Srpske snage bile su uvjerene da mogu slomiti bihaćku regiju. No, kako bi pokušale spasiti daljnji prodor Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, morale su se pregrupirati. Ali bezuspješno, jer za tjedan dana stigla je “Oluja”.
Na jednoj strani general Ante Gotovina, a na drugoj Ratko Mladić. Utrka s vremenom. Cilj srpskih snaga prije 26 godina bio je slomiti Bihać i uvezati srpske krajeve te spriječiti oslobodilačku operaciju “Oluja”. Kako bi to spriječili, Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane nakon Splitske deklaracije odlučili su “preventivnom”, ali ubojitom akcijom odvući pozornost s Bihaća koji je bio pred padom i iz kojega su u nekoliko navrata u tim tjednima upućivana dramatična pisma s molbom za pomoći. Novi srpski napadi na Cazinsku krajinu događaju se deset dana nakon srebreničkog masakra, piše Večernji list BiH.
Splitska deklaracija
Već 19. srpnja 1995. krenule su jake snage Vojske Republike Srpske iz II. krajiškog korpusa s namjerom da ovladaju i tom enklavom u kojoj se u okruženju još od 1992. godine nalazilo gotovo 200.000 ljudi. Sve je podsjećalo na situaciju u studenome 1994. koja je prethodila operaciji “Zima ‘94.” kada je Bihać opet došao u smrtnu opasnost, napadan s tri strane – s istoka i juga postrojbe 2. krajiškog korupsa VRS, sa sjevera Republika Zapadna Bosna, a sa zapada snage SVK. Radi se o postrojbama jačine Korpusa specijalnih snaga te nekoliko brigada i oklopnih i topničkih sastava iz 15. i 39. korpusa.
23. srpnja 1995. vojna situacija oko Bihaća bila je iznimno kritična i taj dan je ubilježen u povijest obrane Bihaća kao najteži dan obrane. Nakon toga 22. srpnja 1995. održani su u Splitu razgovori vodstva Hrvatske i BiH, gdje je donesena Deklaracija o oživotvorenju sporazuma iz Washingtona i postizanju političkog rješenja u skladu s naporima međunarodne zajednice. Deklaracija je osnažila Sporazum o prijateljstvu i suradnji od 21. srpnja 1992. godine. Dogovorena je koordinacija oružanih snaga Hrvatske i BiH, čime je konačno legalizirana prisutnost regularnih postrojbi Hrvatske vojske na teritoriju BiH.
Zajedno s time, general Ante Gotovina izvješćuje predsjednika Franju Tuđmana da vojska neće moći izdržati još jednu zimu na Dinari. Stoga se donosi odluka o pokretanju operacije koja je imala za cilj spriječiti da propadne “Oluja” pa joj je prethodilo “Ljeto ‘95.”.
Zbog toga je 25. srpnja 1995. godine pokrenuta snažna i energična vojna akcija iz dva smjera. Najprije iz Crnoga Luga, gdje se ovladava planinom Šator te se stavlja pod nadzor najvažnija cestovna komunikacija Knin – Bosansko Grahovo – Drvar. Nakon tri dana, 28. srpnja 1995., hrvatske snage ulaze u Bosansko Grahovo. U sljedeća dva dana hrvatske snage napreduju dalje prema Drvaru i izbijaju u područje prijevoja Derala. S planine Šator vojne postrojbe HV-a i HVO-a, među kojima su bile i specijalne postrojbe MUP-a HR HB, dolaze u Glamočko polje sleđa i nakon četiri dana, 29. srpnja 1995. ulaze u Glamoč. Nakon što su zauzeti ti položaji, sve je bilo spremno za sljedeće operacije.
Odmazda i zračni udari
Srpske snage u znak odmazde izvele su zračne udare na Livanjskome polju. I, što je najvažnije, oslabljen je pritisak na Bihać. Srpske snage bile su uvjerene da mogu slomiti bihaćku regiju. No, kako bi pokušale spasiti daljnji prodor Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, morale su se pregrupirati. Ali bezuspješno, jer za tjedan dana stigla je “Oluja”.
Bild.ba
wpDiscuz
