Početkom tjedna u Akademiji nauka i umjetnosti BiH u Sarajevu održana je promocija kontroverznog djela ‘Alija Izetbegović jahač apokalipse ili anđeo mira’ u izdanju Kulta B. Kratke fragmente iz ove knjige Mustafe Čengića, koja je već uzburkala bh.javnost.
Tko je bio Alija Izetbegović?
– … Izetbegović se ne uklapa u potpunosti u ambijent ove obrazovane, konzervativne islamske gradske sredine. Prije bi se moglo reći da je po načinu života, životnom standardu, profesionalnom uspjehu i drugim statusnim znacima više pripadao modernom i povlaštenom socijalističkom miljeu. Nakon što je izašao iz zatvora, mlad, zdrav i dobro uhranjen, on ekspresno (za dvije godine) završava fakultet, dobiva posao i stan u strogom centru Sarajeva, rukovodeće radno mjesto (!?) Itd. On živi životom dobro situiranog, srednje rangiranog partijskog aparatčika.
– Prevrtljivost i nedorečenost stvorili su veliku nesigurnost i nepovjerenje.Jedan dan se govori jedno, drugo dan drugo.Nema jasne i otvorene politike.Kada razgovara sa Srbima onda ima jednu priču.Kada razgovara s Hrvatima sasvim drugu.Kolebljivost je očigledna.Izetbegovićeve retoričke dileme su pokazivale koliko je taj čovjek nesiguran i nedorastao da bude državnik, koliko je daleko od stvarnog stanja, koliko ga malo razumije.To je utjecalo i na potpunu konfuziju u muslimanskom narodu koji je pasiviziran lažnim dilemama i pogrešnim procjenama svog lidera.To je Muslimane dočekalo nespremne i debelo koštalo.Naknadna veličanja priprema za otpor, bistrine i svijesti s kojom se to činilo, organizacijskih uspjeha i napora, ne mogu otkloniti sumnju da je moralo i trebalo biti drugačije.
Suluda reakcija na sastanak u Karađorđevu–
Savezni premijer Ante Marković, u restoranu “Osmice”, na Trebeviću, upoznaje Izetbegovića sa svim relevantnim informacijama s kojima raspolaže, prije svega o namjerama Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine.Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine očiglednu pripremu državnog udara sakriva od svoje i svjetske javnosti, a za sastanak Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu na kome su dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine kaže “da u to ne vjeruje dok ne vidi pisani dokument”.
Strah od suparnika, obrazovanijih i pametnijih
– Dr. Maid Hadžiomeragić navodi da je u stranci dominirao zahtjev slušanja i pokoravanja, pa su to bili osnovni kriteriji za izbor vijećnika.On kaže da Alija Izetbegović nije podnosio od sebe obrazovanije, pametnije i “jake ličnosti” kojih se brzo oslobađao jer se bojao suparnika.Po njegovom zapažanju od Stranke je odbijeno oko petnaest vrlo sposobnih intelektualaca.Kod Izetbegovića se pokazala “pohlepa za položaj i osobnu vlast”.Rukovodio se pravilom “do vlasti i položaja pa i preko najbližeg prijatelja”, naglašava dr Hadžiomeragić.
“Islamska deklaracija” – program za stvaranje “Islamske džamahirije”
– Izetbegovićeva “Islamska deklaracija” je u političkom smislu odigrala pogubnu ulogu, istina, ni blizu onakvu kakvu je odigrao Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti.Nije pozivala na rat i nasilje ali kada su je srpske nacionalisti u nacionalističkoj utakmici i uzajamnom optuživanju aktuelizirali i predstavili onako kako je njima odgovaralo – kao program za pretvaranje Bosne i Hercegovine u islamsku državu, “Islamska deklaracija” je izazvala ista osjećanja među Srbima kakva je izazvao Memorandum među Hrvatima i Muslimanima.Nemir, nesigurnost, nepovjerenje i strah.Drugi osjećaj nisu ni mogli izazvati istrgnuti citati poput “Musliman može ginuti samo s imenom Allaha iu slavu islama ili bježati s bojnog polja”.Srpski nacionalisti su “Islamsku deklaraciju” tumačili kao politički program za stravanje “Islamske džamahirije” na prostoru Bosne i Hercegovine.Ovaj politički program Alije Izetbegovića odigrao je veliku ulogu u homogenizaciji Srba u Bosni i Hercegovini oko nacionalističkog projekta Velika Srbija i zato nije čudo da je tiskan u Beogradu kao krunski dokaz fundamentalističkih namjera Alije Izetbegovića i njegovih sljedbenika, i najubjedljiviji prilog tvrdnji o ugroženosti Srba u Bosni i Hercegovini.
Od agresije do ‘sukoba zaraćenih snaga’
– Najveći diplomatski neuspjeh Alije Izetbegovića je to što je svojom neodgovornom politikom ignorirao prvobitnu ocjenu Ujedinjenih naroda, Europske zajednice i Sjedinjenih Američkih Država da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija.Umjesto da pregovore vodi sa zemljom koja je izvršila agresiju – sa SR Jugoslavijom i njezinim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, da to bude uvjet bez koga nema pregovora, Izetbegović sjeda za pregovarački stol sa hajdukom Radovanom Karadžićem koji nema pregovaračku legitimaciju jer nije predstavljao zemlju agresora.To je utjecalo da je međunarodna zajednica definiciju “agresija” ubrzo preokrenula u “unutarnji sukob”.Kada predsjednik jedne države, umjesto da štiti ustavni poredak zemlje, neovlašteno započne tajne i javne pregovore o njezinoj podjeli i prije izbijanja ratnih sukoba, drugačiji rezultat se ne može ni očekivati.Mijenjanje karaktera rata i inzistiranje na obrani vjere umjesto na obrani društvenog poretka i državno-pravnog karaktera Bosne i Hercegovine, uz potpuno nesposobnost i nespremnost da se jasno i bez ostatka na vrijeme formuliraju ciljevi obrane, pristajanje na razgovore o podjeli zemlje i sjedanje za pregovarački stol s Karadžićem i Bobanom, umanjili su težinu koju je sa sobom nosila prvobitna ocjena Londonske konferencije da se radi o agresiji na međunarodno priznatu državu, članicu Ujedinjenih naroda.Rat je umjesto međunarodne dimenzije sveden na lokalni sukob.Kasnije, agresija na Bosnu i Hercegovinu se definira sintagmom “sukob zaraćenih strana”.Alija Izetbegović nije imao mudrosti, hrabrosti a ni znanja da ovu veliku početnu diplomatsku prednost iskorist.
O Srebrenici i obezglavljivanje obrane
Svi izvještaji iz Srebrenice govorili su da je obrana stabilna.Međutim, vojno-politički vrh povlači više poteza, vojnih i političkih, koji su do tada dosta stabilnu obranu obezglavili, unijeli nemir i paniku mešu stanovnike, a branitelje demoralisali.Pod neshvatljivim okolnostima izvlači se zapovjedni kadar sa te teritorije, a istovremeno izdaju naredbe za napad na linije vojske bosanskih Srba, navodno zbog slabljenja srpskog opsade Sarajeva.Time je srpski vojsci dat signal i alibi za opći napad, koji bi se, sasvim sigurno, i bez toga dogodio jer su se za to srpski jedinice duže vremena pripremale.Sve ovo koncidira s aktivnim diplomatskim angažiranjem Alije Izetbegovića u rješavanju pitanja ove Sigurne zone UN-a, na taj način što bi se stanovništvo preselilo u Vogošću koju su Srbi bili voljni napustiti u zamjenu za Srebrenicu.Ovu mogućnost je u Sarajevu iznio jednoj delegaciji Srebreničana koji su je s gnušanjem odbili.(…)Sumnju da su pad Srebrenice i Evakucija stanovništva bili dogovoreni podgrijava i pojačano interesovanje predstavnika međunarodne zajednice o tome koliko Tuzla može primiti izbjeglica i povjerljive informacije o pripremi kamiona i autobusa u Bijeljini, Zvorniku i Doboju.Međunarodni faktor je, očito, bio duboko upleten u predviđenu razmjenu teritorija i stanovništva.Sumnju izaziva i sastanak u Zenici na koji je Izetbegović, pored stranačkih čelnika, pozvao i Generalštab i komandante korpusa u vrijeme kada u Srebrenici započinju pokolj i genocid.Nitko nije bio tamo gdje mu je bilo mjesto i odakle bi mogao pomoći.Da li je sve to mogla biti slučajnost?O tome general Hasan Efendić kaže:“Dvadeset šestog lipnja 1995. godine, Nedžad Ugljen, prvi čovjek Državne bezbjednosti BiH, šalje pismo, na nekoliko stranica, zapovjedniku Armije BiH, generalu Rasimu Deliću, u kojem ga obavještava o pouzdanim informacijama o planovima agresora o napadu na Srebrenicu i Žepu. Ugljenovom pismo je detaljno obrazložilo jasne namjere četnika koji se grupiraju i ukopavaju artiljeriju na teritoriju Srbije, u području Bajina Bašta i planine Tara. Ponešto se ipak znalo, a da li se nešto i koliko moglo poduzeti, ostaje nerazjašnjeno.
Ovako je govorio o BiH u islamskim državama
Dok je u Bosni i Hercegovini najčešće govorio o jedinstvenoj državi kao jedinoj perspektivi, u arapskim i drugim muslimanskim državama Alija Izetbegović je isticao da je za bosanskohercegovačke muslimane najbolje rješenje da stvore svoju vlastitu državu.U svojim istupima na konferencijama islamskih zemalja on je u prvi plan stavljao vjerski karakter rata u Bosni i Hercegovini, pokušavajući ubijedi islamski svijet da se u Bosni i Hercegovini vodi križarski rat protiv islama koji podržavaju zemlje Zapada.U Rijadu, 10. travnja 1993. prima nagradu kralja Fahda “za služenje islamu” i izjavljuje da se bosanski muslimani istrijebljuju i ubijaju “samo zato što su muslimani”.U Kuala Lumpuru, 24. siječnja 1994., obraćajući se novinarima, traži da se islamski svijet “ujedini protiv američkih i cionističkih snaga koje zajedno s Ujedinjenim nacijama žele izbrisati muslimane i iskorijeniti islamsku vjeru”.“Ovo je rat Zapada protiv islama”, decidan je Izetbegović.Ovakva opetovana nedržavnički istupanja prema zemljama od kojih je ovisio opstanak Bosne i Hercegovine imala su za teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine tragične posljedice.Privatizacija PredsjedništvaAlija Izetbegović je privatizirao Predsjedništvo, njegove funkcije i nadležnosti i tako uništio suštinu njegovog postojanja.Kako je on shvaćao funkciju države najbolje se vidi iz jednog sukoba koji je imao sa Nikolom Koljevićem, srpski članom Predsjedništva, u prisustvu Adila Zulfikarpašića.Kada je Nikola Koljević, koji je u Predsjedništvu bio zadužen za vanjskopolitičke poslove, prigovorio Izetbegoviću putovati u Ameriku a da on o tome nema pojma, da u izaslanstvu vodi svoju kćerku, a da on kao član Predsjedništva nije pozvan, Izetbegović mu je odgovorio: “Znaš, ja sam razumio da je Skupština u vašim rukama, Vlada u rukama Hrvata, a Predsjedništvo u rukama nas Muslimana”.Tako je “razumio” i tako djelovao čovjek koji je trebao biti predsjednik svih građana Bosne i Hercegovine.Arogantnost, neznanje i nespremnost da se prilagode modernom svijetu, njegovim trendovima i novim političkim uvjetima, a potom nastojanje da se sačuva konzervativna autokratija i sve materijalne koristi koje iz nje mogu izvući, odlagali su i sprječavali liberalne i demokratske reforme.Time je izgubljeno dragocjeno vrijeme i počinjena nepopravljiva šteta.Pobijedila je definicija Bosne i Hercegovine kao zemlje u kojoj je mržnja naizrazitija povijesna kontant.U tom procesu Alija Izetbegović i njegova stranka odigrali su značajnu ulogu.
Zašto je SDS zdušno podržavao Aliju Izetbegovića?
Vrlo je indikativno da je Izetbegović bio apsolutni favorit Srpska demokratske stranke.Kada je, u vrijeme priprema za primopredaju vlasti, u predsjedništvu Bosne i Hercegovine upriličen sastanak na kome je bilo govora io procesu izbora Predsjedništva, Biljana Plavšić, novoizabrani član Predsjedništva i član najužeg rukovodstva Srpske demokratske stranke, energično je istupila kazavši da se tu nema šta diskutirati jer je njihov jedini kandidat Alija Izetbegović.Ostaje misterij zašto su srpske nacionalnisti jedno vrijeme tako zdušno podržavali Aliju Izetbegovića, pa su, između ostalog, iz Beograda slali peticije za njegovo puštanje iz zatvora.Na njima se nalazio i potpis Dobrice Ćosića “oca srpske nacije”.Ove činjenice i brojne druge nelogičnosti učinile su da mnogi postavljaju pitanje: Tko je zapravo Alija Izetbegović?Zašto su mu velikosrbi olakšavali stvaranje muslimanske stranke?Zašto su tako čvrsto bili opredijeljeni da on bude predsjednik Predsjedništva BiH?Zašto je Karadžić pred izbore prijetio “da će biti rata ako Nijaz Duraković bude izabran na to mjesto”, a da će se postići dogovor ako to bude Alija Izetbegović?Je li namjerno poturen i poduprt da bi se preko njega bolje ostvarili veliko srpske planovi u BiH?
Priredila: Mirna DUHAČEK l depo.ba
wpDiscuz