Godišnji raspored savezništava ili tko s kim, kada i gdje u BiH?

Staro i efikasno pripovjedno sredstvo za pokazivanje složenosti i paradoksalnosti neke situacije je zamisliti da je gledate očima stranca ili da je morate objasniti potpuno neupućenom došljaku. Onaj tko je barem jednom pokušao strancu objasniti stanje u BiH zna o čemu govorim.
Tko je s kim saveznik u BiH, čije su kolektivne memorije iste, čije se dijelom poklapaju, a čije su dijametralno suprotne ovisi o tome o kojem se razdoblju radi. Pad pod Turke u 15. stoljeću, ustanci protiv otomanske vlasti u 19, Prvi i Drugi svjetski rat, prvo ili drugo poluvrijeme zadnjeg rata ili politička stvarnost danas, vremenske su točke u kojima se isprepleću srpsko-hrvatsko-bošnjačka savezništva, napisano ovim redom, jer su bošnjačko-srpska vrlo rijetka, a među njima najduže je bilo ono nakon prešaltavanja bošnjačkog mainstreama na titoizam i Jugoslaviju nakon 1945. Situaciju dodatno usložnjava i prostorni raspored savezništva jer se događalo da dva naroda istovremeno međusobno ratuju u jednom dijelu zemlje, dok su u drugom saveznici protiv trećeg.
Da je dobro organiziran raspored aktivnosti jedna od najvažnijih stvari u životu dobro zna ne samo svaki školarac, već i domaći političari. Važno je znati koja je aktivnost i koja priča potrebna na kojem mjestu i u koje vrijeme. U godišnjem ritmu, ovisno o datumima na koje se obilježavaju pobjede/porazi/pokolji, smjenjuju se i simbolička savezništva. Ljudi koji su u velikoj ljubavi dio godine, prilikom obilježavanja određenih događaja privremeno se nađu na suprotnim stranama da bi se, nakon što prođu dani komemoriranja, opet sastali kao prokušani saveznici. Tako dva politička partnera Dragan Čović i Milorad Dodik imaju racionalan sadašnji zajednički interes u većini stvari. Ali prilikom obilježavanja nekih događaja iz prošlosti odnos se privremeno malo zahladi, svatko ritualno kaže i obilježi svoje, a onda opet po starom.
Ova pitanja dodatno je potaknuo kurtoazni prošlotjedni posjet hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Bosni i Hercegovini, koji je slijedio uobičajenu matricu. Prvo se išlo u Sarajevo, kao formalno glavni grad svih građana BiH, a stvarno bošnjačku prijestolnicu sa sve tanjom građanskom fasadom, gdje joj je uručena neka vrsta bošnjačkog “Večernjakova” pečata, nagrada “Isa-beg Ishaković”. Pod krinkom dijaloga, konstruktivnosti, dobrosusjedstva i sličnih finih stvari već godinama se svečano dodjeljuje nagrada nazvana po islamiziranom lokalcu u službi otomanskog osvajača, koji je zemlju u vrijeme kada počinje renesansa u sretnijem dijelu Europe prikovao u stanje u kojem se okamenjena nalazila sve do 1878. Isa-beg je zapamćen i kao veliki zulumćar nad kršćanima/hrišćanima i navodni utemeljitelj Sarajeva, kao da prije nije postojala Vrhbosna.
Kakve veze taj tip ima s vrijednostima u ime kojih se, navodno, dodjeljuje nagrada? Ćevap diplomacija se svom silinom sručila na hrvatsku predsjednicu odmah nakon što je izabrana, od neviđenog ulizivanja u Srebrenici gdje je postala “kraljica Balkana i nada Bosne i Hercegovine” do prošlotjedne dodjele prootomanske nagrade u Sarajevu. Izbor ovogodišnje dobitnice pokazuje krajnju nedosljednost i licemjerje Komiteta za dodjelu nagrade. “Isa-ovci” inače mrze HDZ, Tuđmana smatraju najvećim zlikovcem, ali nekim čudom im je Grabar-Kitarović, inače HDZ-ova kandidatkinja i otvorena tuđmanistica, kraljica i raja.
Sudivši po iskustvima Milanovića i Bandića, nije sigurno da će dugo tako i ostati ako uskoro i ona izvali kakvu strahotu poput one da nije u redu da drugi Hrvatima određuju političke predstavnike. U odboru begovske nagrade je i par pokaznih “vlaha”, sve malobrojnijih i sve ostarjelijih akademskih manekena sarajevske multietničnosti, i jedan mladi “daidža”, bosanski fratar u službi bošnjačke politike, koji inače pjeni protiv HDZ-a, uz uobičajenu mantru: Tuđman – Milošević, Boban – Karadžić, Karađorđevo – Posavina, prodaja – izdaja, Hercegovci, tajkuni itd, a onda, s ostalim članovima Komiteta begovskog certifikata nagradu dodijeli HDZ-ovoj perjanici. Ta opcija i inače može sa svakim, sve dok misli da od njega mogu imati koristi. Može i Lijanović i pravaši i SDS-ovci, a svi drugi su lopovi, ustaše i četnici. Nakon uobičajene protokolarne doze druženja, raje, šege i multikulture, na dodjeli nagrade koja je lani posthumno dodijeljena Aliji Izetbegoviću, predsjednica RH posjetila je Mostar.
I tamo postoje neki diplomatski uzusi za goste iz Hrvatske koji se moraju ispoštovati, poput toga da se obavezno posjeti i biskup i gvardijan franjevačkog samostana, dvije sukobljene strane u “Hercegovačkom slučaju”, jednom od najdugovječnijih sukoba u BiH koji traje još od konca pretprošlog stoljeća. Kad ste u Mostaru treba posjetiti i Sveučilište i bolnicu i reći nešto općenito o potrebi jednakopravnosti Hrvata u BiH, pri čemu treba paziti da se ne kaže tko tu ravnopravnost ugrožava, jer se onda riskira oduzimanje begovske nagrade, kao što je brzopleti Bandić ostao bez počasnog građanstva Sarajeva pa je zauvijek ostao obični seljak i papak.
Na užasavanje svojih simpatizera koji su Josipoviću predbacivali posjet Banjaluci, predsjednica Hrvatske otišla je nakon Mostara u prijestolnicu RS, gdje je lijepo primljena od Milorada Dodika i dobila pljesak građana. No, da si u BiH, ako obilaziš sve, danas kriv jednima, sutra drugima, a prekosutra trećima, potvrdilo se dan kasnije, kad je Grabar-Kitarović otišla u Jajce, gdje je sudjelovala u proslavi akcije “Maestral”, u kojoj je iz hrvatske i bošnjačke perspektive oslobođeno Jajce, oko kojeg se danas glože, a iz srpske, kako se navodi u priopćenju PDP-a “izvršen gnusan zločin, od kojeg se srpski narod do danas nije oporavio”. Tako je za srpsku oporbu u RS KGK ustašica koja je ponizila Srbe u BiH jer je, kako kažu, “na proputovanju” za proslavu “Maestrala” posjetila Banjaluku, gdje ju je Dodik ponizno primio. PDP optužuje Dodika da je najbolji zastupnik hrvatskih interesa u BiH, između ostalog jer joj nije spomenuo problem uvoza mlijeka.
Grabar-Kitarović je nakon primanja isa-begovićevske nagrade u dijelu hrvatske javnosti u BiH već upalila prvu lampicu upozorenja. Njen savjetnički tim će se morati bolje ekipirati i informirati po pitanju sarajevskih kružoka kako se ova epizoda s nagradom nazvanom po turskom zulumćaru ne bi ponovila jer medijska scena u Hercegovini je zaškrgutala zubima, što u izbornoj godini HDZ-u zasigurno ne treba. U Sarajevu dobro kotira jer su uvjereni da su joj prodali staru raja – multikulti foru. Susret Grabar-Kitarović i Dodika kritiziran je dijelom s obje strane. No, on pokazuje da odnos Hrvatske s RS treba temeljiti na pragmatičnim obostranim interesima, bez glumljenja velike ljubavi i mogućeg slaganja oko bliske prošlosti, jer puno hrvatskih pobjeda su srpski porazi i obrnuto i tu za života ove generacije neće biti drugačije.
Može li neki stranac željan razumijevanja stanja u BiH shvatiti sljedeće: Čović i Dodik su saveznici, ali Čović slavi “Oluju”, “Maestral” i “Lipanjske zore”, što je za Dodika satiranje srpskog naroda, dok Dodik slavi vojno osvajanje Posavine 1992. koje je za Hrvate najveći poraz u BiH, uz pad gradova u srednjoj Bosni. Majke Srebrenice slave “Oluju” u Kninu, hrvatski čelnici iz RH i BiH komemoriraju Srebrenicu bez dvojbe da se tamo dogodio genocid. No, Hrvati i Bošnjaci se potpuno razilaze po pitanju interpretacije nekadašnjih savezničkih pobjeda, tj. spore se tko je oslobodio dolinu Neretve 1992. ili Jajce 1995. Srbi i Hrvati se, za razliku od Bošnjaka, s gnušanjem odnose prema otomanskom razdoblju. Zadnjih godina sve ozbiljnije se obilježavaju protuturski ustanci iz 1878, no problem je što se ne mogu uskladiti tko je prvi počeo, don Ivan Musić u Dračevu ili Srbi u Nevesinju, slično kao što se Bošnjaci i Hrvati ne mogu uskladiti oko zasluga za pobjede nad Srbima u zadnjem ratu.
Ili kako mu objasniti da bosanski fratar dodjeljuje nagradu nazvanu po turskom osvajaču i zulumćaru predsjednici Hrvatske, kandidatkinji stranke koju inače patološki mrzi? Ili zašto se dva najčvršća politička saveznika u BiH, Čović i Dodik, nekoliko dana godišnje nalaze na suprotnim stranama kao najljući protivnici? A tek kakvo je to hrvatsko-muslimansko savezništvo koje se stvaralo i obnavljalo 1992. i 1995, a da bi se ratovalo 1993. i politički sukobljavalo nakon 2000?
A opet, na površini je sve divno, krasno i partnerski poput HDZ – SDA koalicije, i svi su, uključujući i Dodika, složni na euroatlantskom putu. Tko to sve bez pojednostavljivanja i šminkanja uspije objasniti neupućenom strancu zaslužio je ne samo nagradu Isa-bega, već i onog Šveđanina koji je izumio dinamit.