U ovaj vakat kada se policijska značka često poistovjećuje s politikom, nasiljem ili rutinom, jedan čovjek iz Tuzle pokazao je što znači nositi uniformu – srcem.
Samir Mustafić, policajac koji je nestao u bujici rijeke Jale, nije nestao samo kao službenik – nestao je kao simbol služenja, hrabrosti i onog što bismo zaboravili da postoji: ljudskosti u odori.
Jučer ujutro, u samom centru Tuzle, odvijala se prava drama – potjera za dvojicom muškaraca koji su bježali od policije pretvorila se u tragediju kada je jedan od bjegunaca skočio u nabujalu rijeku.
Za njim su, bez oklijevanja, uskočili i trojica policajaca. Među njima i Mustafić.
Nije išao da se dokaže.Nije skakao da se snimi ili promovira. Uskočio je u vodu da spasi čovjeka. Da, onog koji bježi od zakona. Jer, u tom trenutku, zakon je bio sporedan. Glavna riječ bila je – život.
Taj trenutak čini razliku između sistema i služenja. Između birokratskog reda i čovjeka s dušom.
Tuzlanska javnost, ali i cijela BiH, potresena je ovim događajem. Mustafićevi prijatelji, poznanici i kolege svjedoče o njegovoj dobroti, profesionalnosti i ljudskoj širini.
Nije mu bilo strano pomoći starici da pređe cestu, zaustaviti promet u špici, stati tamo gdje većina žmiri. I sve to bez pompe. Bez kamera. Bez konferencija.
Ovaj mladi čovjek podsjetio je BiH na to kakva policija mora biti – ljudska. Ne dresirana, ne politička, ne agresivna – već prisutna. I tamo gdje ne mora biti. I tamo gdje je najopasnije.
Potraga za Mustafićem još traje. Zajedno s njim nestao je i bjegunac kojeg je pokušao uhapsiti, a zatim i spasiti. No u ovom trenutku, prioritet je pronaći čovjeka koji je posljednji put viđen kako ulazi u rijeku da spasi onog koji je bježao.
U društvu koje često zaboravi ko su mu pravi heroji, Samir Mustafić stoji kao podsjetnik da institucije ponekad nose i lice običnog, tihog, dobrog čovjeka.
Ako ga pronađemo, neka nas dočeka s osmijehom. Ako ne, neka znamo – otišao je kao ono najbolje što je ova zemlja imala.
wpDiscuz
