Published On: Sun, Dec 2nd, 2012

GOGO BOGDAN: 'Gluma, kao i ljubav, nema veze s pameću'

Šta ti nije dosta šta ti brat po Beču šije one krpice, dva sina, oba pederi! – tako u jednoj sceni filma “Sonja i bik”, uz podsmijehe mještana, grmi otac ( Ivo Gregurević) na svog sina Antu ( Goran Bogdan), koji u bespućima Dalmatinske zagore prodaje osiguranja vlasnicima bikova, koji svoje ljubimce uzgajaju za borbe, omiljene u tome kraju. Ljutiti što ih je u jednoj televizijskoj emisiji prozvala Sonja Sterle ( Judita Franković), aktivistica za zaštitu prava životinja iz Zagreba, odluče dovesti je u selo kako bi se i sama uvjerila u njihovu brigu o životinjama. Težak zadatak nagovaranja lijepe Sonje, otkačene vegetarijanke koja vozi bicikl i fura vintage odjeću, da dođe posjetiti njihovo selo, padne na Antu za kojeg je Sonja na početku uvjerena kako je tek – seljačina.
Gorana Bogdana prvo smo pitali je li ikada bio na pravoj bikijadi i što misli o takvim manifestacijama?
– Sjećam se da sam jednom kao mali išao u Posušje, gdje se na Svetog Iliju održavaju borbe bikova. Na ledini, bez ograde, a najzanimljivija mi je bila vriska ljudi kada se bik odluči za bijeg u njihovom pravcu. Ne sjećam se da je to bilo nešto brutalno prema bikovima, dapače, ti “borbeni” bikovi imaju bolji tretman od ovih vučnih i onih roštiljskih – prisjeća se Bogdan, kojemu, ipak, nije bilo svejedno kada se prvi put našao na probi sa svojim impozantnim partnerom Garonjom.

Oči u oči

– Imao sam jednu scenu, koja na kraju nije ušla u film, u kojoj ja dolazim do Garonje koji pase kraj zidića, sjedam blizu njega i počinjem mu ispovjedati svoje osjećaje o Sonji. Nas dva smo tu oči u oči, nekih tridesetak centimetara jedan od drugog, trebao sam biti smiren i sjetan, a ja sam kao djevojčica na svaki Garonjin treptaj i trzaj skakao u stranu i vrištao. Znam, ne ide mi u prilog – smije se Goran.
Film je sniman u selu Radošići iznad Splita u kojemu se uistinu održavaju borbe bikova, a naš glavni junak za potrebe filma naučio je čak i ojkati.
– Ljudi koji organiziraju borbe, obitelj Škopljanac, bili su nam domaćini. Oni se obiteljski bave ojkanjem, snimili su čak i CD, ozbiljno pristupaju ojkalici kao narodnoj baštini. Kako je ta scena s pjevanjem pod prozorom snimana dosta kasnije, imali smo dovoljno vremena za pripremu, što je bilo i nužno s obzirom na moj pjevački (ne)talent. Svaki dan smo u pauzama za ručak, na radost čitave ekipe, ojkali, i eto tako sam proojkao – objašnjava.
Iako se znaju jako dugo, još od dana kada su bili u kazališnim amaterima i skupa pohađali radionice u Studiju Kubus, Goranu Bogdanu i Juditi Franković ovo je bila prva filmska suradnja, no mnogi hvale kemiju koja se u filmu osjeti među njima. Goran se odlično uživio u ulogu Ante, ali smatra da nema baš puno sličnosti između njih dvojice.

Zajednička rješenja

– Lik Ante je živahan, odlučan, pun života, vedar, izravan… Morao sam ga pustiti kroz sebe, zadržati ga malo unutra i vidjeti što on meni daje, a što ja njemu. Nije mi u svakom trenutku bilo jasno što bi on učinio u zadanoj situaciji, ali što smo duže istraživali, slike bi se kristalizirale i slagalicu po slagalicu došli bismo Ante i ja do zajedničkih rješenja.
Jedno od tih rješenja bilo je i napraviti kompromis između želja obitelji i potrebe da se prilagodi novootkrivenoj ljubavi. Bi li Goran osobno odustao od nekih svojih uvjerenja zbog ljubavi?
– Teško je ovako a priori reći. Sada kada zamišljam, romantično bih rekao da. Smatram da je ljubav jača od uvjerenja, od stavova, ideologija, vjeroispovjesti. Dajem ljubavi organskiji značaj, ovi drugi su sociološki uvjetovani, podložni promjenama, evoluiraju ili degradiraju. S druge strane, ljubav bi trebala sve praštati. Ali lako je o tome progovarati ovako, iz dokolice fotelje. Dok se to ne dogodi, a kada se dogodi, sva pravila se zaboravljaju.

Zidić revolucije

Kritičar Jurica Pavičić iznio je tezu kako se u filmu progovara o “urbanom rasizmu”, a kako je Goran iz Širokog Brijega, zanimalo nas je je li možda sam doživio neki oblik urbanog rasizma u Zagrebu?
– Ne. Ljudi s kojima se ja družim ne koriste se tim alatima. To su teme za zidiće i pive i fjake. Određena sociološka skupina bira drugačiju sociološku skupinu za metu: ako nisu Srbi, Muslimani, Slovenci, Dalmatinci, Zagorci onda su to Hercegovci, turisti, cruseri, pederi. Mi imamo povijest tih “zidić” revolucija i obračunavanja, ali s druge strane imamo i povijest prerastanja tih istih obačuna u prave sukobe. Na kraju krajeva možda to i nije tako banalno – naglašava Bogdan, koji je u Zagreb došao na studij ekonomije, a u trenutku kada je odlučio upisati Akademiju već je imao siguran posao u Ministarstvu financija.
– Želja za glumom bila je prevelika da bi tu ratio imao mjesta za uplitanje – priča Bogdan, koji je u međuvremenu postao vrlo tražen glumac, pa tako samo u svom matičnom kazalištu, ZeKaeM-u, trenutno glumi u čak šest predstava, a najbolje se opušta sviranjem u svom bendu Luni Megumi koji čine još glumica Ivana Roščić, glumac Jadran Puharić i redatelj Danilo Šerbedžija. Osim u filmu “Sonja i bik”, Gorana ćemo uskoro moći gledati u još dva filma koja su trenutno u montaži: crnogorsko-srpskoj produkciji “Dječaci iz ulice Marxa i Engelsa”, dirljivoj priči o odrastanju i sukobljavanju s vlastitom prošlošću (“zaljubio sam se u Crnu Goru na snimanju”), te u “Svinjarima” generacijskog kolege i prijateljaIvana Livakovića.