Hrvatski glumac Goran Bogdan trenutno boravi u Srbiji. Vikende provodi u Beogradu, a radne dane u Zagrebu.
Rođeni Hercegovac kaže da se osjeća u Srbiji kao domaći, a svo vrijeme dok izgovara “mi” i “naš” misli na eks-ju republike. I ovdje je on “naš”.
U intervjuu za B92.net, Goran Bogdan govori o našem identitetu, podjelama, filmu, projektima na kojima radi i situaciji koju je zatekao u Srbiji, od kojih su mnoge bile, kako kaže, “kuku” i “lele”.
Sa 25 godina upisao si glumu. Prije toga studirao na dva fakulteta. Šta je bilo prelomno da kažeš “To je to, idem u glumce”?
“Ništa tu nije bilo presudno ni posebno. Ja bih rekao da je to više bilo nešto negativno jer sam bio izgubljen i tražio sam sebe. Nisam se ni danas našao, valjda ću se uvjek tražiti. Ne znam, osjetio sam da ću biti pošteniji u glumi nego u ekonomiji i prometu, ako igdje i ima poštenja.”
Jednom si izjavio da shvaćaš da je uloga pogrešna ili da je ne radiš dobro onog trenutka kad počmeš lagati…
„Nije samo to kod uloga, nego općenito u životu. Javlja se neka tjeskoba kao pratilja laži i neistine. Mi kao da hoćemo da budemo pametniji od nas samih, lažemo se, pa onda tražimo snagu da te laži prevaziđemo, ali taman kad se ponadamo da smo uspjeli javi se tjeskoba kao odgovor na to. Stalno preslagivanje. Treba sebe slušati. Nije tu do pameti, mislim samo pameti, ma nisam pametan.”
Sa svojih 38 godina, snimio si čak 40 filmova. Neću da te pitam kako uspijevaš, jer znam da godišnje imaš tri dana odmora, već kako psihički glumac podnosi sve to?
“Ja u tome uživam. To nije podnošenje, odmor je to. Nema većeg odmora za glumca od dobre uloge koja ga ispunjava. Za mene ljepšeg osjećaja nema. Kakav odmor? Treba manje odmora.”
Šta radiš sada? Šta nam novo spremaš?
“Trenutno završavam film moje drage kolegice Nine Violić, inače glumice. To je njen prvijenac, dugometražni film. Čekam da iziđe Srdan Golubović (film „Otac”), snimam drugu sezonu ‘Senki’, u Engleskoj snimam neki mali film…”
Šta možemo očekivati od Mustafe Golubića u „Senkama na Balkanom”?
“Dok nas montažer ne blagoslovi, to ne možemo nikad znati, ali Mustafa je za*ebaniji nego prije. Mnogo ga više ima. Gušt je igrati ga. Baš mi je lijepo uskočiti u njegove hlače i biti on. Ja isto jedva čekam da to izađe, a upravo snimamo.”
Što se tiče filma „Otac” Srdana Golubovića, uskočio si u cipele pokojnog Nebojše Glogovca,kome je ova uloga bila namenjena. Kakvo je bilo to iskustvo?
“Nemoguće je zamjeniti Nebojšu Glogovca, nemoguće je uskočiti u njegove cipele. Može biti samo ponizna čast i da ti bude drago što netko misli da si dostojan da budeš na njegovom mjestu. Ja ne mislim da sam dostojan, ali dao sam sve od sebe. Inače, sa Srđanom Golubovićem, to je jedno od najljepših iskustava što sam imao. Divan redatelj, nježan čovjek. Meni je svaki dan bila banja da radim, ali je naporno bilo u pi*ku materinu. Imali smo 51 snimajući dan. Upoznao sam, inače, Srbiju uzduž i poprijeko.”
Inače, ovaj film rađen je po istintoj priči čoveka iz Kragujevca kome su oduzeli decu zbog siromaštva. Kako si gradio taj lik?
“Nisam ga upoznao i nisam htio da ga upoznam prije snimanja zato što nisam htio da uđem u formu kopiranja. To jest film o njegovom slučaju, ali to nije priča o njemu. To je tužno da se tom čoveku dogodilo, da se to dan-danas nije rješilo. On još nakon tri ili četiri godine nije dobio djecu nazad. To je situacija koja oslikava život u našim podnebljima – Srbija, Hrvatska Bosna, isti je ku***. Nažalost, nije to jedino, nije jedino što nam je zajedničko, nevolja nas ujedinjuje.”
Zanimljivi su tvoji stavovi po pitanju eks-ju republika. Često ističeš da su tu sliku odnosa formirali mediji i politika i da kada se uđe u narod to uopće nije tako.
“Ovdje sam, evo, već sedam godina i tu sam domaći. Mislim da je to pi*darija i da je to bacanje prašine u oči narodu, da je to jedno muženje naroda. Ovo u zadnje vreme što se događa u Hrvatskoj, mislim da je to tužno. Više mislim da je to navijački nego nacionalni stav. Ali, bez obzira, zamislite tu sliku koja se stvara. Netko dođe u Split iz Srbije i završi u moru… Ali to mi tako odlučimo, sad kao ne volimo Hrvate ili Srbe. Svako voli svoj dom i to je vrlina, ali ne treba samo to da kreira moj identitet, da to bude jedino što ja jesam. Jer, ja sam sto stvari – sin nečiji, muž nečiji i otac nečiji… Nisam ja samo Hrvat i Srbin, je l’ to jedina stvar koja nas određuje? Prođe život u tome.”
Film u kojem glumiš „Čija je ovo država” Vinka Brešana kroz komediju apsurda upravo pretresa te odnose?
“Teško je to ugurati u neki žanr. To je neka šizofrena fatazmagorična slika. Kradu Tuđmanov leš kao znak pobune. Slobin isto. To je ruganje toj slici, koliko nama trebaju te ideologije, to je taj frojdovski strah da ostaneš sam sa sobom i svojim mislima. Trebaju nam neki drugi fokusi, inače ćemo se izgubiti.”
Da li to znači da nam je stalno potreban neki kult vođe?
“Da, kad bi nas ostavio neko same, mi bismo nestali, izgubili bismo se.”
Imamo još jedan sličan film koji sada izlazi – „Poslednji Srbin u Hrvatskoj” Predraga Ličine. On, također, na jedan komičan način pretresa te mitomanije o kojima govori film „Čija je ovo država”?
“Mislim da je to čista slučajnost. Brešan i Ličina su miljama udaljeni autori. Obojica su mi prijatelji. To je slučajno što se dogodilo. Zamisli samo kako divna tema – zombi virus pohara Hrvatskom i da su samo Srbi otporni! Sjećam se jedne situacije iz filma što mi je Peđa rekao – Thompson se silom trudi da postane zombi, nije ušao u film… To je zadatak umjetnosti – da se sprda na taj način, da onu krastu stalno čačka. Stalno treba pretresati te zle ćelije, stalno treba upirati prstom u njih.”
Ti si dosta snimao za stranu kinematografiju. Obično se diskutuje o tome šta nama nedostaje u poređenju sa tim. Ali, šta kinematografija sa ovih prostora ima, a ostale ne?
“To je dobro pitanje. Prvo, to je pitanje književnosti. Uspijevaju negdje ti mrzitelji koji kuhaju ovo stanje. Uspjevaju u toj glupoj cenzuri. Recimo dugo vremena neke knjige nisam mogao naći. Na primjer, Tišmu sam upoznao tek kada sam došao snimati „Vere i zavere”. Nisam mogao naći „Seobe” Crnjanskog u Zagrebu… Sad je dosta drugačije. Ali, Andrić, Meša Selimović, to su dobri pisci. Meša Selimović je moj pisac. Sad će Hrvati reći: ‘On je musliman.’ On je moj pisac, Ivo Andrić je moj pisac, Tesla je moj idol. Mi smo prije imali nukleus te priče. Mislim da se budi naša kinematografija posle dugog zimskog sna. Ali, mi smo izgubili identitet i samo se sjećamo svojih identiteta. Mi po sjećanju radimo filmove. Nekad imam osećaj da radimo filmove na osnovu toga šta bi netko tamo izvan volio da vidi. Mi imamo priču, mislim da ovdje žive dobri ljudi. Također, mi smo i svirepi, mi smo sposobni i za Srebrenicu i Ahmiće, ali ja i dalje verujem da dobar čovjek živi ovdje. U zadnje vrijeme sam počeo čitati prvenstveno naše pisce. Meni je Sajam knjiga u Beogradu kao Meka i Medina, nezaobilazno godišnje hodočašće.
Snimao sam filmove koji dobijaju manje para nego ovde kod nas.
“Ali tamo se ljudi bave filmom, ne moraju da se bave sa još 800 stvari, politikom, šta će ovaj ili onaj reći. Meni je moja mater govorila: ‘Pazi šta ćeš reći’. Ja sebe nekad danas osjetim kad pričam da pazim što ću reći. Nije to sloboda. Nije slobodan žitelj ovde jer te je strah da li ćeš dobiti posao na primjer. A umjetnost mora da skida tu skramu, tu ranicu.”
Kako komentiraš to što su se tvoje kolege u Srbiji, poput Koje i Sergeja, uključili u političku borbu?
“Znaš koliko na protestu ima pekara, apotekara, ljekara? To što je netko glumac u tome nema veze. Sergej je moj brat, ljubav moja. Sergej i Bane, to su mi baš bliski prijatelji. Nije to što je Sergej glumac. Sergej ima pravo da se žali. On ima pravo da se žali ako mu nešto smeta. Za to smo se borili, za demokraciju. Učili smo iz nekih starih sistema, gde je vladavina slobodnih, vladavina naroda. Svako ima pravo da sere, makar najveće gluposti ako hoće, iako nam toga nimalo ne fali. Na nama je da ga slušamo ili ne slušamo. Očigledno da postoji neka potreba da se ovdje nešto krikne. Srbija je Srbima najveći problem. Takođe, šta ja imam misliti o tome. To je Sergej. Ako Sergej ili bilo tko tako želi i osjeća, to je jedina istina.
Sad, ja mogu imati svoj stav o tome, ali to je samo moj stav. To nisu istine, to su stavovi. Moja se mišljenja menjaju, promeniće se do po podne. Ako moj brat misli da tako treba, ja mogu samo da ga podržim.”
Što se američke kinematografije tiče, Srbi se često predstavljaju kao negativci. Zašto je to tako?
“Sami smo za to krivi dobrim dijelom. Kad ljudi negdje u Europi ili Americi čitaju ili nas gledaju na vijestima, jasno je kakvu će sliku imati o nama.
Jeb*ga, mi smo sami godinama glorificirali kriminalce, mi smo sami tu kulturu izmislili.
Mi i danas volimo kao da se kur*imo. Naša djeca su počela da se ugledaju na kriminalce, na laku lovu.
Tako da smo mi sami taj sistem vrijednosti poremetili i sami smo ga stvorili. Onda nemamo šta da se čudimo što nas tako gledaju, mi se tako predstavljamo. S druge strane, ja ne mogu očekivati od nekoga da ne bude površan, da čita između redova i vidi kakvi mi u stvari jesmo. Al’ to je mnogo za očekivati od nekoga, kad sami to radimo prvi.”
A šta je sa filmovima koje mi sami stvaramo, koji imaju ideju da kritiziraju, a zapravo ispadnu glorifikacija kriminala, pogotovo kod omladine?
“Kao što sam rekao, mi jesmo sami krivi za to. U ljudskoj prirodi je da je lijenost jača od truda. Učiti medicinu je teško. Lakše je uzeti utoku. Pogotovo što smo mi sami stvorili da mali dječak, kad mašta o djevojčicama, te djevojčice više gledaju nekog baju sa napucanim kolima nego profesora s naočalima. To je sve naših ruku i uma djelo. Sad, ja nekako ne vjerujem ni u kukanje i pokazivanje prstom – sjedeti na kavi i salonski prozivati sve. Nego, šta možemo uraditi po tom pitanju? Ne znam. Ja sam samo glumac niti umijem, niti mogu da iznađem odgovore na to pitanje. Ali, mislim da je to najbolje postići primjerom i kvalitetom.
Ne treba posustati i treba verovati. I to verovanje je neka vrlina koja se zaboravlja. Znaš, površnost nas je pomela. Ne samo naša istorija koja nije bila laka.
Najgora posljedica te historije je ta površnost. Takve su nam duše. Postali smo površni u svakom smilsu. Ne možeš se ti protiv toga boriti. Ja samo kad uđem u Srbiju i vidim naslovnice dnevnih novina, to je već otišlo daleko. Nije to nimalo optimistična slika.”
Stiče se utisak kao da se to događa samo kod nas. Kakva je situacija u Hrvatskoj?
“U Hrvatskoj hvala Bogu, nisu se primili ti rijalitiji i to žutilo. Ja kad vidim naslovnicu u Informeru, Blicu, Kuriru… To bi trebalo cenzurirati da djeca ne gledaju te naslove. To je sve dio tog pitanja, kako se boriti protiv toga? Kad smo bili mali, u 10 sati bude film sa golotinjom pa ti roditelj pokriva oči kad bi vidio sisu. Danas je to svejedno, a nije svejedno.”
U posljednje vrijeme sve više se snima, imamo zaista dosta kvalitetnih ostvaranja. Koji smo to model počeli da pratimo?
“Zadnjih pet-šest godina mislim da naša kinematografija, zna se šta mislim kad kažem naša, ide nekom dobrom putanjom, da se dobre stvari događaju. Mislim da je model umora više, da je svega preko glave više. Nije to model, nego, jednostavno, 2019. je godina, od ’91. je prošlo toliko godina. Sad neko tko se rodio ’90. ima 29 godina. Pa više je tim mladim generacijama dosta nas starih i laprdanja o istim stvarima. Ne možeš čovjeka slagati 800 puta. Ajde, možeš jednom, dvaput, nismo budale. Ono, sjašite više te naslovnice, nek sjašu šund i gubitak vrednosti.”
Preuzeto sa B92