Published On: Sub, tra 24th, 2021

Francuzi objavili knjigu o 22 najveća diktatora: “Titov životni stil nalikovao je Göringovu”

Nakon ubojstva kralja Aleksandra, Broz je kosu obojio u crveno i prestao koristiti ime Walter.

Ako uvrštavanje Lenjina, Staljina, Hitlera, Mussolinija, Franca, Maoa i Castra ne iznenađuje, velika je stvar što su analizirani i Tito, Joseph-Désiré Mobutu, Hideki Tōjō i Pinochet, napisao je Le Monde o knjizi “Stoljeće diktatora” francuskog pisca Olivera Gueza koja je u prodaji i u talijanskim knjižarama, piše Večernji.hr.

Na 507 stranica Guez je skupio tekstove koje su za tu priliku napisali brojni autori, povjesničari, intelektualci. Analizirano je 26 diktatora, odnosno 22 diktature jer se, primjerice, u Sjevernoj Koreji obrađuje diktatura trojice Kimova ili u Siriji dvojice Assada.

O diktatoru Titu tekst je napisao francuski povjesničar, stručnjak za Balkan i pomoćnik direktora časopisa “Figaro Magazine” Jean- Christophe Buisson koji je autor i više povijesnih knjiga (među kojima i Mihailović, Le Goût de Belgrade, Historie de Belgrade…).

“Diktatura je prerogativ muškaraca. Nema informacija o diktatoricama. A ti muškarci na početku nisu bili nitko i ništa i uglavnom su svi niska rasta, voljeli su se šepiriti u uniformama s medaljama, a kao djeca imali su težak odnos s ocem. Bili su frustrirani”, kaže Guez koji se, kako opisuje, prvi put s diktaturom susreo kao desetogodišnjak kad je putovao u Zapadni Berlin vlakom preko DDR-a.

U DDR-u su u vlak ušli agenti specijalne policije i tražili špijune, neprijatelje istočnonjemačke vlasti. Počevši od Pizistrata, prvog tiranina u povijesti koji je živio u 6. stoljeću prije Krista u staroj Grčkoj i na vlast došao pučem, mnogi su muškarci tijekom povijesti silom i brutalnošću prema vlastitom narodu ili plemenu izražavali svoju snagu.

Diktatori nastaju uglavnom iz kaosa: sukoba, revolucija, ekonomskih kriza. Prvi svjetski rat bio je matrica europskog barbarstva 20. stoljeća i kada su izronile osobe kao što su Lenjin, Hitler i Mussolini, zahvaljivalo se nebu.

“U svijetu stalnih promjena mase su došle do točke u kojoj su u istom trenutku vjerovale u sve i u ništa, mislile su da je sve moguće i da ništa nije istinito”, pisala je politologinja Hannah Arendt, piše Večernji.

Možda se i danas događa nešto slično. Donald Trump izgubio je izbore za američkog predsjednika premda je dobio više od 70 milijuna glasova. Može li ga se svrstati u jedan od diktatorskih profila koji uvijek traže unutarnjeg (u ovom slučaju to su mediji) i vanjskog (trgovinski rat s Kinom) neprijatelja?

– Mislim da ga se može svrstati u takav profil. Trump je pobijedio na izborima 2016., ali nije bio diktator premda je imao osobne karakteristike da to bude. Kad je izgubio, na vidjelo je izašao njegov tipično diktatorski karakter: megalomanija, paranoja, narcizam, nesposobnost prepoznavanja granica realnosti, fascinacija tiranima kao što su Kim Jong-un, stalno pribjegavanje lažima i pronalaženje “neprijatelja naroda” – kaže Guez, koji među diktatore današnjice uvrštava i turskog predsjednika Erdogana, ruskog predsjednika Putina i kineskog Xi Jinpinga, ali smatra da je i Facebook Marka Zuckerberga neka vrsta diktature.

Na Facebooku se, primjerice, brže cenzuriraju gole grudi nego slike i snimke dekapitacije. Ljudi kao Zuckerberg ne odgovaraju nikome i ničemu, a uživaju neizmjernu moć i znaju gotovo sve o nama, utječu na pojedince i društvo. No, vratimo se diktatorima 20. stoljeća i Josipu Brozu Titu (1892.-1980.).

“Budući da se herojski borio protiv nacizma, a zatim se 1948. suprotstavio Staljinu, Tito je tijekom cijelog života na Zapadu smatran šefom države kojega se može posjećivati. Naivnost? Neznanje? Namjerna sljepoća? Ipak, između mita i stvarnosti postojala je velika razlika”, započinje Buisson svoj tekst o Titu za knjigu “Stoljeće diktatora”.

“Tito se uglavnom obrazovao u Moskvi, bio je slovensko-hrvatski profesionalni revolucionar i nije se libio poslati u smrt svoje drugove iz Jugoslavenske komunističke partije samo da bi preuzeo kontrolu u stranci. Nakon rata nametnuo je Jugoslaviji režim terora kako bi učvrstio vlast koja je još bila krhka, što je dobro znao, u umjetno stvorenoj državi u kojoj su postojale društvene i nacionalne napetosti.

Tito je bio paranoik, megaloman, diktator s načinom djelovanja nekog istočnog satrapa, ljubitelj luksuza, novca i lijepih žena, kojega su podržavale Sjedinjene Američke Države dok je financirao revolucionarne antiimperijalističke pokrete Trećeg svijeta čiji je bio glasnik i nositelj iluzije sve do svoje smrti da će ga Jugoslavija nadživjeti”, napisao je Buisson.

Samo jednom, 1939., govoreći, piše dalje Buisson, hrvatskoj komunistici Anki Butorac tijekom ručka u Zagrebu spomenuo je svoje sudjelovanje u španjolskom građanskom ratu kazavši kako je osobno u smrt u Španjolsku poslao njezina druga Blagoja Parovića koji je ubijen 6. lipnja 1937. u okolici Madrida. Kominterna je zadužila Tita da organizira prebacivanje 1650 jugoslavenskih dobrovoljaca u međunarodne snage u Španjolsku.

No, Tito je, na osnovi Staljinove naredbe, više vremena potrošio u likvidiranju trockista nego u organiziranju borbe protiv frankista i falangista. Zato mu je potom Staljin povjerio zapovijedanje KPJ- om umjesto Milanu Gorkiću kojega je pozvao u Moskvu gdje je uhićen i strijeljan 1937. Zašto?

Gorkića su optužili za špijuniranje u korist Engleza. Toj Staljinovoj optužbi pridružila se ona iz Jugoslavije, odnosno KPJ, da je Gorkić nepoznat masama jer više vremena provodi u Parizu i Beču nego što je s radničkom klasom, pa čak i da surađuje s antikomunističkom monarhijom u Beogradu. Sve te optužbe, stoji u knjizi, dolazile su iz istog izvora: od njegova suparnika u KPJ, Tita. Josip Broz, navodi se dalje, rođen je 7. svibnja 1892. u Kumrovcu u Austro-Ugarskom Carstvu. Otac mu je bio Hrvat, inače notorni alkoholičar, a majka Slovenka koja je rodila 14ero djece od kojih je osmero umrlo pri porodu ili neposredno poslije.

Kako bi udovoljio majci, mali Josip odlazio je na katoličku misu i bio ministrant. No kada ga je župnik istukao jer je bio nemiran, Josip je počeo snažno mrziti Crkvu. Bio je živahno dijete, čak i uznemireno pa su mu nastavnici savjetovali da se ne upiše u školu za krojače jer je to zanat u kojem se cijeli dan provodi sjedeći. Zato je počeo učiti kovački zanat. Između 16. i 19. godine, piše u “Stoljeću diktatora”, mnogo je putovao ne samo po Hrvatskoj i Sloveniji, već i po Češkoj, Bavarskoj…, a u Trstu je otkrio marksizam. Bio je bez posla i novca pa su se o njemu brinuli lokalni članovi Socijaldemokratske stranke.

U Zagreb se vratio 1911. i upisao se u Socijalistički savez mladih. Godinu kasnije pozvan je u vojsku. Zamijećena je njegova sposobnost u mačevanju, jahanju i gimnastici, ali i njegova liderska urođenost. Dobio je čin vodnika i poslan je na srpsku frontu na Drini. Nakon toga poslan je na Karpate u borbu protiv ruskih snaga, gdje je bio ranjen i zarobljen. Premještan je iz logora u logor i u proljeće 1917. iskoristio je konfuziju koja je vladala u toj zemlji i pobjegao najprije u Petrograd, a potom u Moskvu.

Prisustvovao je Lenjinovu govoru, upoznao je Maksima Gorkog i preobratio se u boljševika. No nije sudjelovao u lenjinističkim pobunama, piše u knjizi. Ponovno je uhićen u ljeto 1917. kao pripadnik austrougarske vojske, a ne kao revolucionar. Pobjegao je iz logora na Uralu i pridružio se boljševičkoj revoluciji kad se vidjelo da će pobijediti. Ušao je u Crvene garde u Omsku gdje je upoznao 14-godišnju djevojku Pelagiju Bjelousovu koju je oženio u Petrogradu i s njom dobio sina Žarka. Vratio se u novonastalu državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

Titov drugi život, onaj profesionalnog revolucionara, započinje 1920., spominje se u knjizi. Majka mu je umrla od španjolske gripe, a on se počeo angažirati u novonastalom KPJ, stvorenom nakon rascijepa Socijaldemokratske stranke.

Postaje glavni tajnik hrvatskog metalurškog sindikata, odgovoran za KPJ u Zagrebu, i mrzio je kralja Aleksandra gotovo kao i socijaliste. Bio je najglasniji 1. svibnja 1928. u prosvjedima u Zagrebu protiv socijalista, kapitalističkih lakaja. U ljeto 1928., nakon što je policija pretresla njegov stan u kojem je pronašla letke s marksističkom propagandom, biva uhićen. Policija mu u njegovu opisu pod profesiju upisuje “komunistički kriminalac”.

U zatvoru upoznaje Mošu Pijadu, Andriju Hebranga, Aleksandra Rankovića, Milovana Đilasa, Edvarda Kardelja, koji su postali njegovi najvjerniji drugovi poslije Drugog svjetskog rata. Pelagija se vratila u Moskvu zajedno s njihovim sinom Žarkom, koji se vratio u Jugoslaviju nakon Drugog svjetskog rata i zbog alkoholizma i lagodnog života prouzrokovao nemalo briga ocu, stoji također u knjizi.

Tito je izišao iz zatvora 1934., a te je godine po zapovijedi ustaša u Marseilleu ubijen kralj Aleksandar. U knjizi se tvrdi da je Tito tijekom života imao više desetaka pseudonima. Otišao je ponovno u Moskvu gdje je obučen za špijunažu i gerilsko ratovanje. Hitler i Staljin su 1939. postigli sporazum o nenapadanju, pa je i Tito čekao upute iz Moskve prije nego što se odlučio pokrenuti borbu protiv okupatora i njihovih saveznika. U novonastaloj NDH, Tito se osjetio ugroženim i 23. svibnja 1941. napustio je Zagreb u kojem je ostavio svoju drugu ženu, slovensku studenticu Hertu Hass i otišao u Beograd.

Herta Hass bila je kći bogatog austrijskog odvjetnika i Titovi su je partijski drugovi smatrali buržujkom. Nijemci su je uhitili i zatim 1943. oslobodili pri zamjeni zatvorenika. Došla je k Titu koji je bio u šumi i otkrila da je imao praktički službenu ljubavnicu, spominje se u knjizi. Nakon ubojstva kralja Aleksandra, Tito je pustio brkove i kosu obojio u crveno kako bi izbjegao nadzor kraljevske policije, a umjesto pseudonima Walter, po kojem je bio poznat unutar Kominterne, preuzeo je ime Tito koje mu je ostalo do kraja života.

Bio je nekoliko puta u Moskvi i konačno je postavljen na čelo KPJ. Imao je dva uvjeta: upravljati čvrstom rukom i biti vjeran Staljinu. Jedan od zadataka koji je dobio bio je da izbaci sve trockiste iz KPJ koje mu je u ožujku 1939. naznačila Kominterna. Izbacio je i neke svoje prijatelje. Slogan mu je bio da ako želiš doći do nečega, moraš spaliti i zdravo meso, piše Buisson. Tito u svojoj propagandi napada “kolonijalističke sile” i “kriminalnu politiku engleskih i francuskih agitatora” te hvali Crvenu armiju. Hitler je već napao Nizozemsku, Belgiju, Francusku, a Jugoslavija ostaje izvan sukoba do proljeća 1941.

Hitler prisiljava jugoslavenske vlasti da u ožujku 1941. pristupe njegovu savezu, a dva dana kasnije u Beogradu su izbili veliki prosvjedi uz slogane “Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob”. Njemačke, mađarske, bugarske i talijanske snage napale su Jugoslaviju, koja je kapitulirala 17. travnja 1941. Hrvatska je proglasila nezavisnost i osnovala NDH, a u Srbiji se pobunjenici okupljaju oko pukovnika Draže Mihailovića kojega Petar II. proglašava generalom.

Četnici su, kako su nazvani, izveli nekoliko napada na okupatore. Tito je i dalje čekao zapovijedi iz Moskve. Želio je osnažiti partiju i počeo je proglasima napadati ne okupatore, već jugoslavensku vladu koja je izdala narod i “širenje šovinizma”. U Zagrebu mu je prijetila tzv. NDH kojom je upravljao Pavelić, pa se preselio u Beograd i stanovao u lijepoj zgradi pokraj one generala njemačke vojske Schrödera, piše Buisson.

Spavao je odjeven, a ispod jastuka držao je pištolj. Hitler je pokrenuo operaciju Barbarossa, napad na SSSR, a Tito je pozvao članove JKP da pokrenu otpor okupatoru. Ima pune vojne i političke ovlasti nad partijom.

Utvrdio je kako će svakim oslobođenim teritorijem upravljati komitet za nacionalno oslobođenje te je kao simbol preuzeo crvenu zvijezdu. Pozdrav je bio podignuta šaka koju su europski komunisti koristili još od 20-ih godina kao odgovor na fašistički pozdrav ispruženim dlanom. Vodi dvostruki rat: protiv okupatora te protiv Mihailovića i Pavelića.

Ostatak teksta možete pročitati OVDJE.