Utorak, 23 travnja, 2024

Gloria Lujanović: Stranci snose odgovornost za kaos u BiH, u pravednijem svijetu sudilo bi se visokim predstavnicima

Must Read

Nakon uspješnog prvijenca, romana-poeme “Otac” iz 2023., Gloria Lujanović u novoj knjizi “Srce zemlje” (OceanMore, HNK Mostar) daje glas zaboravljenima, hrvatskim žrtvama rata u Srednjoj Bosni. Rođena u Novom Travniku 1993., studirala je na Filozofskom fakultetu u Mostaru i radila kao novinarka za nekoliko medija u BiH. Lujanović je dala intervju zagrebačkom Jutarnjem listu

‘Srce zemlje‘ podijeljeno je u tri dijela koja prate zasebni vizuali – dio je tiskan na bijelom, dio na tamnosivom, gotovo crnom papiru, a na samom kraju knjige su pjesme. Iza svakog dijela stoji jaka priča – možete li ih ukratko objasniti?

– Za takav koncept zaslužne su dizajnerice Narcisa Vukojević i Lana Cavar. One su knjigu tako ukomponirale i dale joj neobičan ritam. Nastojala sam da u njoj, osim ispovjedne proze i poezije, budu i određene činjenice koje su hrvatskoj javnosti uglavnom nepoznate. Činjenice su napisane u fusnotama, a odnose se na konkretne ljude, mjesta i događaje. Malo tko danas u Hrvatskoj zna koliko je Hrvata do rata živjelo u Travniku, kako je zapravo crkva u Novoj Biloj postala bolnica, a da ne govorim o sudbinama konkretnih ljudi, poput Sarafine Lauš koja je u jednom danu izgubila trojicu sinova i muža. Zato su fusnote pomalo zamračene jer je i istina zamračena.

Što stoji iza samog naslova? Što je za vas srce zemlje, ne samo BiH, nego i bilo koje druge u svijetu?

– Nisam sigurna da uopće imam odgovor na to pitanje, ali želim vjerovati da je srce zemlje velika kolektivna rana, zajednička patnja i bol. Sumnjam da postoji bilo koja zemlja u svijetu koja nema takvu ranu. I nije to samo rana koja ostaje nakon ratova, nego rana koja nastaje i zbog drugih okolnosti, poput siromaštva, gladi, nekih velikih bolesti. Srce zemlje moglo bi biti ta rana i način na koji se prema njoj odnosimo, kako je doživljavamo, liječimo. Iz te rane možemo crpiti snagu, hrabrost, empatiju, pa i ljubav. Nama je to 1993., godina koja se neprestano vraća. Uostalom, kršćanstvo je zasnovano na toj ideji – ljubav proizišla iz patnje, snaga proizašla iz boli.

Na početku knjige kažete da vaša rodna Lašvanska dolina pamti i(li) razlikuje vrijeme prije rata i poslije njega. Kao dijete rođeno 1993., vi ono prije zapravo poznajete samo iz priča. Koliko je teška ta spoznaja o (pre)dubokim razlikama koje su trajno obilježile živote stanovnika tog područja?

– Ta je spoznaja u moj život došla vrlo rano jer sam odrasla u gradu čiji je život organiziran tako da Hrvati žive u jednom, a Bošnjaci u drugom dijelu grada. Došla je onoga trenutka kad sam shvatila da mi ne navijamo za nogometnu reprezentaciju BiH, nego Hrvatske. U mojoj obitelji o ratu se nikad nije govorilo i to je ono što mi je smetalo jer o našoj povijesti i prošlosti nisam znala ništa. Čak ni kad sam došla u dvadesete, kad mi se to moglo ispričati. Te razlike same po sebi možda nisu opterećenje, ali jesu njihovi slojevi i kompleksnost odnosa koje sadržavaju. U zemlji poput BiH one mogu postati komparativna prednost, samo kad bi se to htjelo.

image

U knjizi ste se potpuno ogoljeli. Potresna je priča o vašem rođenju usred rata, a poslije i priča o crkvi-bolnici u Novoj Biloj. Koliko je psihički teško i izazovno bilo pisati knjigu? Teško je mirno zaspati poslije čitanja…

– Bilo je teško i naporno. Imam osjećaj da mi je ova knjiga oduzela dosta života. Nakon dolaska u Zagreb prestala sam se, preko noći, baviti ovim temama i onda mi je taj proces povratka bio jako emotivan i tjeskoban. Kao da sam ponovno proživjela te svoje prve susrete sa žrtvama rata i sve te teške riječi koje su izgovarale. Trebalo je opet saslušati tu kolektivnu tragediju i još jednom pogledati u oči toj nepravdi. Nepravda, to je bilo najteže.

Tema koju obrađujete – žrtve hrvatske nacionalnosti koje su ostale zaboravljene, koje do dandanas nisu dočekale pravdu, ožalošćene i traumatizirane obitelji koje su ostale iza njih – prati vas od vrlo mladih dana kad ste počeli novinarsku karijeru. Odakle želja-potreba da se posvetite baš tome?

– Užasno mi smeta kad mi se za nešto ne da objašnjenje. Moji roditelji nikad nisu htjeli objasniti, čak ni kad sam ih poslije kao novinarka pitala kako je bilo, gdje su bili, kako smo se mi, umjesto u Travniku, našli u Novom Travniku. U školi smo bili izbjeglička djeca i ratna generacija, tako su nas zvali. U jednom trenutku osvijestila sam da je u mojem razredu, od nas 28, njih čak 14 bilo bez oca. I da su oni na more išli na Jakljan. Mene je zanimalo zašto mi ne idemo tamo ljetovati, a moja je mama govorila da se to mora rezervirati. Poslije sam shvatila da su na Jakljan išla djeca čiji su očevi poginuli u ratu i da je to organizirala i financirala Crkva u Hrvatskoj. Kad sam bila djevojčica, u našem kvartu nije bilo djece bošnjačke nacionalnosti i u nekom trenutku jedna obitelj vratila se u svoj stan. Jedan hrvatski gardist tad nam je rekao da ih ni slučajno ne smijemo izazivati i rugati im se, nego da svi moramo biti fini prema njima. Otišao je i kupio vrećicu punu bombona. To je, recimo, bio prvi trenutak spoznaje da nismo isti.

Sve to bilo je čudno. Ušla sam na internetsku stranicu Haaškog tribunala, kopala po njihovoj arhivi i u jednom trenutku pronašla fotografiju očeve pokojne tete u klaustru franjevačkog samostana u Gučoj Gori na kojoj drži granu uperenu protiv nekih mudžahedinskih vojnika. Poslije sam pronašla fotografije kuće u kojoj je moja baka bila kao izbjeglica i vidjela kako Haag drži da je iz te kuće počeo napad na Ahmiće. I onda sam se sjetila te kuće i prizemlja u kojem sam šarala po zidu, bile su tu neke karte Viteza i Zenice. Bilo je to iracionalno, htjela sam saznati što se dogodilo mojoj obitelji, a na kraju sam, eto, saznavala i što se dogodilo cijelom narodu.

Kažete da se vaša obitelj protivila istraživanju zločina. Jeste li ikad strahovali za svoj život, jesu li vam prijetili, pokušavali vas ušutkati i što vam je davalo snage da hrabro nastavite dalje s istraživačkim radom?

– Ne mogu baš reći da sam hrabro nastavila dalje. U jednom sam se trenutku predala jer više nije imalo smisla i nisam mogla izdržati tu bol. Roditelji su se protivili godinama, iz dana u dan molili su me da prestanem, da to netko treba napisati, ali da to ne mora biti baš njihovo dijete. Prijetnje, zastrašivanje i onemogućavanje rada bili su kontinuirani i na njih sam se, u nekom trenutku, naviknula. To nekako, u slučaju BiH, ide u rok službe. Jedino se nisam i ne mogu naviknuti na nepravdu.

Kako su izgledali vaši susreti s članovima obitelji ubijenih? Sjećate li se prvog? Pišete da u tim bolnim razgovorima niti jednom nije bilo ljutnje, povišenih tonova, mržnje. Što je najvrednije što ste naučili od tih ljudi?

– Sjećam se, bilo je to s jednim muškarcem koji je kao tinejdžer preživio mudžahedinsko strijeljanje na Bikošima. Jedan od njih nekoliko koji su uspjeli preživjeti. On se ničega nije sjećao, nije čak mogao niti svjedočiti u Haagu. To je golema trauma i teret. Jedan od rijetkih koji je bio ondje, koji bi trebao pomoći istrazi, a ne može se sjetiti ničega, osim da su ih natjerali da idu jedan ispred drugog i gledaju u zemlju. Ono što im je svima zajedničko jest volja da se, nakon svega, nastavi živjeti. Tome se iskreno divim. Nije bilo emocija o kojima govorite jer su prihvatili nepravdu, naučili živjeti s njom. Hrvatske žrtve ne paradiraju naokolo, ne sudjeluju aktivno u političkom životu, nisu vidljive ni među samim Hrvatima.

Svaki rat sa sobom nosi to prokletstvo definiranja agresora i žrtve, a tu je i osjećaj kolektivne krivnje. Godine prolaze, ali kao da i dalje tapkamo u mraku. Kako krenuti dalje?

– Mislim da će sav svijet krenuti dalje, ali BiH neće. Bošnjačka politika zloupotrebljava žrtve genocida kako bi se obračunavala s drugim politikama. Ne kažem da to ne rade i srpski i hrvatski predstavnici, ali činjenica je da to Hrvati najmanje rade, ne jer su tobože dobri i bolji od drugih, nego zato što se hrvatska politika generalno time ne bavi. Kad je BiH u pitanju, svi su bili i agresori i žrtve i ne trebamo živjeti na mitovima o časnim, poštenim i moralnim ratovima i vojskama. To je gnjusno. Teško da će se išta promijeniti sve dok se o zločinima svojih govori kao o ‘sporadičnim incidentima‘. Bakir Izetbegović smatra da je protjerati 100.000 ljudi sporadičan incident. Koliko bi ih onda protjerali da je bilo planirano i sustavno? Nama se uporno pokušava nametnuti osjećaj kolektivne krivnje, dovoljno je da imate ‘ime‘ koje ne odgovara ‘demografskoj većini‘, a to je bošnjačka, da budete ‘neprijatelj‘. ‘Neprijatelji Bosne‘ postali su svi, od političara iz HDZ-a do hrvatskih pisaca iz BiH koji 30 godina kritiziraju politiku oba HDZ-a – i onog iz BiH, ali i onog iz Hrvatske. Ne trebate ništa posebno učiniti da biste danas postali ‘neprijatelj Bosne‘. ‘Prijatelji Bosne‘ su bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić i aktualni turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan. Ne bih se voljela naći u tom društvu.

U knjizi prozivate političke strukture koje i dandanas koriste žrtve, može se reći i manipuliraju njima, kako bi narativ, prema potrebi, okrenule u svoju korist. Je li ljutnja zbog toga bila jedan od razloga što ste htjeli dati glas žrtvama?

– Hrvatima u Haagu sudilo se ne samo za konkretne zločine, nego i za fantomski pravni konstrukt ‘udruženi zločinački pothvat‘. A činjenica da su vojnici Armije RBiH i mudžahedini iz Irana, Sirije, Alžira itd. gotovo godinu dana držali Hrvate Lašvanske doline u potpunom vojnom okruženju, ubijali ih na njihovim kućnim pragovima i po obroncima šuma na kojima su stoljećima živjeli nije zanimala ni Haaški sud, ni bosanskohercegovačko pravosuđe, ni medije u Hrvatskoj. To se, naravno, nije događalo slučajno, ni spontano. Netko je taj narativ kreirao, financirao i provodio, a Haaški sud na kraju ga je pretvorio u sudsku praksu. Pritom, naravno, ni najmanje nije sporno što se Haaški sud bavio zločinima koje su počinili Hrvati, nije čak ni najveća tragedija u tome što zločini nad Hrvatima nisu dobili sudski epilog, nego činjenica da se narativ o Hrvatima kao UZP-ovcima i Bošnjacima kao strani u ratu koja nije činila zločine i koja je jedina žrtva rata 90-ih i dalje koristi kao opravdanje za kršenje konstitutivnih, ljudskih i građanskih prava Hrvata u BiH.

Naivno sam vjerovala da ću, ako svaki tjedan objavim razgovor s nekom od preživjelih žrtava rata, doprijeti do nekoga, da će netko reći ‘pa čekaj, i oni su stradali u ratu, pa nije to sve baš tako‘. To se nije dogodilo, naprotiv, samo se sva sila internetskog nasilja sručila na mene, a ti su ljudi ponovno poniženi i povrijeđeni. Teško je ne biti ljut i frustriran, teško je živjeti u svojoj zemlji gdje ste kao narod proglašeni agresorom i još vam se kaže ‘ako vam se ne sviđa, idite u Hrvatsku‘. Ja sam u Hrvatsku došla jer sam morala. Nikad svoj život nisam vidjela izvan BiH. Žrtvama sam dala glas jer sam ponekad u strahu da će nam se dogoditi potpuni nestanak. Bojim se da ćemo potiho izumirati i nestajati – i mi i naša kultura, naša umjetnost, zajednica generalno. Ponekad pomislim da će taj nestanak biti takav da se nitko neće niti osvrnuti.

Ovo je peta godina da živite u Zagrebu. Koliko ste iz te perspektive blizu BiH, kako se danas osjećate kad posjetite rodni kraj? Mnogi nakon rata kažu da se doma osjećaju kao tuđinci. Je li tako i s vama?

– Imam dojam da je s BiH tako da što si joj dalje, ona ti je bliže. Vjerujem da je taj osjećaj tuđinstva negdje prisutan, u meni se još uvijek nije toliko razvio, možda je prerano. Još se navikavam na Zagreb i činjenicu da vozači zaustave automobile na pješačkom prijelazu. U BiH je to rijetkost. Biti pješak u BiH znači svakodnevno riskirati vlastiti život. Moj grad se jako promijenio, neka važna mjesta mojeg djetinjstva više ne postoje. Primjerice, jedan drvored ispod zgrade Općine nedavno je srušen. To me rastužilo. A osjećaj nemanja doma danas je osjećaj cijelog svijeta. Rijetki su oni koji mogu pristojno živjeti od svojeg rada u svojim zemljama. Svi idu tamo gdje mogu zaraditi više.

Jeste li optimistični kad razmišljate o budućnosti? Vjerujete li da je normalan suživot u BiH, koji uključuje i Hrvate i Srbe i Bošnjake, moguć?

– Sama ta riječ suživot u meni izaziva nelagodu. To je izlizana riječ, prvi put čula sam je u školi kad su došli neki Amerikanci i organizirali sportska natjecanja za nas i učenike iz bošnjačke osnovne škole. Bio je to jedan vrlo neugodan događaj; mi smo se valjda trebali družiti i smiješiti, a oni su nas fotografirali i poslije, vjerujem, napisali neki izvještaj i dobili neki novac. Jedno vrijeme u BiH se moglo jako dobro živjeti od organizacije tih sesija pomirenja. Nikome od nas to se nije dalo, ni hrvatskoj ni bošnjačkoj djeci. Na kraju su se dječaci međusobno potukli, a mi smo navijale sa svojih tribina, svatko za svoje. Eto, to je bio suživot u BiH desetak godina nakon rata. Ta se riječ poslije još više ofucala, a to sam shvatila kao novinarka. Suživot je, ustvari, od kraja rata do danas bio jedna lijepa i oku ugodna fasada za dominaciju Bošnjaka u Federaciji, poglavito u Srednjoj Bosni. Obični ljudi danas rade zajedno, komuniciraju, neki se čak i privatno druže. Nema u tome nikakve mistifikacije. Poanta je u jednakopravnosti tih triju naroda i tome da svatko od nas konzumira svoj politički i svaki drugi identitet onako kako hoće, a ne kako mu se nameće. Nas 30 godina nakon rata uvjeravaju i govore da smo ‘Bosanci‘ i ‘bosanski katolici‘, a ne Hrvati. Ako me ne poštujete kao Hrvaticu, što ću vam kao bosanska katolkinja, kao nekakva fantomska građanka? Nema nikakvog ‘suživota‘ u BiH dok se ne riješe temeljna politička pitanja. Dok je god moguće da Željko Komšić sjedi u Predsjedništvu, koji nam je četvrti put nametnut za člana tog istog Predsjedništva, nema suživota. I ne treba ga niti biti ako je tako zamišljen jer je to ugnjetavanje. A protiv svakog ugnjetavanja treba se boriti. Lijeve opcije u Hrvatskoj to, nažalost, ne razumiju, pa asistiraju bošnjačkom nacionalizmu.

Porazno je čitati da mnoge obitelji ubijenih, otkako su počinjeni ratni zločini, sve ove godine nitko nije posjetio, razgovarao s njima, pokušao saznati istinu… Nije li tim ljudima trebalo osigurati psihološku pomoć?

– Psihološka pomoć i kreativno-terapeutski rad s hrvatskim žrtvama u potpunosti je izostao. Ne znam jesu li ikad u ovih 30 godina iz tih ljudsko-pravaških i organizacija koje se bave ‘izgradnjom mira‘ došli hrvatskim žrtvama. Nedavno je prvi put od rata visoki predstavnik gotovo kriomice došao u Vitez, na mjesto stradanja osmero djece koje je ubila granata Armije RBiH. U izvještaju iz njegova ureda poslije je bilo navedeno da je posjetio samo Ahmiće. Ubijenu hrvatsku djecu nisu se usudili niti spomenuti. To je cinizam bez presedana. Ništa bolje, recimo, nije prošla ni moja generacija rođena u ratu. Moj je razred bio razred nesigurne, nesretne, hiperaktivne i nasilne djece. Djece koja su ili pucala od energije ili se vukla po školskim hodnicima kao duhovi. Sredine i ‘normalnosti‘ nije bilo. Najveći je problem što se danas hrvatske žrtve rata u BiH sustavno negira, a tome je doprinijela i presuda hercegbosanskoj šestorci; sad bošnjačka javnost za svaku žrtvu kaže ‘to je UZP-ovac‘. I ako stvari tako postavite, zašto bi netko, osobito iz Sarajeva, došao u Srednju Bosnu pa organizirao psihološku pomoć za podržavatelje UZP-a? Od toga nema ništa. Taj dio svijeta oduvijek je bio sam i tako je i danas. Sjećam se dana kad se predavalo oružje policiji i EUFOR-u. Grupa djece u naselju Bare, gdje smo živjeli, ušla je u atomsko sklonište, tamo je bilo HVO-ova oružja. Netko je ostavio otvorena vrata, a mi smo se zavukli u sklonište, ja sam vrlo brzo pobjegla, ali dječaci su to uzeli i odnijeli u školu. Cijeli grad su prošli tako ‘naoružani‘. Danas se smrznem od pomisli što se sve moglo dogoditi. O traumama u ratu Hrvati jako malo i nerado govore. I ako govore, govore međusobno. Uostalom, kome da govore, tko ih to pita?

Vratimo se na početak, tj. na naslovnicu knjige i simbol na njezinim koricama – isti je simbol i na pročelju jedne kuće na fotografiji u knjizi. O čemu je riječ?

– Simbol na naslovnici i kući ustvari je simbol tzv. Marijina križa, križa koji se nalazi na Čudotvornoj Marijinoj medaljici. Hrvatsko-katoličke kuće u BiH, poglavito u Bosni, nekad su se obilježavale simbolom križa na lastavici. To je bio nekakav ‘znak‘ raspoznavanja čija je čija kuća. Mislim da je ta tradicija slična onoj s tetovažama katolkinja. Volim te naše stare kuće, svjedoče o jednom povijesnom i identitetskom kontinuitetu na tom prostoru. Naše kuće danas su naše ruševine.

Koji je za vas ‘idealan scenarij‘ prema kojem biste jednog dana zaključili ovu mučnu priču o žrtvama rata? Kako do pomirenja i toliko željenog mira?

– Mir, pomirenje i sve ono što ide s tim može donijeti samo umjetnost. Ljude se samo tako može senzibilizirati za patnje onih drugih. Samo kvalitetan roman, kazališna predstava ili film. S time što bi s filmovima trebalo biti oprezan; kinematografija BiH sklona je prikazivati jedan narod kao narod koji nije imao vojnike, nego samo civile. Politika tu može odigrati jednu važnu stvar, a to je priznati da su se zločini zaista dogodili. Nažalost, svjedoci umiru, preživjele žrtve umiru, teško će više i doći do nekih ozbiljnih kaznenih postupaka. Stranci snose veliku odgovornost za kaos koji je danas u BiH, za atmosferu nepovjerenja, straha, mržnje i nasilja. Bilo bi dobro da se jednoga dana, na nekom pravednijem svijetu, osnuje sud koji bi svakom visokom predstavniku koji je bio u BiH sudio za sustavnu razgradnju države i društva. Nitko nije toliko govorio o miru i pomirenju kao oni, a istodobno svojim potezima posijao toliko nepovjerenja i mržnje među Hrvatima, Bošnjacima i Srbima. Više je međunacionalnog poštovanja između triju naroda bilo nakon rata i na početku milenija, nego što ga ima danas.

Jutarnji list

0 0 votes
Article Rating
- Advertisement -

25 COMMENTS

Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

25 Comments
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Nagib Uzbrdica
Nagib Uzbrdica
2 months ago

Sovinisticka politika u z p -e klike okupljene oko Covica je kriva za kaos u BiH ,koja zajedno sa Dodikom radi sve da bi unistila BiH…to je prepoznato

Anonymous
Anonymous
2 months ago
Reply to  Nagib Uzbrdica

NAGNI SE NAGIBE I POPUSI GA SVIMA PO REDU ,I TVOJI ISLAMISTI CE TI POMOCI .

Anonymous
Anonymous
2 months ago
Reply to  Nagib Uzbrdica

Vidi, p o t u r e… Ovo što stranci rade u protektoratu bejha, to isto su radili u Ruandi prije no što je počeo belaj. Kako je završilo-vidjeli smo.

Taurunum
Taurunum
2 months ago
Reply to  Nagib Uzbrdica

Vrhunac bahatosti kod Muslimana je,nakon što su uzeli ime bošnjice,to što žele Hrvatima i Srbima osporiti indetitet tj mogu biti bošnje katolici i bošnje pravoslavne samo iz razloga kako bi Muslimani bili nekakva viša kasta. Podmukla, turska posla.

Nisam kriv
Nisam kriv
2 months ago
Reply to  Nagib Uzbrdica

Popišam ti tvoju piH ! Pljuc.

Anonymous
Anonymous
2 months ago

Zašto nema članaka o

Dinu Konakovicu

GLAVNOM NARKODILERU U BIH…….

ZAŠTO SE POSKOK UĆUTAO O MINISTRU NARKODILERU I PRIJATELJU AMERIKE……

30.000 ✌️ - ☝️ 🕋 !!!
30.000 ✌️ - ☝️ 🕋 !!!
2 months ago
Reply to  Anonymous

Ma vidi Ti ovu našu drčnu slatkicu Gloriu L. ✌️- pa ona je hrabrija od svih hrvatskih političara 🥰 – ma tko ovakvu slatkicu ne bi rado štipnuo 😋👌🙃 👠 🕋 ?!

anonimno
anonimno
2 months ago

pa ti probaj stipnuti! Mogao bi tu visoku potpeticu dobiti u oko! Bas si lijepu, visoku i ostru potpeticu izabrao! Lijepa cipela!

30.000 ✌️ - ☝️ 🕋 !!!
30.000 ✌️ - ☝️ 🕋 !!!
2 months ago
Reply to  anonimno

Dobri moj ✌️, zar kod Vas u Hercegovini ne postoje pojmovi a la “pjesnička sloboda“, “sloboda izričaja” i “ašikovanje preko neta” 😇 💘 👼 – Allah mi je svjedok da ništa zločestije od štipkanja nisam ni pomislio 😇 ✌️ – ☝️ 🕋 !!!

30.000 ✌️ - ☝️ 🕋 !!!
30.000 ✌️ - ☝️ 🕋 !!!
2 months ago
Reply to  anonimno

Ziggy, druže ✌️ – samo da znaš ☝️ – muslimanske slatkice mi nikad nisu prijetile sa štiklom u oko 🤕 – ima i lijepi šerijatski kućni odgoj komparativnih prednosti 🤕🤕 ✌️ – ☝️ 🕋 !!!

Anonymous
Anonymous
2 months ago

Zašto Dragan Covic i hrvati

Nisu već osnovali firmu za promet plinom…..

Pričaju kako hoće da to Hrvati rade, a ništa ne čine da krenu u realizaciji.

Anonymous
Anonymous
2 months ago

Svaka čast pametna djevojko!

30.000 ✌️ - ☝️ 🕋 !!!
30.000 ✌️ - ☝️ 🕋 !!!
2 months ago
Reply to  Anonymous

Svaka čast ✌️ , i – Allah ju najkvalitetnijim Sarajlijom nagradio ✌️ – ☝️ 🕋 !!!

jurej
jurej
2 months ago

Izmjene izbornog zakona su provedene. Predsjednik svih Hrvata entiteta FBIH je Zoran Milanovic.

majev
majev
2 months ago
Reply to  jurej

Mi hrvati nemozemo imati 2 Predsjednika. Hrvatski Predsjednik Predsjednistva je Zoran Milanovic. Ako ce Muslimani birat 2 ili 3 neka biraju. Nema ukidanja etnickog prefiksa.

Anonymous
Anonymous
2 months ago
Reply to  majev

Franjo Tudman je u ime Hrvata potpisao Dayton.

Zasto je problem onda sto je Predsjednik Hrvata entiteta FBIH Zoran Milanovic?

Majko Kjajevic
Majko Kjajevic
2 months ago

Srebrenica je ZAJEDNICKI SRPSKO HRVATSKI ZLOCIN SAMO STO SU DIREKTNI IZVRŠIOCI SRBI A HRVATI INDIREKTNI I SUUČESNICI ZLOČINA IZUZEV DIJELA HVO KOJI NIJE SLUZIO DOGOVORU TUDJMAN MILOŠEVIĆ KARADJORDJEVO marta 1991 o rasturu JUGE radi podjele Bosne i uništenja Bosnjaka kao nekakvih muslimana TURAKA

anonimno
anonimno
2 months ago
Reply to  Majko Kjajevic

em, sto ti je ime ljigavo, takav si i citav! U sve uplices Hrvate gnojni cciru na svojo guzici! Zaboravio si kako je naser oric na srpski Uskrs poklao Srbe u selima, a onda kad su saznali da ce Srbi napasti izvukli su 4000 vojnika iz Srebrenice a jadni narod ostavili! Ali ima gore i od toga gnojni cciru na guzici! Imate snimke kako je cijelo vrijeme mjesecima Izmetbegovic nagovarao muslimane iz srebrenice da budu “mucenici” sa mekim “c”, kako vi veleumni i nepismeni lazljivci znate reci. A, ljudi nisu htjeli na to pristati! Pa ih je izdao, ostavio da budu mucki ubijeni i to oricevom zaslugom sto je “heroj” napravio pokolj medju srbima.

kosorka
kosorka
2 months ago
Reply to  anonimno

moralno sprzena perecija uvjek ide na ruku dzihadistima dabogda joj glave dosli hrvati u bih dosta pate zbog perecije. muslimani ih ucjenju znaju oni zasto.

Anonymous
Anonymous
2 months ago
Reply to  Majko Kjajevic

Zločin u Srebrenici je djelo Alje i Kljintona☝️

Nisam kriv
Nisam kriv
2 months ago
Reply to  Anonymous

SSaser Horić, siledžija i ubojica !

Ritter
Ritter
2 months ago
Reply to  Majko Kjajevic

Ajde bolan. Bar Munira sada ćera Toyotu Landcruiser, nekretnine, ojeri, franci. Bar neka korist.

Nisam kriv
Nisam kriv
2 months ago
Reply to  Majko Kjajevic

Istovarim ti se na SreBREnicu, pljuc. .

netko iz mase
netko iz mase
2 months ago
Reply to  Majko Kjajevic

SIKTER ta-li-bančiću

Ritter
Ritter
2 months ago

OK. Dobro piše Glorija. Oko ćaće i familije puno preuveličava. Ovako nekad oštra bila i ona Ljubušanka Mlinarević-Sopta što je sada Sejdina veleposlanica u Pragu. Nadati se da i Gloriju neće ponijeti neke “čudnovate moći”. Svi koji su otišli iz Srednje Bosne u Zagreb, jako brzo skrenu ulijevo. Ćiri svaka čast mada je i on znao vrludati.

Последний

Francuska: gradonačelnik blizak krajnjoj desnici uveo policijski sat za djecu mlađu od 13 godina

Gradonačelnik Béziersa, na jugu Francuske, izjavio je u utorak kako je uveo policijski sat za djecu mlađu od 13...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -
25
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x