Profesionalci kažu da nije to baš tako teško utvrditi tko je ta prodana duša. Uvijek su otprilike istom broju ljudi povjerene važne informacije. U uvijek istim institucijama
Policija i Uskok već su godinama suočeni s odavanjem povjerljivih podataka iz različitih istraga. Ne mislim sad na vrlo popularne transkripte nadzora mobilnih komunikacija osumnjičenika koji se redovito pojavljuju u medijima. Ili njihovim iskazima s ispitivanja. To je nevažno, a bitno samo odvjetnicima osumnjičenika koji tako pokušavaju pritiskati sud jer njihovi klijenti, eto, baš zbog toga nemaju ravnopravan status.
Otkrivanje takvih dokumenata, naravno, nema neku težinu i u kontekstu same istrage. Što su praćeni rekli i što je snimljeno ne može se više povući. Jednostavno, nema im nazad. Ukratko, transkripti su danas zabavni folklor. I nemoguće je spriječiti njihovo objavljivanje jer s njima zaista raspolaže mnogo ljudi uključenih u neki specifični slučaj. Druga curenja su puno zlokobnija. Ona kad istrage propadaju, kad se zločinci i razni drugi gadovi izvuku jer je netko od ljudi iz policije, tužiteljstva, suda ili neke druge službe progovorio. Upozorio tipove koje se prati jer je jednostavno korumpiran i dio zločinačkog aparata.
Takvih smo gadnih primjera imali previše. U važnim istragama protiv ozbiljnih zločinaca. Lopova, korumpiranih političara, sudaca i ostalih vrsti koji nam uništavaju zemlju i društvo. I što bi se onda dogodilo? Pa ništa. Policija ili tužiteljstvo bi formalno zaključili da je nešto negdje procurilo. To bi, uglavnom, bio kraj. Najčešće ne bi doznali tko je prodao informaciju koja je ‘ubila’ neku istragu.
Profesionalci kažu da nije to baš tako teško utvrditi tko je ta prodana duša. Uvijek su otprilike istom broju ljudi povjerene važne informacije. U uvijek istim institucijama. Slučaj gospođe Rimac lijepa je prilika da se konačno razotkrije ‘duboko grlo’.