FRLJIĆEVA predstava među 10 najboljih u Njemačkoj

Na rang-listi »Noćna kritika« (nachtkritik.de) deset dramskih predstava na njemačkom govornom području kojom se (gotovo znanstveno) preporučuje gledateljima što bi od brojnih predstava u vrhunskim kazalištima u Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj trebali neizostavno pogledati – predstava »Aleksandra Zec«, autorski projekt Olivera Frljića u produkciji HKD Teatra iz Rijeke, na desetom je mjestu, i to nakon što je prošlog tjedna (26. veljače) gostovala na festivalu »Otvoreni svijet« u njemačkom industrijskom gradu Ludwigshafenu sa svega dvije izvedbe.
Usporedbe radi, na toj se listi nalaze teatri poput Schaubühne Berlin s »Richardom III.« W. Shakespearea u režiji Thomasa Ostermeiera; vodeća kazališta iz Berlina, Hamburga, Frankfurta, Beča, Münchena… ili autori poput Osbornea, Dostojevskoga, Goethea, Heinricha Kleista…
U središtu kemijske industrije u Ludwigshafenu, u pokrajini gdje žive pripadnici 140 nacija svijeta, počelo je traganje za »Otvorenim svijetom« predstavama na temu stranci, migracije, iseljeništvo, suživot… Lista najboljih predstava ažurirana je 4. ožujka ove godine, a na nju je uvrštena i Frljićeva predstava.
A evo što o Frljićevoj predstavi pišu njemačke kritike:
– Oliver Frljić inscenira svoj komad »s emocionalnim nabojem, što je u suvremenom njemačkom kazalištu neobično« – piše Hans-Ulrich Fechler u »Die Rheinpfalz« (28. veljače). Pogledima i izravnim obraćanjem izvođača, gledatelji su uvučeni u zbivanje kao da su oni optuženici pred sudom. »Večer prikazuje smrtni strah jedne obitelji i njezino ubojstvo slikama kakve se televizija ne usuđuje pokazati svojim gledateljima«.
Glasne optužbe
Hrvatski kazališni stvaratelj Oliver Frljić, čiji je kazališni projekt o ubojstvu srpskoga premijera Zoran Đinđića prošle godine izazvao veliku pozornost na Biennaleu u Wiesbadenu (održanom pod naslovom »Novi komadi iz Europe«) ne boji se ni poslije 24 godine buke i dima. Naprotiv. Glasne su njegove optužbe i malo toga prikrivaju i zastiru, a ne čine to tek zato da bi poricale osobnu potresenost. Sve to pribavilo mu je čak predbacivanja da iznosi povijesne neistine i netočnosti… – piše Ralf-Carl Langhals.
– Večer u Ludwigshafenu počinje politički nekorektnim predbacivanjima, parolama onih koji se svaki dan nalaze i sjede za istim stolom, tiradama mržnje – protiv žrtava, počinitelja, Srba, Hrvata i publike: »Što želite gledati ove večeri? Kako se divljaci s Balkana međusobno ubijaju?« Tišina. Šest glumaca sjedi za stolom, lopate, krampovi i zemlja su njihovi rekviziti. (Jednostavna, neukrašena, skromna, a izražajna scena: Ljerka Hribar).
Tirade se povlače pred poezijom. Gotovo lirski režija crta sliku prepunu osjećaja zadnje zajedničke obiteljske večere, jer između kontrole domaće zadaće, pranja zubiju i upozorenja, sad konačno u krevet – u glazbenoj pozadini Frljić stavlja Mozartov »Requiem« – govori se (ispred povijesnih činjenica) o predstojećem ubojstvu. »Ti znaš da ću i ja umrijeti?« – pita majka svoju kćer, koja je bila umorena zajedno s njom. »Mi smo to samo sanjali!« – kaže otac. O tome ZAŠTO? – nitko ne pita.
Više puta presijecano je ovo dirljivo gotovo apsurdno scensko traganje za normalnošću kroz oštre zvučne rezove: stvarnost se probija i nameće u vriscima, širom otvorenim očima i fotografijama mrtvih tijela…
Četiri zeca
Jedan daljnji umjetnički potez dopušta sebi redatelj, s povijesnim činjenicama. Kad Aleksandra i njezina majka sjede vezane na svojim stolicama, mučitelji stoje iza njih, miluju ih po kosi – i drže im »njihov tekst«. Žrtve čitaju istražiteljske izvještaje o ubojicama. Čija je to zapravo stvarnost? Tko je formulira, a tko stvara? Gdje da se potraži istina? Jesu li imena buka i dim?
Pogađa nas da imena Aleksandre Zec ima manje u sjećanju kao na žrtvu građanskog rata, nego kao dijela cjeline jednog apsurdnog i međunarodno kritički komentirana procesa. Ali njega (proces) Frljić potpuno ostavlja vani – to je dio njegova genijalnog kazališnog plana – za njega je skandal sve ono što je blizu 12-godišnje djevojčice. Tako blizu kao četiri zeca (četiri djevojčice iste dobi sa zečjim kapama), koje najzad dolaze do Aleksandrina groba da bi je upitale je li joj pravo da je o njoj stvoren kazališni komad. Ona to sofistički niječe: »Svaki put kad netko spominje moje ime, to je kao da mi se ponovo puca u glavu« – piše Langhals.
U festivalskom programu sudjelovala su ugledna njemačka kazališta iz Frankfurta, Ludwigshafena i Münchena te kazališni ansambli iz Austrije, Rumunjske, Srbije, Tajlanda, Turske i Kube, a organiziran je uz potporu Europskog regionalnog razvojnog fonda, grada Ludwigshafena, državne rajnske oblasti i Goethe instituta.