Goli otok je jedna od brojnih tema iz naše bliske prošlosti o kojoj gotovo svi ljudi ovdje imaju nekakav stav, a zapravo ih većina o činjenicama zna vrlo površno i nedovoljno. Čini mi se da nema dana u kojem neki korisnik društvenih mreža ispod članka o korupciji, kriminalu, raznim političkim malverzacijama (a takvih su tema prepuni mediji) ne zavapi da nam je ponovo hitno potreban jedan ovakav logor u koji će se strpati polovina aktera sa današnje političke scene. Jer prema shvatanju tih ljudi tamo su robijali najgori kriminalci, lopuže i okorjeli nacionalisti, pa bi i sada bilo dobro aktivirati ovo mjesto i u njega potrpati sve junake zlog vremena koji nam uništavaju i sadašnjost i budućnost, a krivi su i za prošlost, jer neki od njih su na političkoj sceni već desetljećima ili su sljedbenici politika iz devedesetih godina.

Kod ovakvih čitatelja je vidljiva izrazita jugonostalgija zasnovana isključivo na emocijama, a ne na konkretnijem znanju i činjenicama, kao i nekritički odnos prema prošlosti, jer je sklonost ka romantizaciji onoga što je prošlo nešto u šta svi barem ponekad upadnemo.

S druge strane, tu su nesimpatizeri Jugoslavije kao državnog koncepta koji nastoje obezvrijediti ili makar potpuno minimalizovati sve ono što je bilo dobro u toj državi, kao i nepobitnu činjenicu da je imala izraziti emancipatorski potencijal, što dokazuje opismenjavanje stanovništva i aktivnije uključivanje žena u društveno-politički život. U argumentaciju o represivnoj državi u kojoj se maltretira stanovništo, priča o Golom otoku se uklapa savršeno, čime se nastoji dokazati da je Jugoslavija bila tamnica naroda, mučilište svih onih koji nisu pristali na komunističko jednoumlje i kao i u svim simplifikacijama dođu do zaključka da je Goli otok zapravo isto što i Jugoslavija.

I na ovom mjestu valja podsjetiti da je socijalistička Jugoslavija prošla kroz nekoliko faza – od administrativnog socijalizma koji se oslanjao na sovjetski model, preko zakona o samoupravljanju koji je vremenom diferencirao jugoslovensko društvo od drugih komunističkih društava, odnosno učinio ga demokratičnijim, pa sve do posljednjeg decentralističkog Ustava iz 1974. koji je naposljetku i olakšao raspad države.

Priče o Golom otoku se dakle svode na dvije tvrdnje – dokaz represivnog sistema kojeg smo se oslobodili, pa sad živimo u demokratiji u kojoj svako smije pričati šta mu je volja, što je sve osim istina, i prizivanje novog Golog otoka, što je rezultat površnosti, da ne upotrijebim neku grublju riječ.

Istina o stvarnoj naravi Golog otoka nije se izučavala u vrijeme Jugoslavije. Relativizacija i prešućivanje činjenica nisu nešto u čemu je ova država bila izuzetak, sve države i svi sistemi to rade oduvijek. Ipak, bez obzira što ova tema već odavno nije nikakav tabu i jako se puno pisalo o njoj proteklih desetljeća, i stalno se usputno spominje, ona nikada nije dospjela u središte nekog naročitog društvenog interesovanja i kritičkog suočavanja s prošlošću. Pretpostavljam da je to zbog činjenice što nacionalističke vlasti zapravo ne zanimaju pretjerano sukobi između nekakvih tamo komunista, te se ova priča ne može svesti na nacionalističko obračunjavanje, prebrojavanje nacionalne pripadnosti žrtava i dodatno raspirivanje međunacionalnih tenzija, koje vode do uvijek istog pitanja – ko je prvi počeo. Ona služi samo kada se treba veličati današnje vrijeme u odnosu na socijalizam i tu se priča završava.

Također, neuspješno suočavanje sa užasima iz devedesetih pomjerilo je fokus sa ove teme i učinilo je ne baš previše zanimljivom, jer trideset godina suočavanja s prošlošću je učinilo da se narodi nekadašnje zajedničke države još više udalje jedni od drugih, tako da se nismo ni pomjerili iz devedesetih godina niti unaprijed, niti unazad, s jedinom razlikom što je oružani sukob zaustavljen.

Goli otok se u zadnjim decenijama obrađivao i u književnosti i u publicistici, ali i u stručnim i naučnim izdanjima. Početkom 2019. godine u Hrvatskoj je objavljena knjiga Povijest Golog otoka, historičara Martina Previšića (koju je objavila zagrebačka Fraktura), u kojoj je detaljno opisana tortura koju su prolazili zatvorenici na Golom otoku. Previšić je u svom obimnom istraživanju koristio brojne arhivske materijale, a naročito je značajno što su u periodu njegovog istraživanja otvoreni arhivi UDB-e, ali je i intervjuisao ljude koji su bili zatočeni u ovom logoru, čime se dobio jedan sveobuhvatan prikaz Golog otoka – od samog procesa istrage, razloga za hapšenje, deportacije na Goli otok, svakodnevnice osuđenika, ustrojstva logora, itd. Svjedočenje nekadašnjih zarobljenika je posebno dragocjeno, ali i užasno potresno iskustvo, uzimajući u obzir da su u periodu Previšićevog istraživanja već bili u poodmakloj životnoj dobi, pa značajan dio njih nije ni dočekao da ova knjiga ugleda svjetlost dana.

U ovom tekstu su korišteni podaci iz te knjige. Naglašavam da je tema izrazito kompleksna i mučna i da u jednom publicističkom tekstu ne mogu biti obuhvaćeni svi bitni detalji, te da je prilično nezahvalno izdvojiti najupečatljivije dijelove, jer je apsolutno svaki detalj bitan da bi se sklopila cijela priča.

Kada sam u drugoj polovini augusta ove godine bila u posjeti Golom otoku u organizaciji NVO Fondacije Friedrich Ebert iz Sarajeva, mislila sam da o ovoj temi imam prilično dobro znanje, ali su me i sam boravak na ovoj lokaciji kao i knjiga Povijest Golog otoka uvjerili da mi je ogroman broj podataka bio nepoznat. Stoga čitateljima preporučujem da pročitaju navedenu knjigu koja će im svakako riješiti sve eventualne nedoumice i odgovoriti na sva pitanja. Također, tu je i stranica Goli otok: Vodič kroz historiju logora koji sadrži mnoštvo korisnih podataka a koji je nastao u saradnji FES-a i Documente (https://goli-otok.net/)

Kako je sve počelo?

Informacijski biro komunističkih i radničkih partija (Informbiro, poznat kao i Kominform) osnovan je u septembru 1947. godine kao koordinacijsko i savjetodavno tijelo komunističkih partija SSSR-a, Mađarske, Poljske, Čehoslovačke, Bugarske, Jugoslavije, Rumunije, Italije i Francuske. Glavni zadatak je bio usklađivanje politika ovih partija, odnosno služio je za dominaciju i interese SSSR-a i nadzor ostalih komunističkih partija.

Rezolucija Informbiroa objavljena je 28. juna 1948. godine nakon više nesuglasica između Jugoslavije i SSSR-a. Cilj rezolucije bio je uklanjanje Tita sa čela Komunističke partije Jugoslavije, odnosno postavljanje novog komunističkog rukovodstva koje bi bilo odano Sovjetskom Savezu i Staljinu, čime bi se uspostavila jasna hijerarhija unutar komunističkog pokreta. Oko osamdeset komunističkih/radničkih partija svijeta dalo je podršku Rezoluciji, dok je Jugoslavija ostala bez podrške. Staljinova rezolucija izazvala je šok među stanovništvom Jugoslavije, a na partijskim sastancima se moralo nabrzinu odlučiti kako se nositi sa novonastalom situacijom koja je bila sve osim ugodna.

Zbunjenost ljudi novim odnosima SSSR-a i Jugoslavije bila je potpuno očekivana reakcija uzme li se u obzir da je u vrijeme tzv. administrativnog socijalizma (od završetka Drugog svjetskog rata do kraja četrdesetih) u Beogradu bilo sjedište dvije centralne institucije – Ministarstva informisanja i Agitpropa (Odjel agitacije i propagande) kroz koje se širila sovjetska propaganda na jugoslovensko društvo. U Jugoslaviju su uvezene na stotine sovjetskih filmova, obrazovni sistem je uspostavljen po sovjetskom urneku, a brojni oficiri Jugoslovenske armije su prošli kroz sovjetske vojne škole. Jugoslavija je bila sovjetizovana. Preko noći je neko ko je bio uzor postao glavni neprijatelj, tako da je reakcija dijela građana koji su i dalje osjećali simpatije prema Staljinu i SSSR-u bila očekivana, jer ne mijenjaju se stavovi baš tako lako.

Svi oni koji su na bilo koji podržavali Rezoluciju Informbiroa ili se sumnjalo da je podržavaju označeni su kao ibeovci, kominformovci, informbiroovci, što je značilo početak njihovog političkog progona, pri čemu su nazivani petokolonašima, izdajicama, frakcionašima, štetočinama. Cinik bi svakako primijetio da ovo nevjerovatno podsjeća na način djelovanja današnjih SDA botova koji sve one ljude koji se ne slažu s njihovim političkim programom odmah difamiraju, pa tako postaju i petokolonaši, izdajnici i šta sve ne. Iako baš takvi najviše govore o jednoumlju u vrijeme Jugoslavije, pritom zanemarujući činjenicu da im je takva politika vrlo bliska.

Ne treba posebno naglašavati da ibeovci nisu bila nikakva homogena gomila ljudi jednaka po svojim stavovima i motivima – jedni su ideološki podržavali Staljina, drugi iz ekonomskih ili drugih motiva, a neki su bili prosto zbunjeni novonastalom situacijom ili su se u pogrešno vrijeme našli u „pogrešnom društvu“. Primjeri radi, ujak jedne moje poznanice je završio na Golom otoku jer je sjedio za istim stolom sa nekoliko ljudi koji su bili naklonjeni Staljinu, pa ga njegovo pravdanje da ne dijeli njihove ideološke poglede nije spasilo od 18 mjeseci boravka na Golom otoku.

Neki ljudi naprosto nisu vjerovali da bi dotadašnji drug Staljin mogao iznijeti bilo kakve neistine u samoj Rezoluciji, a neki su u svojoj zbunjenosti govorili da podržavaju i SSSR, ali i Komunističku partiju Jugoslavije. Također, u to vrijeme zemlja je bila izrazito siromašna, razorena ratom i brojnim nestašicama, potom i kolektivizacijom, pa su se ibeovcima često smatrali i oni koji su bili nezadovoljni svim tim problemima, što nije imalo nikakve veze sa bilo kakvom podrškom Informbirou. Kao primjer zbunjenosti može odlično poslužiti jedan slučaj koji Previšić opisuje u svojoj knjizi: kada su Radu Mrđenovića pitali da li više voli Tita ili SSSR riječima da li voli košulju ili kaput, on im je odgovorio da voli i jedno i drugo – košulju jer je bliže tijelu, a kaput jer ga košulja sama ne može zaštititi.

Neki od pristalica SSSR-a su počeli širiti i priču o mogućim novim zločinima ustaša nad Srbima, jer se nekadašnji koljači puštaju na slobodu i nastavljaju život na položajima, što će dovesti do toga da se u Jugoslaviju vrate i ustaše koje su u emigraciji, što je unosilo i dodatni nemir i međunacionalne tenzije.

Sve to ukazuje da je situacija bila prilično haotična, a nakon užasa Drugog svjetskog rata sada su se u sukobu našli ratni drugovi i nekadašnji politički istomišljenici.

Hapšenje, istraga, izricanje kazne, deportacija na Goli otok

OZNA je 1946. godine rasformirana u dvije organizacije – Upravu državne bezbjednosti (Udbu) i Kontraobavještajnu službu (KOS). Nakon Rezolucije IB-a, uloga Udbe postaje posebno značajna, odnosno njen glavni zadatak postaje slamanje političke opozicije, bez obzira koliko je ona bila stvarna i koliko je detalja bilo preuveličano ili izmišljeno. Prvo je išlo hapšenje, onda istraga, a potom kažnjavanje i sprovođenje na Goli otok. Najveći broj hapšenja izvela je Udba – gotovo 77%, koja je bila podijeljenja na republičke i savezne ispostave, a KOS nešto više od 23%. Samo trajanje istrage je zavisilo od saradnje uhapšene osobe, a ključni detalji su se svodili na priznavanje podrške Staljinu i prokazivanje drugih osoba. Kod uhapšenih civila je trajalo minimalno jedan mjesec do godinu dana. U najvećem broju slučajeva osnovni dokazni materijal su bila druga svjedočanstva uhapšenih, a same istrage su se odvijale u nekoliko serija – minimalno dvije pa do više od deset.

Zanimljiv je i podatak da je Udba nerijetko tjerala žene uhapšenika da ostave svoje muževe koji su bili označeni kao narodni neprijatelji, što je bila društvena sramota. U samom istražnom postupku ibeovci su suočavani jedni s drugima čime je dodatno trebalo psihički slomiti te ljude, a neki od svjedoka bili su dodatno pripremljeni da izmišljenim pričama dodatno diskredituju neku osobu. Priznanje o krivici se iznuđivalo i fizičkim nasiljem. Istraga bi prestajala kada bi optuženi priznao podršku Staljinu, ocinkario još nekoliko ljudi koji (navodno) podržavaju Informbiro i kada bi se istražitelji uvjerili da nemaju više koga za prijaviti. Jasno je, naravno, da je dio podataka dobivenih istragom bio iznuđen.

U samom načinu kažnjavanja razlikovali su se administrativni i sudski način. Administrativne kazne su izricale različite komisije, vijeća i odjeljenja i na ovaj način su uglavnom kažnjavani civili za tzv. lakša djela kao što je npr. rasturanje informbirovskog materijala, organizovanje ibeovskih grupa i sl. Iako su imali pravo da se žale na kaznu, te žalbe faktički niko nije ni razmatrao.

Drugi način bio je sudski i on je korišten za kažnjavanje oficira i podoficira Jugoslovenske armije kojima je suđeno za ozbiljnije prekršaje.

Prema podacima Udbe za Rezoluciju Informbiroa se izjasnilo više od 35.000 članova Komunističke partije, a najviše ibeovaca je kažnjeno administrativnim putem – 10.999.

Najteže su kažnjavani vojni osuđenici, naročito oni koji su imali više činove. Najduža kazna bila je dvadeset godina, kakvu je npr. dobio čuveni crnogorski revolucuonar i disident Vlado Dapčević.

Osuđenici su transportovani na Goli otok u grupama, i to tako što bi jedna grupa osuđenika iz cijele države bila poslana u Bakar vozom, pa bi otuda bili prebacivani na Goli otok. Beograd i Zagreb su bili sabirni centri gdje su dovodili osuđenike iz svih dijelova, da bi ih onda prebacivali u Bakar. Neke kompozicije vozova su se iz Bosne priključivale u Slavonskom Brodu, a pojedine grupe iz Crne Gore i BiH su se prebacivale na otok preko rta Oštro.

Osuđenici su prebacivani na Goli otok u grupama i nisu znali u koje mjesto idu i kakva ih sudbina čeka, što je poseban vid psihičke torture. U posebnim transportima su transportovane žene, a u posebnim oni koji su bili pripadnici vojske. Osuđenicima koji su osuđeni administrativnim putem kazne su formulisane kao društveno korisni rad.

Na željezničku stanicu su prebacivani u kamionima koji su imali zatvorene cerade i to se uglavnom dešavalo u noći. U toku tog transporta bili su vezani s drugim osuđenicima i nisu se razdvajali sve do Bakra ili čak do Golog otoka. Sam način prevoza ljudi bio je jeziv, pa su neki od njih mislili da ih vode na strijeljanje.

Vozovi kojima su prevoženi do Bakra su inače upotrebljavani za prevoz stoke, bili su prljavi i smrdljivi, zatvoreni i bez ikakvog dotoka svježeg vazduha. Nuždu su obavljali u posude koje su često bile pune i rijetko su pražnjene. U vagonima se prevozilo između 50 i 80 ljudi, a prema podacima koje navodi Previšić od 1951. godine bilo je i do 250 osoba. Sam transport je iz Beograda trajao dva dana i dvije noći, a iz Zagreba jednu noć. Dobivali su manje obroke za put i dvije kante vode za cijeli vagon.

Najviše ljudi je iz Bakra na Goli otok transportovano brodom Punat koji je izgrađen 1948. godine na otoku Krku i bio je u vlasništvu preduzeća Velebit, odnosno Udbe. Brod je bio dug 31 metar, a težak 145 tona, a kapacitet mu je bio do 800 osuđenika koji su prevoženi u boksovima na spratove. Milicija je tjerala osuđenike da uskaču u unutrašnjost broda, iako su postojale stepenice za ulazak. Na taj način su brojni ljudi dobili teške povrede i lomove ruku i nogu, a prema svjedočenjima preživjelih bio je i jedan smrtni slučaj, za koji se vjeruje da nije jedini.

Na Golom otoku su najteže prolazili oni koji bi se ponovo vraćali na Goli otok da služe još jednu kaznu kao i oni koji su bili visoki partijski funkcioneri.

Čija je ideja bila Goli otok?

Nije posve sigurno čija je ideja bila da se na Golom otoku formira logor. Martin Previšić navodi da je prema svjedočanstvu najpoznatijeg jugoslovenskog disidenta Milovana Đilasa to bila ideja Josipa Broza Tita. Historičar Vladimir Dedijer je u knjizi Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita naveo da je idejni tvorac Golog otoka bio Edvard Kardelj, za šta je dobio Titovu podršku.

Iako je tačan podatak nemoguće utvrditi, sasvim je jasno da je iza ovakve monstruozne ideje stajao vrh Komunističke partije Jugoslavije, što znači da iako Tito nije lično začetnik ovakve ideje, ona se ne mi mogla sprovesti bez njegovog zelenog svjetla.

Visoki funkcioner savezne Udbe Slobodan Krstić Učo pisao je da je u aprilu 1949. godine dobio zadatak od Leke Rankovića da obiđe ovu lokaciju i vidi da li je odgovarajuća za logor. Kada se uvjerio da je otok pust i da s tog mjesta jedino ptica može pobjeći, javio je Rankoviću da je mjesto idealno za logor.

Prvi zatvorenici dolaze na Goli otok početkom jula 1949. godine.

Jedan od podataka iz knjige koji mi je bio potpuna nepoznanica i koji je izazvao naročitu mučninu jeste dolazak tzv. Bosanaca ili bosanske grupe koji su došli u avgustu 1949. Iako se o porijeklu ove grupe ne zna dovoljno, njihov zadatak je bio učestvovanje u političkom preodgoju zatvorenika, što su radili na sadistički način. Grupa je sastavljena u Centralnom zatvoru Bosne i Hercegovine, a njen sastav je bio heterogen. Činili su je različiti probisvijeti i društveni šljam – neki su bili pristalice Rezolucije, neki su bili uhapšene ustaše i četnici ili razne vrste kriminalaca, te im je ponuđeno da budu saradnici Udbe u zamjenu za višegodišnju robiju u Centralnom zatvoru. Iako se ne zna tačan broj ljudi u bosanskoj grupi, pretpostavlja se da ih je bilo između pedeset i sto.

Nakon dolaska „Bosanaca“ uveden je obred dočekivanja novih osuđenika, odnosno zloglasni špalir ili topli zec. Grupa logoraša koji su na otok stigli sredinom septembra bila je prva na kojoj je testiran ovaj morbidni ritual. Kažnjenici koji su već bili na odsluženju kazne morali su po naredbi napraviti dvored kroz koji su prolazili novopristigli, a u samom obredu su učestvovali i „Bosanci“. Na početku nije bilo fizičkog maltretiranja, već se na nove zatvorenike pljuvalo i vikalo. Fizičko maltretiranje je počelo kada je na otok stigla treća ili četvrta grupa kažnjenika i u tome je morao sudjelovati čitav logor, što je značilo između 3500 i 4000 ljudi. Izvikivale su se razne parole u kojima su novopridošli nazivani slugama Moskve, špijunima, licemjerima, izdajnicima, bandom. Prije prolaska kroz špalir osuđenicima su nekada i skidali odjeću, što je značilo i da udarci više bole. Ljudi su udarani tvrdim predmetima, put je bio crven od krvi, a osuđenici su nerijetko i padali u nesvijest.

Formiranje logora za ibeovce

Do formiranja logora, uhapšenici su uglavnom boravili u regionalnim i lokalnim istražnim zatvorima širom Jugoslavije, koji su uskoro bili prenatrpani jer je broj izdajnika rastao, što je zahtijevalo prostor, pa je tako počelo stvaranje logora. U jednu vrstu logora su smještali žene, u drugu one koji su sudski kažnjeni, a u treću one koji su osuđeni na društveno korisni rad.

Treba naglasiti da Goli otok nije bio jedini logor za ibeovce. Prva grupa administrativnih osuđenika došla je na Goli otok početkom jula 1949. i bili su smješteni u prvi logor koji se zvao Stara žica, koja je poslije pretvorena u radionicu pa su 1950. prešli u drugi logor na Golom otoku – tzv. Veliku žicu. Vojni osuđenici su do proljeća 1951. bili smješteni u Staru Gradišku, a žene su u avgustu 1948. prebacili u logor Ramski rit koji se nalazio blizu granice sa Rumunijom, da bi ih na početku 1951. prebacili u zatvor Zabela, a u proljeće iste godine na otok Sveti Grgur.

U ljeto 1950. oformljeno je tzv. radilište R-101 u kojem su boravili visoki partijski funkcioneri i ugledniji komunisti, koje su osuđenici zvali Petrova rupa.

Također, u proljeće 1951. godine na Golom otoku je oformljeno i tzv. radilište R-5 u kojem su bile smještene žene. U 1952. godini vojni osuđenici su prešli u logor Bileća gdje su ostali do proljeća 1954. kada su preselili na Goli otok u Veliku žicu, a administrativni kažnjenici su odatle prebačeni na Sveti Grgur gdje su ostali do 1956. kada su amnestirani. Također, bio je aktivan i zatvor u Stocu u kojem je bio zatvoren manji broj žena – između 50 i 100.

Kada je Goli otok u pitanju, postojalo je nekoliko „radilišta“. Stara žica je imala oko 14-15 baraka i bila je ograđena s nekoliko redova bodljikave žice. Kada je ovaj logor postao premali, u ljeto 1950. počela je izgradnja tzv. Velike žice koji su izgrađivali zatvorenici iz Stare žice iz prvih šest grupa.

Osim Petrove rupe i ženskog logora R-5 između 1950. i 1953. izgrađeni su još brojni objekti koji su služili razonodi osoblja Udbe i milicije.

Nakon epidemije tifusa 1951. izgrađena je i baraka Mala žica koja je služila kao karantin za sve one koji su tek stizali, da bi se izbjeglo širenje zaraze.

Zloglasna Petrova rupa bila je najsurovije mjesto na Golom otoku, u kojem su boravili visokopozicionirani ibeovci koji su bili najtvrđi u stavovima, a koju su logoraši zvali i Manastir. Prema legendi ime je dobila kada je tu doveden predsjednik Skupštine Crne Gore Petar Komnenić kojem su zaprijetili da će revidirati stavove na tom radilištu, na šta je on odgovorio da to nije nikakvo radilište nego obična rupa.

Petrova rupa, najsurovije mjesto Golog otoka. Izvor fotografije: Jutarnji list

Hijerahijska organizacija Golog otoka

U logoru je bila jasno uspostavljena hijerahija. Kako navodi Previšić, logoraši su upravljali logorašima, družili se, liječili jedni druge, glumili u pozorišnim predstavama, ali i tukli jedni druge. Udba je upravljala logorom, postavljala upravu, isljednike i milicionere. Logorom su upravljali visoki oficiri Udbe, prvi je bio Slobodan Krstić Uča kojeg je Ranković poslao da obiđe lokaciju Golog otoka i provjeri da li je pogodna za osnivanje logora. Drugi u rangu su bili isljednici, odnosno oficiri srednjeg i višeg ranga u vojsci i oni su za zatvorenike bili najvažniji jer su odlučivali da li neko može biti pušten iz logora. Milicioneri su bili zaduženi za sigurnost logora i nazvani su komandirima. Kažnjenici su tretirani kao izdajnici KPJ pa ih se više nije moglo oslovljavati riječju drug, te su u logoru postali banda.

Unutar Žice su boravili samo osuđenici i formirana je tzv. logorska samouprava. Tzv. Centar je bio rukovodeća snaga svih segmenata logorskog života i bio je u rukama sadistički nastrojene bosanske grupe, tzv. Bosanaca. Oni nisu bili maltretirani, imali su bolju odjeću, nisu morali raditi, imali su neograničene količine hrane i pića i imali su razne druge privilegije. Glavni u Centru bio je rukovodilac ili komandant Centra, često je to bio podmetnuti udbaš i radio je po naređenju Udbe.

Drugi nivo golootočke samouprave činili su paviljonski štabovi ili baračna rukovodstva i svaka baraka je imala svoj štab. Brinuli su se o svakodnevnim obavezama – distribucija hrane i pića, podjela cigareta, šišanje i sl., a na čelu paviljonskog štaba bio je sobni starješina. To je bila osoba od Udbinog povjerenja koja je odbacila ibeovske stavove. Bila je u kontaktu sa isljednikom, što je značilo da ima vrlo važnu funkciju i o toj osobi je ovisilo da li će neko od osuđenika biti maltretiran. Na dnu ljestvice bili su osuđenici ili kažnjenici. Kažnjenici su imali funkcije kulturno prosvjetnog referenta paviljona i rukovodioca radova. Kulturno prosvjetni referent je uglavnom bio zadužen za kolektivno čitanje lista Borba, govora istaknutih komunista i klasika marksizma uz moderaciju i evidenciju koliko su dobro ostali shvatili te sadržaje. Rukovodilac radova se brinuo o raspodjeli radne snage za logorske poslove.

Dnevni raspored osuđenika je za sve bio uglavnom isti, mijenjao se u ovisnosti od političkog preodgoja ili saradnje sa Udbom.

Dani su bili izrazito traumatični, počinjali su već oko pet sati ujutro, nekada i ranije, a buđenje je počinjalo lupanjem željezne šipke, toaleti su bili improvizovani i nehigijenski, a sve do 1951. nije bilo pranja ruku poslije, kada je došlo do epidemije tifusa i dizenterije. Hrana je bila izrazito oskudna i nekvalitetna, a osuđenici su obavljali najteže fizičke poslove. Ako je neko bio bolestan ili se osjećao loše morao se prijaviti kod higijeničara koji su pravili spiskove za pregled kod liječnika u logoru. Ako bi dobili poštedu od ljekara, svejedno su morali obavljati lakše fizičke poslove. Osuđenici su stalno morali pjevati režimske i antiibeovske pjesme i izvikivati parole. Žeđ je predstavljala ozbiljan problem, otok nije imao vodu, pa se pitka voda dovlačila brodovima, a zatvorenici su prikupljali kišnicu. Sva tri obroka su bila oskudna, a nakon večere su se održavali politički časovi gdje bi odabrani osuđenici govorili o svom neprijateljskom djelovanju, što su komentarisali drugi osuđenici. Na spavanje se išlo oko deset sati navečer, a sve do 1952. godine se kažnjenici nisu tuširali, te su nekoliko puta u godini imali pravo da se okupaju u moru. Radili su i spavali u istoj odjeći koja se nosila na pȁrenje, odnosno trijebljenje ušiju, čekajući goli da im se odjeća vrati. U vrijeme praznika su dobivali nešto bolju hranu, što je uglavnom završavalo kolektivnim proljevom izazvanim drastičnom promjenom ishrane. Tek poslije Staljinove smrti 1953. dopuštene su posjete i to samo najuže porodice, i to jednom mjesečno na pola sata uz prisustvo isljednika.

Mjere prevaspitavanja – bojkot

Od svih tortura kojima su bili izloženi osuđenici, jedna se posebno izdvajala. Riječ je o tzv. bojkotu. Kada su došli na Goli otok, Bosanci su upadali među logoraše i tražili pistalice Rezolucije IB-a. Od novembra 1949. ova metoda je nešto izmijenjena i nazvana političkom konferencijom ili političkim časom. Nakon napornog fizičkog rada uz prisustvo sobnog starješine i ostalih članova paviljonskog štaba i u direktnoj vezi sa isljednikom održavani su sastanci u logorskim barakama/paviljonima. Sastanci su podsjećali na stvarne partijske sastanke, a po naredbi isljednika sobni starješina je pozivao nekog od zatvorenika da iznese svoj neprijateljski stav. Kažnjeni je morao navesti sve o sebi do donošenja Rezolucije IB-a, ali i svoj ibeovski grijeh. Starješina je mogao potpuno uništiti ispitanika ili mu pomoći, pri čemu je podgrijavao atmosferu u paviljonu među drugim osuđenicima. Izabrani kažnjenik je morao napadati samog sebe, priznati svoj grijeh pred drugim kažnjenicima, a u toku te akcije u paviljonu je bila prisutna huškačka atmosfera i većina ih je bila spremna da linčuje pozvanog. Kažnjenik je morao priznati da je pristalica Rezolucije Informbiroa, a ako bi pokušao ispričati verziju koja se razlikovala od isljednikove nazivan je podmuklim, lažovom, itd. Najteža moguća kazna bila je bojkot koja je ujedno predstavljala i kažnjenički status. Drugi logoraši bi odmah nakon izrečene kazne batinali tu osobu, bojkotovani osuđenici su imali drugačiju odjeću da bi se razlikovali od drugih, kako bi ta osoba mogla biti premlaćivana. Drugi im nisu smjeli pomagati, jer je to značilo da pomažu ibeovsku bandu. Bojkotovane osobe morale su prolaziti kroz špalir svaku večer, a sama dužina bojkota nije bila određena.

Iako su brojni primjeri različitih psihičkih i fizičkih tortura zatočenika, navest ću još jedan morbidni primjer. Kada je kažnjena osoba primljena u „aktiv“, što je predstavljalo najviši status u hijerarhiji logoraša, a što je bio uslov za izlazak na slobodu, morali su se dokazivati nad osobama koje su bile u još podređenijem položaju, najčešće bojkotašima – tako što su ih fizički premlaćivali.

Kraj kazne nije značio i izlazak na slobodu. Ukoliko je isljednik smatrao da osoba nije politički preodgojenakazna bi se produžavala.

Goli otok kao industrijski kompleks i kulturno-zabavni život na Golom otoku

Još jedna od ne toliko poznatih činjenica o Golom otoku je ta da je ovo ozloglašeno mjesto bilo i dobro uređeni industrijski kompleks. Iako su osuđenici radili i neke od besciljnih poslova, kao što je prebacivanje kamena ili kada su svojim tijelima štitili sadnice drveća da ih ne bi uništilo Sunce kada su pošumljavali otok. Također, izgradili su i cisterne za vodu, jer kako je već pomenuto u tekstu na otoku nije bilo vode. Tri glavne proizvodne grane su bile: obrada metala, obrada kamena i obrada drveta. Goli otok iako je bio pust i nije imao osnovnih sredstava za život, bio je prepun kamena koji se obrađivao za izradu ploča. U 1953. godini počela je serijska proizvodnja teraco pločica kojima su bili obloženi mnogobrojni objekti u Jugoslaviji – i javni i privatni. Također, bilo je važno i golootočko brodogradilište za izradu manjih brodova, popravke i remonte. Važan segment je i proizvodnja kamena tucanika, a privilegovani kažnjenici su obavljali poslove i u drugim radionicama – krojačkoj, mehaničarskoj, obućarskoj, itd. Zarada je naravno pripadala Udbi, a bizarno zvuči podatak da se Goli otok do 1953. godine službeno zvao Radilište Mermer sa pripadajućom firmom Kombinat Mermer, čime se željela kamuflirati činjenica da je riječ o mučilištu.

Po izlasku iz logora osuđenici su često uključivani u neke od akcija Petogodišnjeg plana što je predstavljano kao dobrovoljan čin, a ne naređenje.

Gotovo suludim se čini podatak da su na Golom otoku bili i brojni kulturni sadržaji koji su u rijetkim momentima osuđenicima davali privid nekakvog normalnog života. Tako su u logoru prikazivane i pozorišne predstave, filmovi, skečevi, itd. Sadržaj skečeva uglavnom se svodio na ismijavanje Staljina i Rezolucije, izvođeni su komadi važnih nacionalnih pisaca, mahom komedije, a razvila se i muzička sekcija. Filmovi su se puštali svake dvije do tri sedmice i bili su ili jugoslovenske ili zapadne produkcije.

Posljedice nehigijenskih uslova i fizičkih tortura

Goli otok je bio izrazito prljav i nehigijenski, tek je 1952/1953. izgrađen sanitarni čvor, što znači da su zatvorenici obavljali nuždu u improvizovanim poljskim wc-ima, da se nisu tuširali i prali i mijenjali odjeću, i da se otokom širio neopisivi smrad. Prehrana je bila katastrofalna, zdravstvena zaštita minimalna, pa su rapidno gubili na težini, bili iscrpljeni i izgledali kao logoraši u nacističkim logorima. Spavali su poredani u boksovima, deke se nisu prale, svi su imali uši i stjenice pa su obolijevali od različitih bolesti: raznih upala, lomova, kokošjeg sljepila, avitaminoze, kožnih bolesti, a često su i bili polusvijesni i u bunilu. U septembru 1950. došlo je do epidemije dizenterije, koja je usmrtila desetak ljudi, što je pomoglo da budu barem malo podignuti higijenski standardi. Bilo je obavezno posipanje krečom nakon vršenja nužde, kao i pranje ruku hlorom nakon nužde i jela.

U proljeće 1951. godine došlo je do epidemije pjegavog tifusa, zarazne bolesti koju prenose uši. Prvi ga je prepoznao logoraš ljekar dr. Nikola Nikolić, iako je Udba jedno vrijeme negirala tu činjenicu. Prema Nikolićevim podacima od pjegavog tifusa je umrlo 230 logoraša, dok podaci Udbe kazuju da je umrlo njih 180.

Na Golom otoku su oboljele liječili logoraši koji su bili ljekari, a pomagali su im oni koji su bili studenti medicine u trenutku kada su uhapšeni.

Odlazak kući

Prosječna kazna je trajala oko dvije godine, a nakon raznih tortura i mučenja većina zatvorenika je pokleknula nad pritiskom i mučenjem Udbe koja je zaključila da su sada prevaspitani. Po povratku su bili bojkotovani u sredini u kojoj su živjeli, postali su bivši ljudi i narodni neprijatelji. Ili kao je to opisao nekadašnji novinar Mladine David Tasić – bili su ljudi koji su u očima nosili strah. Bili su na meti raznih provokacija, pa su iz manjih mjesta selili u veće gradove, a bili su pod stalnom prismotrom Udbe koja je procijenjivala da li su i dalje opasni za sistem. Ukratko, bili su nepoželjni u društvu, većina ih je teško uspijevala dobiti posao. Iako na slobodi, prisiljeni su dati pismenu izjavu i sarađivati sa Udbom i na slobodi, te im je zaprijećeno da će se vratiti na Goli otok ukoliko budu iznosili dijelove izdržavanja kazne.

O težini psihičkih posljedica svjedoči podatak da se 739 povratnika odalo alkoholu, 350 kriminalu, a ostalim porocima 739.

Kroz četiri logora na Golom otoku (Stara žica, Velika žica, Petrova rupa i Radilište 5) prošlo je oko 13.000 ljudi, a u drugim logorima kaznu je služilo njih 2377.

Kažnjene su 862 žene, a kroz ženski logor na Golom otoku prošlo je njih 550-570.

U periodu od 1949. do 1956. na Golom otoku ukupno je umrlo 287 osuđenika (od toga četiri žene), a najviše u periodu 1950-1951. godine.

Ukupan broj umrlih u svim logorima za ibeovce je 399.

Kada je riječ o nacionalnoj strukturi osuđenika, najviše je bilo Srba 44.24%, Crnogoraca 21.07%, potom Hrvata 15.48%, Makedonaca 4.55%, Slovenaca 3.5%. Ukoliko se ovi procenti uporede sa ukupnim brojem stanovništva u republikama, onda je jasno da je najviše pristalica IB-a bilo u Crnoj Gori – njih 3316. Bošnjacima je vrlo teško utvrditi taj procenat jer su se u to vrijeme izjašnjavali kao Srbi ili Hrvati ili su bili nacionalno neopredijeljeni. Na Golom otoku nisu robijali samo slavenski narodi, među kažnjenima je bilo i Čeha, Albanaca, Rumuna, Mađara i Italijana.

Kako danas izgleda Goli otok

Goli otok je danas pusto mjesto u koje svraćaju turisti. Objekti su oštećeni i polupani, borovi koje su sadili optuženici sada prave hlad i utočište od jakog ljetnjeg Sunca, a svuda okolo su razbacani komadići teraco pločica. Na otoku postoji jedna sklepana suvenirnica u kojoj se prodaju magneti i majice sa natpisima Goli otok i slikama rešetki, radi jedan restoran i to samo u sezoni, a ne postoji nikakav smještajni kapacitet ili stručna osoba koja bi vas provodala po ovoj lokaciji i dala osnovne informacije, ukoliko ne dolazite organizovano sa vodičem. More je na ovom mjestu nestvarno plavo i čisto, a pogled na zloglasnu Žicu je vrlo neugodan, bez obzira na protok vremena. Petrova rupa sada izgleda dosta drugačije, a tu su i dalje cisterne koje su služile za skupljanje kišnice, koje su gradili zatvorenici. Uslijed svih tih razvalina gotovo bizarno izgleda šareni vozić namijenjen turistima da ih provoza po otoku, a koji više liči na neku cirkusku atrakciju. Posebno morbidna je ponuda za turiste da se slikaju kao „zatvorenici“ tako što imaju ponuđene dvije ploče, jednu sa odorom zatvorenika na kojoj je izrezano mjesto gdje je glava, tako da mogu staviti svoju i valjda se nasmiješeno slikati, a drugu sa zatvorskim rešetkama, pa posjetilac stane iza rešetaka dok ga neko od ljubaznih turista ili prijatelja fotografiše. Pitam se kakav bi skandal izazvala ovakva skalamerija da je postavljena na mjestu nekog od brojnih drugih logora iz dvadesetog stoljeća.

Morbidna turistička ponuda

Nadam se da će ovaj članak pomoći onima sa početka teksta koji prizivaju neke nove gole otoke, jer tako se to s kriminalcima radi. Zapravo, ne nadam se previše.

A i teško je očekivati da neko revidira svoje površne stavove u ostrašćenom vremenu u kojem se svakodnevno mantra da se ne zaboravi i nikada ne ponovi, a pritom se na svako zlo gleda kao na fudbalsku utakmicu – koji su naši da navijamo za njih?

Tekst i fotografije: Belma Buljubašić

Prometej.ba