„Bakir Izetbegović je pristao na politiku bez ideala, ali i moralnih ograničenja. To je oportunizam i najgora vrsta pragmatizma. On, kao ni SDA, više ne može ni promišljati mimo okvira u kojima su mu glavne koordinate pretpostavljeni odgovori Dodika i Čovića na njegove zahtjeve koji zbog tog taktiziranja s njihovim politikama i jesu konfuzni. Radi se o mentalnoj zarobljenosti u odnosima politika rata koje se sada vode drugim sredstvima. Gotovo tri desetljeća takve politike i jest ubilo vjeru u ljudima da je bilo što što zvuči civilizirano moguće. Nije pitanje koliko ljudi vjeruje u mogućnost normalne, europske Bosne i Hercegovine, već zašto ih ne vjeruje više. A odgovor je sadržan u tri slova – SDA – što je skraćenica za stranku defetizma i apatije. Ne samo da su za SDA građanski prijedlozi neostvarivi, već je neostvarivo i sve drugo: povećanje minimalne plaće, zaustavljanje inflacije, kvalitetnije obrazovanje, nabava cjepiva i respiratora, izgradnja autocesta, povećanje naknada porodiljama – sve što je vrijedno je nemoguće.
Koliko je ljudi vjerovalo u neovisnost RS-a neposredno iza rata, a koliko ih danas vjeruje? Neusporedivo više. Koliko je ljudi vjerovalo u uskrsnuće Herceg-Bosne nakon što je međunarodna zajednica uništila njene paradržavne institucije a sud u Hagu proglasio je udruženim zločinačkim pothvatom? Neusporedivo manje nego danas.
Krajnje je vrijeme za suprotstavljanje rastakanju Bosne i Hercegovine s građanskih osnova. Iz njih su iznikli i prijedlozi Naše stranke koje Izetbegović naziva nerealnim. Oni nisu nerealni. Svjesni smo duboko etničke podijeljenosti zemlje i potrebe za zaštitom kolektivnih prava. Međutim, svjesni smo i zloupotrebe tih prava u cilju blokade države. Sve što tražimo jest onemogućavanje zloupotrebe tih prava uz njihovo puno poštivanje, kao i poštivanje individualnih prava te prava Ostalih.
Udovoljavanje onome tko se tome protivi je rastakanje BiH. Izetbegovićevi pregovarački manevri služe samo usporavanju, nikako i otklanjanju te opasnosti. Kad se Dodik i Čović ljute na njega, ne rade to zbog toga što ih je u nečemu onemogućio, već što ih je eventualno usporio. Što će umjesto za godinu ili dvije, do svog konačnog cilja morati dolaziti tri ili četiri godine. Pregovori, kako ih vidi Naša stranka, znače njihove konačne ciljeve učiniti nemogućim, a takvi su nam i prijedlozi.“