL-a i sličnih islamskih terorističkih organizacija.
Po izvršenju ovog pokolja, general Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi – Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo, na način da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru, ni policija, ni UNPROFOR, ni mediji, tako da nitko nije mogao ući u Grabovicu.
Zločin se pokušalo sakriti bacanjem leševa u Neretvu, tako da je hrvatskoj strani pri jednoj razmjeni predano samo 11 tijela.
I danas na prostoru Federacije Bosne i Hercegovine s promijenjenim identitetom još uvijek živi između 200 i 300 mudžahedina, tj. Bin Ladenovih sljedbenika koji su tijekom rata pristigli u BiH uglavnom iz islamskih zemalja na što su upozoravala i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, Sebastian Kurz i Miloš Zeman te neki drugi zapadni političari.
Kazne za optužene
Za zločin u Grabovici do sada su na domaćim sudovima osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH, ali samo za pojedinačne zločine ubojstva, ne i za ratne zločine.
Enesa Šakraka je Županijski sud u Sarajevu osudio na 10 godina zbog ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubojstva Pere i Dragice Marić.
Županijski sud u Mostaru osudio je na po 13 godina Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića i Seada Karagića zbog ubojstva troje članova obitelji Zadro i to Ivana, Matije i Mladena.
Dakle, optuženi su odgovarali samo za zločine nad pojedincima.
Za razliku od generala HVO-a i političara iz HRHB, koji su za zločine nad bošnjačkim stanovništvom optuženi po zapovjednoj odgovornosti, nitko od bošnjačkih političara i visokih časnika Armije BiH nije osuđen za ratne zločine nad Hrvatima.
Za zločin u Grabovici sudilo se bivšem generalu Armije BiH Seferu Haliloviću, no Haški sud oslobodio ga je optužbi, navevši u presudi kako vojna operacija Neretva 93. uopće nije postojala.
General Halilovića teretilo se po zapovjednoj odgovornosti, budući da je bio obnašao dužnost načelnika Glavnog stožera Armije BiH jer je bio koordinator operacije ‘Neretva ’93’ .
Optužnica je navodila da general Halilović nije poduzeo mjere za spriječiti pokolj u Grabovici, odnosno da nije kaznio odgovorne za zločine u Grabovici. Poslije ga je Haaški sud oslobodio odgovornosti za slučaj Grabovice.
Trenutno u Grabovici ne živi niti jedan Hrvat, dok su sve kuće opljačkane ili spaljene. U kući Dragana Mandića smještena je vojarna tzv. A RBiH, a u kući njegova brata Franje smješten je mekteb – islamski vjerski objekt za potrebe postrojbe tzv. A RBiH, dok je u kući trećeg brata smještena vojna ambulanta.
Groblja koja su pripadala Hrvatima Grabovice devastirana su tako da je većina nadgrobnih spomenika srušena, a u nekoliko slučajeva otvarani su stari grobovi i vađene kosti koje su bacane u Neretvu.
wpDiscuz
