GENOCID U UNUTRAŠNJOSTI, U SRCU “PATRIOTIZMA”: 25. godina od razapinjanja Grabovice. Najvećeg spomenika Haaškom sudu i Seferu Haliloviću

I prije službenog zatvaranja Haaškog Tribunala bilo je jasno da ja Haag odlučio presuditi kako duše ljudi u Grabovici nisu duše koje išću pravdu. Odlučili su da one  ostaju trajan uteg međunarodnoj pravdi. Imali su ubojicu pred sobom. Sjedio je tamo pred njima. Drhtao je. Bio je siguran da se ne neće izvući. Imali su izjave ljudi. Prikupljene podatke s terena. Imali su već dosuđene principe zapovjedne odgovornosti.

A onda je zazvonio telefon. I kazali su sve je ok. Pustit ćemo te. I pustili su ga.

Neki su do tada vjerovali u Haag. No kada je iz te sudnice slobodan izišao čovjek koji je po jasnoj zapovjednoj logici bio nadređen monstrumima iz Grabovice, Grabovice u kojoj je počinjen genocid, kada je postalo jasno da Haag neće imati niti približno iste kriterije za Grabovicu kao za druge zločine u BIH prestala je  vjera u pravdu većine građana BIH onih građana koji se u BIH i danas mole pod križem, pod istim onim križem na kojim su ubojice u Grabovici razapinjali.

Haag je godinama nakon toga pokušavao vratiti svoj autoritet. Stidljivim presudama od 3 ili 5 godinica pripadnicima istog tekbira antifašizma.  No ne ide. U izboru da kazne počinitelje genocida, ili da se dodvore moćnom lobiju koji jednu vojsku nastoji prikazati kao nezločinačku, oni su odabrali ovo drugo.

Zvati se međunarodna pravda, i stati iza zataškavanja brisanja cijelog mjesta s lica zemlje, zvati se zapadna civilizacijska vrijednost a sudjelovati u prikrivianju razapinjanja živog čovjeka na križ, zvati se ugledni međunarodni kazneni sud, a šutjeti na silovanje žene pred živim razapetim čovjekom, zvati se Međunarodni Sud pravde a zataškati progon gotovo pola milijuna ljudi?

Gospodo, ne ide.

I uzalud naricanja onih koji su kasno shvatili, da se selektivnim pristupom pravdi ovdje nije donijela toliko potrebna pomirba. Nego se unio novi osjećaj nepravde. Osjećaj koji živi u većini građana BIH. Kojima je stalo da ova zemlja prodiše i krene naprijed.

Osjećaj da je “zapadna civilizacijska vrijednost” prestrašena od toliko silnih terorističkih napada po Europi naprosto , preko leđa nas “prljavih Balkanaca” odlučila zaškiljiti da su u Grabovici klali isti oni koji su ubijali ovih godina po Brusselsu i Parizu.

Jer Grabovicom nije tih dana odjekivao slavenski jezik među napadačima. Među koljačima djece i staraca. Nisu te Hrvate klale lokalne komšije. Ti ljudi, koji su to učinili, uz par zapovjednika Bošnjaka, riječi našeg jezika znali nisu.

A samo Haaški sud zna tajnu. Samo oni koji su zabrinuti u svojoj stručnosti za zdravlje Kulinovo, znaju, zašto smatraju da je sirijski nož na vratovima grabovičke djece, nešto što je dopuštena civilizacijska vrijednost. I zašto je razapeti Hrvat nešto čime se svjetska javnost ne treba posebno zanimati. Kao ni sa njegovom silovanom ženom. I za čije smrti zapovjednik ovih El Mudžahida, istih onih koji za par godina rokaju po NewYorku, ne mora, odgovarati.

Samo, dakle, europska , civilizacijska,  Haaška vrijednost zna zašto mi moramo i nakon 25 godina gledati tog monstruma s plakata. Samo oni znaju koliko dolara i koliko nafte je plaćena takva vrsta pravde. Svako drugo pojašnjenje bilo bi naivno.

Udruga stradalnika Hrvata Grabovica i Župa Jablanica priopćili su kako će 25. obljetnica stradanja i zločina nad Hrvatima Grabovice biti obilježeni polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod spomen obilježja, pobožnošću Puta križa i svetom misom zadušnicom na mjesnom groblju.