Mnogo se toga u našem recentnom javnom diskursu piše i govori o odnosu države i (C)crkve, politike i religije, vjerskog i sekularnog karaktera društva. Govori se s jedne strane o pretjeranom miješanju Crkve u politiku, o “klerikalizaciji države”, a s druge o tome da Hrvatska nije “sekularna država” te da su se uslijed materijalizma i ekonomizma izgubile temeljne kršćanske vrijednosti koje podupire većina državljana. U konačnici, osobito se piše o aktualnoj kurikularnoj reformi, pri čemu se pokazuje zaoštren odnos po pitanju svjetonazora, odnosno statusa vjeronauka u državnim školama. Sva ta pitanja proizlaze iz neobičnog pitanja, što je to država?
Država u moderni
Početak se države kao pojma veže uz novi vijek i niz teoretičara države (Bodin, Machiavelli, Hobbes te kasnije Rousseau, Kant, Hegel i dr.). Odlučno je to da država, za razliku od antičkih i srednjovjekovnih političkih zajednica (u kojima pojam države još ne postoji pa se često pogrešno piše antička država ili Platonova Država), postaje apstraktna i depersonalizirana vlast, a nastaje upravo kako bi svojom općenitošću i apstraktnošću zakona stala na kraj konfesionalnim ratovima u Europi nastalih partikularizmom religija od kojih je svaka bila uvjerena da upravo ona polaže legitimno pravo na “istinito” tumačenje vjere i B(b)oga.
Država se tako postavlja šire i općenitije od svakog partikularizma, prije svega religijskog, kako bi državljanima mogla jamčiti neutralnost, odnosno kako bi se svaki državljanin (građanin) mogao obratiti državi ako određene skupine ugroze njegovu egzistenciju i pogled na svijet nametanjem svojeg partikularnog svjetonazora. Čak je i Hegel, primjerice, unatoč svim kritikama njegova pojma države kao “utapanja pojedinca u cjelinu” bio svjestan da je apstraktna država jedino mjesto koje štiti tog pojedinca (one, dakako, koji imaju prava) od društva (mase).
Država je tako ona apstraktna vlast koja se ne temelji na božanskom pravu (jus divinum) nego društvenom ugovoru koji nadilazi religijske, vjerske i svake druge osobne ili partikularne interese. Osobito nakon Francuske revolucije dolazi ne do razdvajanja crkve i države, kako se obično govori, nego do odvajanja države od utjecaja crkve kao procesa sekularizacije, pa legitimnost vladara ne proizlazi više iz božanskog prava (papa više ne potvrđuje vladare), nego najprije iz skupštine u kojoj sjedi elita (aristokracija) s pravom glasa, a kasnije, nakon uvođenja općeg prava glasa, narod (državljani) na izborima. Otuda je jasno kako je sintagma »sekularna država« pleonazam, jer ili jest država (pa je implicite sekularna) ili uopće nije država!
Država u postmoderni
Političko-teorijsko obilježje moderne bilo je izjednačavanje države i politike, što i dalje činimo, iako je taj odnos prevladan, čime nismo svjesni epohe u kojoj živimo. Naime, politika se u modernom razdoblju, a to znači od 15. do sredine 20. stoljeća, kao pojam poistovjećivala s državom, odnosno država je imala monopol na politiku (politiku je mogla vršiti samo državna vlast, odnosno vlast). U postmoderni, koje smo suvremenici, taj se znak jednakosti između politike i države postupno ukida pa se sfera političkoga, s političkih stranaka koje formiraju vlast, širi i na društvo (interesne skupine, sindikati, poslovni subjekti, udruge, civilne inicijative), što je jednom Hegelu samo sto godina ranije bilo nezamislivo.
Država (vlada) gubi monopol na politiku koja se sada odvija sve više u društvu, što svjedoče gotovo redovni pregovori vladâ s poslodavcima, sindikatima, udrugama ili civilnim inicijativama i prosvjednicima. Nužno je razumjeti da su sve te sfere također političke, ali nisu državne. Demokracija danas, stoga, nije zamisliva bez civilnog društva, koje sve više utječe na državne odluke, ali je ono demokratsko samo ako je odvojeno od države te ako zastupa temeljnu odrednicu demokracije – jednakost, a ne nejednakost zahtjevom za isključenjem određenih društvenih skupina od općih prava.
Crkva se smije “miješati u politiku”, ali ne i u državu
Zbog tog postmodernog razdvajanja politike i države nema razloga zbog kojeg se neka vjerska ustanova (primjerice Katolička crkva u Hrvatskoj) ne bi mogla “miješati u politiku” iznošenjem stavova koje smatra relevantnima za društvene probleme, pa čak i javno sugerirati građanima za koju stranku glasati, jer se tu vjerska zajednica (primjerice Katolička crkva) nalazi u istom društvenom položaju kao i sva druga društvena ili interesna udruženja od kojih neka javno i zastupaju određenu političku opciju ili stranku (brojne tvrtke financiraju stranke, neke civilne inicijative prerastaju u političke kandidate na izborima).
Odluka hoće li neka vjerska zajednica iznositi političke stavove je na njoj samoj, sukladno njezinu internom razumijevanju odnosa ovosvjetovnog i onosvjetovnog, odnosno razumijevanju svog položaja duhovnosti koje se izdiže iznad i preko svjetovnog života. Na pojedincu je, kojeg na Zapadu razumijevamo kao autonomnu i slobodnu osobu, da odluči hoće li na izborima poslušati savjete crkve, neke političke stranke u kampanji, sindikata ili roditelja i tu njegovu odluku treba, u duhu vremena, poštivati i prihvaćati kao legitimnu. Pojedinac će sam procijeniti što je za njega najuvjerljivija argumentacija, onkraj političkih, religijskih ili ideoloških nametanja.
Problem je, međutim, u nečem drugom. Naime, u “miješanju C(c)rkve u državu”, od koje je Ustavom Republike Hrvatske odvojena (čl. 41.). To pak znači krajnje dvojbenu situaciju u nizu problema. Primjerice, ako bi vjerska zajednica izašla na izbore i dobila dovoljan broj mandata, našla bi se u zakonodavnom tijelu, odnosno Saboru, a možda i u Vladi (dakle državi), što po Ustavu ne smije jer time postaje dio države, odnosno državom samom. Nadalje, konfesionalni vjeronauk u školama koje su državne (javne) izravno je zadiranje u neutralnost države, bez obzira na Vatikanske ugovore kao međunarodne ugovore (koji obvezuju), izbornost predmeta u školi ili velik broj izjašnjenih vjernika na popisu stanovništva.
Vjersko obilježje (poput križa ili raspela, polumjeseca ili Bude) u učionicama državnih škola koji stoji uz državni grb narušava neutralnost države jer bi u tom slučaju trebalo iznijeti obilježja svih ili barem većine konfesija kako bi učenici druge vjeroispovijesti također razumjeli državu kao svoju, kao onu koja i na simboličkoj razini jamči njihova državljanska prava. U protivnom bi učenici druge konfesije ili agnostici mogli pomisliti da, osim jednakih prava koja uživaju, ipak postoje oni koji su poželjniji, “jednakiji” od njih. Odnosno, mogli bi pomisliti da su državni grb i religijsko obilježje istovjetni na način da pripadanje državi (državljanstvo) implicira ili treba implicirati i pripadništvo konfesiji obilježje koje je izvješeno na zidu. Hrvatsko je društvo, u to nema sumnje, u vjerskom i kulturnom smislu većinski katoličko, no odlučno je to da ta činjenica nema veze s pojmom većine ili pojmom države, koja u državljanskom smislu treba osigurati neutralnost zbog onih koji su u manjini.
Upravo se u ovom simboličkom primjeru uviđa važnost neutralnosti države, odnosno razloga zbog kojeg je nastala kao apstraktna, impersonalna vlast koja svojom širinom, apstraktnošću i općenitošću nadilazi partikularizme, u ovom slučaju religijske, ali i svake druge. Tek ako nema partikularnih obilježja u učionicama, učeniku neke druge konfesije omogućuje se shvaćanje države (škole) i kao svoje, kao one koja nije samo za pripadnike jedne konfesije jer državljanstvo nije vezano uz konfesionalnu pripadnost. Nacionalna i državljanska pripadnost u zapadnoj tradiciji razlikuju se i nisu uvjetovane religijskom pripadnošću, zbog čega je državljanstvo kao pravni pojam šire i općenitije nego pripadništvo naciji ili konfesiji. Religijsko obilježje u državnoj školi tako državu može pretvoriti u religijsku državu, a religiju (većinsku) u državnu religiju, što nije obilježje zapadnog razumijevanja države, nego približavanje orijentalnim teokracijama kojima hrvatska kultura nikada nije pripadala, što se i ne propušta naglasiti u političkom, osobito predizbornom diskursu onih koji svijet dijele na taj način.
Riječ je ovdje, dakako, o načelnoj razini razumijevanja države i ne odnosi se samo na Hrvatsku jer europske države, prožete nasljeđem kršćanstva, različito uređuju odnose prema vjeronauku, odnosno religijskoj kulturi kao nadkonfesionalnom vjeronauku, od onih u kojima je konfesionalni vjeronauk u školama samorazumljiv (poput Italije, Austrije ili Poljske) do onih u kojima vjeronauk u školama uopće nije dopušten (Francuska, Bugarska ili Slovenija).
Stoga, prema postmodernom razumijevanju društva, vjerske zajednice kao i sva društvena udruženja ne samo da imaju pravo političkog stava nego je on i prijeko potreban kako bi pluralizam bio potpun, no da bi se pluralizam održao, država mora ostati jedini jamac općenitosti i neutralnosti, a njezin ustav jamac apstraktnosti kako nijedna partikularnost ili pojedinačnost ne bi bila favorizirana. Zakon (ustav) države, zaboravlja se, nije pisan za pojedinačne slučajeve i može vrijediti jednako prema svima samo ako država nije dio nijednog partikularnog udruženja. Ako je negdje problem, onda on nije u miješanju Crkve u politiku, nego u državu!
Sekularnost ili laicizam
Iako su vrlo slični i gotovo neodvojivi pojmovi, između sekularnosti i laicizma postoji bitna razlika. Različite interpretacije tumače njihovu razliku, a neke ih uopće ne razlikuju. Tako se često država određuje laičkom (primjerice u Francuskoj), a društvo sekularnim, dok neke interpretacije tumače ovu razliku upravo obrnuto, no čini se izglednijim da nema potrebe naglašavati sekularni karakter društva jer se pojam sekularnog odnosi na posvjetovljenje, odnosno on već implicira da je pogled na svijet svjetovan što je izvjesni pleonazam, a država ne može biti sekularna jer nije niti nastala vjerskom legitimnošću nego društvenim ugovorom pa je onda i sekularizacija države u zapadnoj tradiciji pleonazam.
Naime, sekularnost, odnosno sekularizam (posvjetovljenje, autonomija svjetovnog područja) proizvod je pravnog odvajanja države od crkve i svih prava koja utemeljuje neki ustav ili posebni zakon o vjerskim zajednicama. Značio je i državnu konfiskaciju crkvene imovine, ali načelno znači formalnu razdvojenost države i vjerskih zajednica iz čega se onda izvodi i sekularnost društva, što ne mora odgovarati vjerskom stanju u društvu (koje i dalje može biti većinski religiozno). Za razliku od toga, laicizam je svjetonazorski stav, odnosno ireligiozni pogled na svijet koji ne počiva na transcendenciji (onostranosti, onosvjetovnosti) i njezinim argumentima, nego na empirijskoj i racionalnoj argumentaciji. Drugim riječima, sekularnost više označava pravni i zakonski akt te proces posvjetovljenja, dok laicizam označava svjetonazorski stav pojedinca ili karakter društva koje se gradi na ireligioznim temeljima.
S obzirom na diskurs o tome je li hrvatsko društvo sekularno ili laičko, odnosno je li država sekularna ili nije, pokazuje se, sasvim je krivo postavljeno pitanje jer država kao apstraktna i neutralna vlast odvojena je od religioznih svjetonazora. Primjer može biti taj da svi ministri u nekoj vladi mogu biti praktični vjernici iste konfesije, no kao predstavnici države najprije sami prema sebi, a onda i prema društvu trebaju zauzimati neutralan stav. S druge strane vlada može biti sastavljena od ministra koji su svi redom agnostici koji bi mogli htjeti uskratiti podupiranje vjerskih zajednica, no apstraktnost i neutralnost države te opća odredba ustava jamči nadilaženje osobnih, partikularnih stavova.
Po pitanju laicizma i sekularnosti treba navesti i znakovitu odredbu Ustava RH. Naime, u članku 1. Ustava RH, koji je preuzet iz članka 1. Ustava Republike Francuske, izostavljeno je određenje Hrvatske kao laičke države, što je dio francuske kulture. Dok u francuskom Ustavu stoji kako je “Francuska nedjeljiva, laička, demokratska i socijalna država” (“La France est une République indivisible, laïque, démocratique et sociale”), u preuzetom članku Ustava RH stoji: “Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva, demokratska i socijalna država”. Laicizam je izostavljen, ali ne i sekularnost jer u članku 41. Ustava RH stoji: “Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države”.
Za ovakve odnose, dakako, nadležan je Ustavni sud RH te samo on ima pravo tumačenja ovih članaka. Ustavni sud treba procijeniti postoji li kolizija između prava iz članka 41. Ustava RH i poštivanja obveza Vatikanskih ugovora, odnosno je li Ustav u koliziji s međunarodnim ugovorom koji je, prema članku 140. Ustava, dio unutarnjeg pravnog poretka i prema pravnoj snazi iznad zakona. Odnosno, jesu li predstavnici RH, imajući na umu članak 41. Ustava o razdvojenosti vjerskih zajednica i države, uopće mogli sklopiti odnosne međunarodne ugovore, a Sabor ih ratificirati bez da se povrijedi članak 41. Ustava RH? Uzimajući u obzir načelo lex specialis derogat legi generali, treba li ipak revidirati Vatikanske ugovore ili članak 41. Ustava? Na ta pitanja legalno može odgovoriti samo Ustavni sud, a na nama je samo da ih postavimo.
Od ovog je ustavnopravnog pitanja, stoga, nama važnije razumjeti kako iznimna prožetost hrvatskog društva kršćanskim vrijednostima koje su utkane ne samo u religijski obrazac nego i u kulturnu tradiciju društva (što znači da ono nije laičko u smislu francuskog razumijevanja društva) ne implicira dokidanje jedinog ustavnog mjesta neutralnosti – države, koja ima i ustavnu obvezu pomaganja vjerskim zajednicama (čl. 41.). U protivnom svaki partikularizam koji se želi nametnuti državnoj općenitosti ne samo da izaziva reakciju drugih silnica u društvu nego ukida jedino mjesto neutralnosti – državu, koja sprečava sukobe između takvih silnica koje svoje postojanje duguju upravo neutralnom karakteru države. U suprotnom država bi već bila uspostavljena kao diktatura.
Očuvati državu, stoga, nije ideološko pitanje (država je pravna, a ne ideološka tvorevina), nego zdravorazumsko shvaćanje nužnog jamca sigurnosti i mira unutar društva. Pojednostavljeno, to znači da bez obzira koliko se državljana na popisu stanovništva iz bilo kojeg razloga izjašnjavalo kao vjernici katolici, državna neutralnost postoji zbog onog jednog državljanina koji se tako ne izjašnjava. Tek tad može se govoriti o liberalno-demokratskom karakteru države jer je volja pojedinca zaštićena od volje i svjetonazora premoćne većine, od “tiranije većine”, kako to naziva Alexis de Tocqueville.
Takva država postoji zbog pojedinca, a ne zbog pojmova domovine, etnije, nacije, religije ili partije, partikulariteta od kojih ga država štiti, dajući mu sva državljanska prava i zaštitu. Hannah Arendt u svojim i danas nenadmašenim knjigama o totalitarizmu dokazala je upravo da totalitarizam nastaje ondje gdje je ukinuta država, a to znači neutralna vlast koja je razdvajala društvo kao skup individua od države kao apstraktne vlasti, čime nije dopuštala da osobni ili partikularni svjetonazori postanu opći. Tako su sovjetski komunizam i njemački nacizam kao jedina dva totalitarizma u teorijskom smislu ukinuli državu te svoj partikularni svjetonazor nametnuli kao opći.
Razlog je to zbog kojeg je Carl Schmitt po dolasku nacista na vlast pisao kako je “toga dana umro Hegel i s njim birokratska država 19. stoljeća”, sugerirajući da je došlo do ukidanja granice države i društva te da narod, odnosno pokret, uspostavljaju novi oblik suverenosti. Stoga kada se u javnom diskursu govori da nametanje sekularizma ima korijene u komunističkoj ideologiji (sto je svakako dio marksizma), onda je riječ o potpuno pogrešno postavljenom problemu jer nema veze sa sekularizmom.
Naime, ako se komunizam ozbiljio, onda je država već sigurno ukinuta (kako se može čitati i iz Marxovih postavki o nužnom odumiranju države) i na njezino mjesto postavljena partija kao partikular-izam koji ne može imati općost i apstraktnost države, kako je tvrdio Rousseau u Društvenom ugovoru. U zamisli komunizma, osobito Marxovoj, partija je trebala u konačnici ukinuti samu sebe, kako bi se ozbiljilo besklasno društvo, što se u političkim porecima utemeljenima na interpretaciji komunizma nije dogodilo, pa je veći crimen od napada na religiju, ako tako možemo reći bez namjere vrijeđanja vjernika, ipak bio taj što je ukinuta država koja nas, kao građane, a ne samo kao vjernike, nije više mogla zaštititi od komunizma shvaćenoga na pogrešan način.
Svaki, dakle, partikularizam koji se nastoji nametnuti kao opći nužno izaziva protureakciju, što često vodi do sukoba, građanskog rata ili rata te nužnim dokazuje važnost neutralnosti države kao apstraktne i nepartikularne vlasti.
Suverenost države, a ne božanstva
Zbog čega Bog određene konfesije (religije) ne može biti suveren, odnosno najviša moguća općenitost oko koje se svi kao građani slažemo? Odgovor na ovo pitanje najuvjerljivije je za ono vrijeme ponudio Thomas Hobbes u znakovitom Levijatanu kao prvoj sustavnoj teoriji države, koja je ubrzo nagrađena spaljivanjem, a studenti su tadašnjeg Oxforda, prema svjedočanstvu, plesali oko lomače. No, on nam ipak danas ne može biti od pomoći jer su argumenti ponešto drukčiji, odnosno crkve i države pronašle su danas ugovorni modus (ko)egzistencije. Za suvremeno društvo važniji je problem nametanja osobnog uvjerenja kao poželjnog općeg. Stoga svi zaključci da vjera nije samo osobna nego i javna kriju opasnost da se javni karakter vjere (religija) koristi ne u političke, nego u državne svrhe.
Na početku 20. stoljeća njemački filozof Edmund Husserl s namjerom zasnivanja intersubjektivnosti, najprije u spoznajnoteorijskom (filozofskom), a onda i u društvenom smislu, u Idejama za čistu fenomenologiju i fenomenologijsku filozofiju uviđa kako takvo zasnivanje ne može ići preko Boga, odnosno vjere. Transcendencija Boga za nj je isključena jer “ono što vrijedi za jedno ja mora moći vrijediti za svako ja”. To znači da Bog ne može biti opće načelo intersubjektivnosti među ljudima jer nisu svi ljudi sposobni ili voljni vjerom doprijeti do Boga (odnosno, nisu svi vjernici ili nemaju taj dar), što znači da se intersubjektivnost može zasnivati samo na čistoj svijesti oslobođenoj pojedinačnih psiholoških uvjetovanosti, od kojih je vjera jedna od njih. Zbog toga što nisu svi vjernici, Bog (religija) ne može biti općenito mjesto, općenitije, primjerice, od države. Slično pokazuje još Hegel u Fenomenologiji duha, kad religiju smješta u apsolutni duh u kojem on još ne može doći do sebeznanja, odnosno doseći razinu filozofije jer religija, odnosno vjera, budi osjetilnost koja je osobna, odnosno privatna.
Drugim riječima, privatna, osobna uvjerenja temeljena na subjektivnim osjećajima ne mogu se propitivati na općoj, objektivnoj razini, stoga ono što je osobno ili partikularno ne može biti dovoljno općenito da bi jamčilo neutralnu objektivnost. Odnosno, netko može tvrditi da je njegov Bog suveren, tvorac svijeta i kao takav jedina istinita općenitost, no dok god postoje oni koji vjeruju u drugog, njihovog Boga ili ne vjeruju uopće u transcendentno, dotle (B)bog ne može biti pomirujuće mjesto njihove intersubjektivnosti, nego još samo apstraktna i neutralna država.
Važno je to, između ostaloga i zbog toga, što takva pojedinačnost ili partikularnost teško može pristati na kritičnost ili autokritičnost prema vlastitim uvjerenjima, odnosno argumenti bi bili ili subjektivni ili transcendentni, no nikako ono što je potrebno – objektivni. Primjerice, teško je zamisliti da vjernik istodobno sumnja u Boga, a za uvjet javne, opće i neutralne rasprave sve vrijednosti moraju moći biti podvrgnute kritici, odnosno, kako pokazuje Karl Popper, opovrgljivosti. Kriterij opovrgljivosti za Poppera znači da svatko tko nešto tvrdi mora svoju tvrdnju postaviti ne tako da ju pokušava potvrditi i druge u to uvjeriti, nego da ju sam već pri postavljanju pokuša opovrgnuti. Kriterij opovrgavanja mora moći biti javno opovrgljiv kako bi tvrdnja (hipoteza) prošla provjeru i, ako ne prođe, mogla biti odmijenjena boljom.
Prema ovome kriteriju teško je zamisliti da bi netko tko vjeruje u neko božanstvo, koje je za njega predmet svetoga, pristao ili mogao zamisliti da njegova svetkovina može biti podvrgnuta opovrgavanju ili kritici. To je razlog zbog kojeg državna suverenost mora biti iznad partikularne, osobne, odnosno iznad svakog oblika partikularizma koji se nastoji poopćiti kao univerzalna vrijednost i istina, a koja se ne može podvrgnuti kritici ili mogućnosti opovrgavanja. Primjerice, neki zakon o radu koji bi nastao na temelju pregovora vlade kao predstavnika države s jedne te sindikata, udruga, vjerske zajednice (crkve) s druge strane može se propitati, kritizirati i odbaciti te zamijeniti boljim, no Boga ne možemo propitati, kritizirati i zamijeniti boljim.
Prema teološkim argumentima, primjerice Tome Akvinskoga, Bog je vrhovno dobro (summum bonum) sa svim atributima savršenstva te za vjernika to nije upitno, što ostaje dio poštovanja prema nečijoj vjeri kao i prema javnoj religiji (kršćanstvu, katoličanstvu), što u nas jamči i Ustav. No, u državi žive i oni koji nisu vjernici, oni koji su pripadnici neke druge konfesije ili naprosto oni koji vjeruju, ali ih iritira prevelika zastupljenost religijskog sadržaja u društvu ili raspored satnice vjeronauka, što nužnim čini neutralnost države kako bi svojom širinom obuhvatila jedne, druge i treće te svojom neutralnošću jamčila što širi pluralizam. Stoga je zaista presudno pitanje treba li djeci konfesionalni vjeronauk, koji podrazumijeva i vjerovanje u Boga određene konfesije, ili im treba religijsko obrazovanje (religijska kultura) koje će ih poučavati o vjeri, odnosno religijama. Odnosno, odlučno je pitanje može li se vjera naučiti ili se o njoj može samo učiti?
Iz svega ovoga važno je zaključiti da država nastaje iz razloga koji i sama danas štiti, a to je pravo odabira. Primjerice, hoće li netko biti vjernik ili ne, hoće li roditelji djecu upisati na vjeronauk ili ne, što je moguće jedino ako se shvati da država nije religijska, niti je religija državna jer u tom slučaju prava na odabir više nema, a država ne prestaje time biti sekularna, nego prestaje biti država, neutralni jamac pluralizma, ljudskih prava i jedino mjesto sprječavanja nametanja partikularnih stavova kao općih. Očuvanjem države kao apstraktne i neutralne vlasti, jamčenje liberalnih i demokratskih prava nije stopostotno, ali je najviši mogući jamac slobode, jednakosti i mira. Za vjersku je zajednicu to također jamstvo da se država neće miješati u autonomiju i načela vjerskih zajednica, što je jedini jamac demokratske suradnje između civitas Dei i civitas terrena.
wpDiscuz
