Arhitekt Nikola Filipović projektirao je i zgradu Ine i Hotel Dubrovnik i mnoga čudesa, ali uvijek je najviše volio obične ljude i ZagrebProfesor arhitekture, jedan od najznačajnijih domaćih ahitekata, NikolaFilipović (1934.) toliko voli Zagreb da je to zarazno. “Nikad nisam bil dulje od dva tjedna izvan Zagreba. Nije bilo potrebe”, mirno kaže. Ako imate sreću da vam profesor nakratko bude čičerone po zagrebačkim ulicama i kvartovima, upuštate se u rizik turneje ležernog ritma grada, koji možda odavno ne osjećate.
Filipović, imate dojam, nepogrešivo fokusira samo dobar gradski spleen i neku izvornu kvalitetu u stvarima oko sebe, a ignorira “bedasto i nepotrebno”: vaš je rizik što ta filipovićevska urbanofilska “zaraza” traje koliko i vaš susret. “Je da, sad sam stariji i mudriji”, smije se naš sugovornik uz kolu i keks s čokoladom u kafeu hotela Dubrovnik dok mu prilaze konobari i recepcionari uz svakodnevno: “Kako je, profesore?”.
Profesor je tu u originalnom okruženju jer je 1982. sa suprugom Ines Filipović (1935. – 2001.) radio interpolaciju pod nazivom “Dubrovnik II”, za što su nagrađeni prestižnom strukovnom nagradom “Viktor Kovačić”. Ako slučajno malo kasnite, Filipović je već tu. Recimo, žurite uz brijeg na Šalatu gdje profesor gotovo svaki dan igra tenis. On vas čeka za stolom svojeg teniskog kafića, kao da se odmara nakon radnog vremena.
U neizostavnom lanenom bijelom odijelu s havajskim aplikacijama na leđima (“To sam dobil od jednog frenda, njemu se nije sviđalo, a meni je”), šarenoj košulji, slamnatom šeširu i upadljivoj marami oko njegova oboda, on lagano “trusi” vrećice šećera: povod je dogovor teme razgovora za Express. “Vi ne budete šećer?”, kaže usput, uz opasku da on općenito jede malo i povremeno te da svima preporučuje jednako, uvjeren da to svakome čini dobro.
Očito, jer kad Filipović ne igra tenis, obavezno trči maksimirskom šumom. Bio je ozbiljan trkač, kao pedesetogodišnjak je osvojio zlatnu medalju na utrci u povodu Dana oslobođenja Zagreba 1984., što smatra jednim od najvažnijih priznanja u životu. Hoda brzo, misli preko reda svih vaših pitanja: nemoguć je sugovornik jer mu formalna, biografska pitanja jako idu na živce. To ipak, sigurni smo, nikad ne bi pokazao, jer je dovoljno da kaže: “Dušo, kaj vi zapravo od mene trebate”, da sve olabavite i prepustite se ljetnom asfaltu.
Bijeli Jaguar, vintage elegancija koja pristaje Filipoviću kao čovjeku koji cijeni probrane stvari u životu, parkiran je kraj teniskog igrališta. Naknadno saznajemo, 2003. je u Zagrebu osnovan Klub Jaguar, za čijeg je predsjednika izabran upravo Nikola Filipović, vlasnik takvog oldtimera iz 1978. godine. Vozi upadljivo pristojno, gotovo neobično za suvremene prometne standarde. Netko bi rekao: “Stara škola” i bio bi posve u krivu jer je naš sugovornik imun na generacijske i slične stereotipne razlike.
Kao profesor iskreno zainteresiran za vlastite studente, Filipović je lišen “narcisoidnosti prethodnih naraštaja” i deklarativno se grozi svake vrste dociranja. Tako nam se barem čini, na putu prema njegovoj kući, u mirnoj ulici maksimirskog kvarta.
Stanuje, zapravo, u prizemnom stanu obiteljske kuće njegove druge supruge Davorke Križ (1964. – 2002.), arhitektice kojom se oženio 1990. godine. Nakon njezine prerane smrti od zatajenja srca u veljači 2002., Filipović je ostao u stanu koji su zajedno preuredili. “Kuća nije moja, nego Davorkine obitelji. Ja sam samo tu – dok me ima. Inače, ništa nemam od takozvanih nekretnina, kaj će mi”, govori domaćin.
Filipović je odrastao u Trnju, uz majku domaćicu i oca zidara. Ne voli mistificirati rano djetinjstvo. “Kaj, išel sam u osnovnu školu u Rapskoj, ustaše su bile u školi, a mi na livadi. Ako je padala kiša, bili smo na trijemu obližnje crkve”, recitira naš sugovornik dok ulazimo u njegov modernistički jednostavan, ugodan stan koji se šarmantno otvara u hodniku izložbom slamnatih šešira i gradskih “škrlaka”.
“Biram ih po raspoloženju”, smije se Filipović, pokazuje zatim secesijski komad vješalice koji “si je uzeo iz interijera hotela jer ga nitko nije htio” i vodi nas do malog zimskog vrta u stražnjem dijelu kuće, simpatične ostakljene oaze do koje se spušta stepenicama iz kuhinje. Ništa razmetljivo.
U radnoj/ spavaćoj sobi dominiraju dva radna stola, fantastično se uklapa plakat “Žar ptica” Borisa Bućana. U “prolaznoj” sobi impozantan broj CD-a jazza na vitrini, a u dnevnoj sobi možete sjesti za stolić od mahagonija ili u naslonjač na kojemu je posložen arsenal Filipovićevih utilitarnih marama za svaki dan. I zatim susret s urnebesnim, šarenim automatom za kockanje smještenim u dnevnom boravku: takve su respektabilni klubovi imali u 1980-ima.
“Jedan frend mi ga je donio, znal je da će mi se svidjeti”, objašnjava Filipović, sklon svakoj dizajnerskoj (i široj) šali. Kao da kratki potez od Filipovićeve radne sobe do (komičnog oduška) kockarskog aparata i male kuhinje, čiji zid krasi jedan “veliki Murtić” (u komunikaciji s dva manja na suprotnim zidovima dnevne sobe), simbolički skicira put od visokog modernizma do postmoderne. Ili bezveze lutamo s estetičkim poantama? Filipović uporno pokušava upaliti cigaru kubanku, sjeda za stol.
“Jesmo se dogovorili? Nećemo pričati o mojoj arhitekturi, nego o svemu ostalome”, kaže za Express Nikola Filipović.
To znamo unaprijed, razglašeno je u ranijim medijskim prilikama, a shvaća se i iz precizne i zabavne monografije “NF: Majstor arhitekture” Zrinke Paladino (Ljevak, 2015.) “NF nije Norman Foster, nije Nenad Fabijanić, nego Nikola Filipović, taj štos se svidio i Paladinki. Uostalom, ona je sve napisala, nema se više kaj reći o meni”, rezimira naš sugovornik. Zato kratko pitamo: zašto ne želi govoriti o vlastitoj arhitekturi?
“Ja sam najprije profesor arhitekture, a ne arhitekt. Svoja sam predavanja održao i otišao, često uz aplauz. Ali to nije važno u čitavoj stvari. Kak da vam velim. Rišem na ploči, a uz to uvek moraš imati neke priče da decu razveseliš, jel’ da? Jer meni arhitektura nikad nije delala onak nekaj… Svi se uglavnom vade na te svoje kuće, a meni je zbilja predavanje uvek bilo važno.
A ako si vidio jako puno kuća po svijetu, onda možeš, kak bi rekel, neke stvari o arhitekturi fino posložiti u glavi. Razmete?”, objašnjava Filipović, čija predavanja o domaćoj i svjetskoj arhitekturi generacije studenata prepričavaju, fotografiraju školske ploče na kojima profesor razlaže svaku “kuću” kredom, a onda je obriše obligatnom maramom.
Profesor je fantastičan crtač. Čak i da nismo vidjeli velike formate njegovih “Jazzera” ili “Arhitekata”, sad se susrećemo s “radnim” crtežima, na licu mjesta. Filipović je sa svojim suprugama obišao čitav svijet (“samo u Braziliji nisam bil”) radi arhitekture koja je vrijedna stručne pažnje.
I što je najbolje, najveći dio našeg “razgovornog” vremena profesor nam je skicirao “apsolutno sumanute kuće”, iznimne primjerke arhitekture (Hong Kong, Kuala Lumpur, negdje u Americi..), uz povremeno: “Jel tako? Pratite me?”, bildajući nam povjerenje u moć brzog kopčanja.
“Ja, recimo, nikad ne delam okruglu kuću. Apsolutno nikad. Zašto? Jer znam da samo Oscar Niemeyer može to dobro napraviti i skoro nitko nakon njega. Jer je on imal ruku, to se vidjelo i po njegovim crtežima”, kaže profesor koji je predmete na Katedri za teoriju i povijest arhitekture na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu naslijedio 1987. od Nevena Šegvića, čiji je asistent bio već od 1966. Kao profesor emeritus danas “ondje ima svoju sobu”, a Paladino u monografiji piše da je “u bitnome utjecao na profiliranje više od 40 generacija studenata”.
Općenito, statistika Filipoviću višestruko ide na ruku. Osim što je dobitnik najviših strukovnih nagrada (“Viktor Kovačić za životno djelo” iz 2003. i “Vladimir Nazor za životno djelo” iz 2009.), Filipovićev stručni opus obuhvaća više od 260 autorskih ili koautorskih projekata, studija i idejnih rješenja, od kojih su, što je arhitektima važno naglasiti – mnoga realizirana.
Telegrafski rečeno, Filipović je najširoj javnosti poznat po projektima koje je radio u suradnji sa suprugom Ines. Osim interijera hotela Dubrovnik iz 1972. godine i interpolacije tog hotela, Filipovići su poznati po “staklenoj” poslovnoj zgradi INA-Naftaplina u Šubićevoj ulici iz 1982. godine i stambenoj zgradi za Iniine rukovodioce u elitnom dijelu Zagreba, u Zamenhoffovoj ulici iz davne 1976. S Davorkom Križ-Filipović profesor je 1998. stigao realizirati jedino poslovnu zgradu WMD-centar u Vukovarskoj ulici.
“Stalno su mi u gradu govorili da previše radim, da furt jurim za nekim novcima. Ali nema tih novaca, nisu to veliki novci. Takvi su trebali doći jedino kad sam s Brankom delal stadion. Trebali smo dobiti veliki honorar za idejno rješenje, ali… Sjećate se možda onog slučaja, bila je ona banka, kak se zove, točno nasuprot Gavelli, koja je baš u to vreme bankrotirala! A ja sam izašel iz projekta ubrzo. A kad je Tuđman umro, bilo je jasno da od svega ne bude ništa”, kriptično će Filipović o epizodi pokušaja rekonstrukcije Dinamova stadiona.
Projekt je 1997. godine povjeren Filipoviću i Branku Kinclu, njegovu dugogodišnjem prijatelju i čestom suradniku na projektima. Gradonačelnica je tad bila Marina Matulović Dropulić, a Zlatko Canjuga bio je predsjednik Gradske skupštine i na čelu NK Croatije, pretpostavljeni autori projekta su čak bili na razgovoru s Canjugom, Dropulić i Mirkom Novoselom “kod Tuđmana, na pola sata sastanka”.
Uzalud, jer od 1999. radovi na sjevernoj i zapadnoj tribini zastaju, stvar je obustavljena: Filipović “izlazi iz toga”. Nerado verbalizira tu kronologiju, radije poentira modernističku ideju “stadiona iz šume” Vladimira Turine i posljedičnu projektnu logiku. “Ali znate koji mi je posao bio najdraži u socijalizmu?”, prekida odjednom.
“Kao predsjednik Radničkog savjeta Arhitektonskog fakulteta dodjeljivao sam stanove svim radnicima u kolektivu. To mi je bila najljepša dužnost, kad ljudima spaziš ozarena lica, riješeno im stambeno pitanje!”, govori Filipović. U socijalizmu ste, primjećujemo na to, dobro živjeli u svakom smislu: izlasci u Zvečku, jet-set družba, putovanja?
“Ma kaj ja znam za jet-set”, negoduje naš sugovornik, ne sviđa mu se možda kontekstualni ton. Urbani mitovi o dekadenciji zagrebačke elite kruže generacijama, navodno bez pravog sadržaja. Ali je jasno da je čitava Filipovićeva ekipa sto posto uživala u danima vlastite mladosti, kojoj socijalizam nije ništa (značajno) uskratio.
“Je pa da. Lepo smo živjeli, veći dio života sam ionako proveo u socijalizmu. A ja sam uz studij delal u Arhitektonskom projektom zavodu, famoznom APZ-u, pa sam zarađival rano, i tako sam zaslužil 50 godina radnoga staža”, kaže naš sugovornik, koji je dvije značajne godine proveo u Majstorskoj radionici Drage Iblera što pamti kao “iznimno iskustvo, jer je Ibler volio pripovedati o arhitekturi, ali i Titu kojeg je tijekom rata skrivao u svojoj kući u Švicarskoj”.
Već 1957., krajem druge godine studija, mladi Filipović se oženio dvije godine mlađom studenticom arhitekture iz Rijeke, Ines Medanić. “Samo me jedan dan zaskočila: kad ćeš me ženiti? I kaj ću”, smije se Filipović koji digresivno računa da je “napunio 60 godina otkako je sklopio prvi brak i još se dobro drži”.
“I kupio sam prvi stan. Zapravo vešeraj od 60 kvadrata u kući Frank, što smo Mića (Ines) i ja adaptirali”, objašnjava naš sugovornik put do prvoga stana u kući arhitekta Viktora Kovačića.
A u vremenu obrtničke kulture Zagreba krajem 1970-ih i 1980-ih godina, Filipović i supruga Mića uređivali su interijere poznatih kafića, klubova i lokala: poput boutiquea Matei iz Prolaza sestara Baković, restorana LR Ronalda Lopatnyja, šarmantne prodavaonice slijepih iz Oktogona ili kafića Charlie, koji je nekad bil mesnica, dok Mirko Braun Charlie nije dal Zdravku Tišljaru i meni da napravimo zezantski prostor u stilu osamdesetih”, govori arhitekt Filipović koji nerado opisuje vlastite projekte.
Izuzeci su, ipak, neprežaljena, prekrasna kuća “K-L” u Čilipima koju je projektirao za Terezu Kesoviju, a koja je 1991. “do daske spaljena, tako da ni fotografije nemam”. I druga kuća, “Stakleni paviljon” iz 2012. u Malom Lošinju, gdje je Filipović radio idejni projekt staklene kuće kao hommage Miesu van der Roheu. Fotografije tog eteričnog zdanja Filipović nam pokazuje u predahu od risanja “sumanutih kuća” ili pripovijesti o njegovoj obitelji.
Nikola i Mića Filipović su 1964. godine dobili kćer Ivu, zvanu Feba, zbog čega je, tad neuobičajeno, mladi otac Filipović bio na porodiljnom dopustu umjesto mame, “koja je tako mogla više raditi”. “A naša jedinica Feba je završila psihologiju i odlučila da će u životu biti – mama. Tako da nikad nije radila negdje u firmi, nego je odgajala decu. Rekla nam je: ne pada mi na pamet da studiram arhitekturu, pa da čitavu noć nekaj crtam i slušam taj jazz”, uz smijeh kaže naš sugovornik, danas ponosni djed četvero unučadi.
A kad je bio u braku s Davorkom Križ, par je usvojio sedmogodišnju djevojčicu Romanu, koja je danas mama dvoipolgodišnjeg dječaka. Filipović nam pokazuje njegovu fotografiju, lijep dječak čvrsto drži teniski reket, djedu se to sviđa. I zatim iznenadna rekapitulacija našeg susreta: “Sreća vam je sve! Dosad sam u životu imal sreće. Obje moje supruge su umrle, ali valjda je tako moralo biti. Tu nisam mogao ništa. Nemam grižnju savjesti. I još se svemu veselim”, zaključuje naš sugovrnik: živi optimizam.
wpDiscuz