Gipsywood

Je li se krug bosanskog filma zatvorio? Je li se novi bosanski film, filmom „Jedan dan u životu berača željeza“, vratio u rane osamdesete? Je li moguće očekivati da se, kao u doba Kusturičina filma „Skupljači perja“ ili „Dom za vješanje“, pojavi čitav mali ciklus filmova s tematikom iz crnog romskog života? Jer, film Danisa Tanovića, iako mikrobudžetan i u osnovi nepretenciozan, izgleda da znači upravo to; veliki povratak duha Emira Kusturice u Sarajevo. Nije snimljen ni legendarni „Dom za vješanje“ ni komedija „Crna mačka – bijeli mačor“, nego realističan film o teškom životu Roma u zemlji gdje i „bijelci“ teško žive. Pritom Danisu Tanoviću nisu bili dostupni glumci poput Mikija Manojlovića ili jugoslavenski filmski velikani poput velikog pokojnog Bekima Fehmiua. Uostalom, prvotna namjena filma je bila da bude dokumentaran. Danis Tanović je dobar filmaš, pogotovo za nove bosanske prilike, gdje je čitava filmska industrija svedena na snalaženje s novcem osam puta manjim od novca kojim raspolažu sarajevska kazališta. Uvidjevši da će dokumentarac biti sličan onima koji istražuju zločine, tipa serije „CSI“, uvidio je da će dokumentaristički dobiti tek priču sličnu prilozima za TV dnevnik, jezivu priču o romskom životu u BiH, priču o ženi koja je danima u sebi nosila mrtav fetus i čiji je život ugrožen naopakim odnosima u Bosni i Hercegovini, zemlji nacionalizma, rasizma i nebrige za ljude.
_______piše: Veselin Gatalo l pogled.ba
Niz pretencioznih filmskih pokušaja, poput Danisova filma „Triage“, pokazali su da bosanska priča više nije aktualna kao u vrijeme kad je skoro amaterski uradak Jasmile Žbanić, film „Grbavica“, dobio „Zlatnog medvjeda“. Film Jasmile Žbanić, još gori od „Grbavice“, film „Na putu“, dobio je „nagradu publike“ i još poneku nagradu tipa „nije baš ovaj film za nagrade, ali evo vam ovo“, pa je i Jasmili postalo jasno da tu više kruha nema. Konkurirala je, nakon filma „Na putu“ kome bi pristajala nagrada „Bože me sačuvaj i obrani od ovakvog filma“, s filmom koji bi nam pomogao u razumijevanju i prihvaćanju pedofilije. Srećom, ta filmovska ekipa koja dodjeljuje pare za filmove još uvijek ima malo zdravog razuma, pa joj nisu dali da snimi taj užas. Kako god, filmska kritika sad ne zna što kazati. Nahvaliti Nazifa, glavnog aktera, značilo bi kazati nešto i o glumačkoj sceni u BiH. Kad Nazif ispadne najbolji bh. glumac, ostali mogu samo pognuti glavu. Film kod „prijatelja Bosne“ i „patriota Bosne“, također ne kotira dobro. U kontekstu filma je teško odgovoriti na pitanje „Zašto volim BiH“. Poslije gledanja filma, pitanje bi trebalo biti „Što tu, dovraga, ima da se voli?“.
Nesretni Nazif je, valjda pritisnut bijedom svojih sunarodnjaka koji mu, zasigurno, stalno ištu pare, na TV-u izjavio „Ja za ovo nisam dobio nikakve pare“. Nije to Nazif rekao zato što traži ili želi pare (a i da želi, pravo mu budi, da je negdje „vani“ – bio bi danas bogat čovjek), nego da kaže svima da ga se okane i pare ne traže, jer on para nije dobio pa ih i nema. Jednostavan i svjestan ozračja u kojem živi, zna da nije filmska zvijezda i da će njegova obitelj i on i dalje živjeti svojim nikakvim životom, na rubu egzistencije, u svijetu neredovitog prehranjivanja i stalne izloženosti društvenim poniženjima. Kako god, čestitam Danisu Tanoviću na realističnom i angažiranom filmu, jednom od onih koji mogu promijeniti, ako ne svijet – onda odnose prema slabima i poniženima. Ne bih se čudio da kažu kako će ovo pomoći implementaciji presude „Sejdić – Finci“. Pa mu, pametni kakvi jesu, predložiti da snimi film o Židovima u BiH. O Jakobu Finciju, Eliju Tauberu ili Svenu Alkalaju. Film bi, osim o provedbi presude koja nam ne da u uljuđenu Europu, mogao pomoći malobrojnoj židovskoj zajednici u BiH da ostvari svoja ljudska i građanska prava, uključujući i pravo na kandidiranje tamo gdje im je to pravo uskraćeno. U filmu bi mogao igrati neki od političkih profesionalnih Židova; Finci, Tauber, Alkalaj, nebitno. Film bi se mogao zvati „Jedan dan u životu skupljača funkcija“.