Zamislimo da je, primjerice, Dragan Čović sinoć rekao:
“Mi iz HDZ-a nećemo poduzeti nikakve korake prema novoj većini i ne želimo sudjelovati u ovome što je izazvao OHR. Tjerali su mačku istjerali mečku i neka im je sretno sad a Dodiku puna podrška. Čekat ćemo izbore i bolju konstelaciju snaga. Dayton se može i ignorirati, to nije sveto slovo. Mi smo već sve što smo bili spremni, bili spremni. Sad čekamo svoje vrijeme. Sjetite se samo kako su nam pobili djecu Viteza i mi moramo s njima za stol. Nećemo”
Ili još bolje – zamislimo da je to rekao Milorad Dodik:
“Mi iz Republike Srpske nećemo pregovarati o dokidanju odluka koje smo donijeli kao reakciju, čak i da Schmidt povučd protuustavni dekret. Ni o čemu dok se ne stvore bolji uvjeti. Dayton nije sveto pismo. Nastavit ćemo s našom političkom blokadom kad dođu pravi izbori. Sjetite se Kazana. Nismo mi dužni ništa. Blokada.”
Postoji li točka nakon koje čelnik jedne političke organizacije svojim javnim djelovanjem postaje sigurnosni rizik za zemlju jer poziva na sabotažu procesa, odgađanje demokracije i čekanje novih izbora kako bi se krenulo u snažnije opstrukcije i jače udare na Dayton?
Sjetimo se da su originalne Bonske ovlasti donesene za političare koji sabotiraju Dayton. Za deblokadu procesa. Ne Bon. Ne OHR. Dayton.
Danas se progone oni koji ponavljaju Dayton, Dayton! Ne dirajte Dayton!
Nevjerojatno je u što se OHR pretvorio u par godina.
Postoji li prag nakon kojeg se, prema odredbama Daytona, mora postupiti i prema Bakiru Izetbegoviću kao prema destabilizatoru, a ne sugovorniku?
Ako je odgovor da, a jest, onda je posljednji intervju Bakira Izetbegovića klasičan primjer poziva na rušenje ustavnog poretka.
U tom intervjuu, Izetbegović jasno odbacuje legitimno predstavljanje kao temeljno načelo Ustava BiH, potpisanog i potvrđenog u Aneksu IV Daytonskog sporazuma. On negira vezu hrvatskog člana predsjedništva i hrvatskog kluba Doma naroda.
Odbacuje volju Ustavnog suda BiH. Odbacuje Mostarski sporazum koji je sam potpisao. Odbacuje pregovore u Neumu.
No najopasnije: najavljuje opstanak sadašnjeg stanja do “nove konstelacije nakon izbora”. Što jako podsjeća na Hudejbijski mir, islamističkr obrasce i praksu izigravanja postojećih ugovora.
Prevedeno: SDA neće dati Izborni zakon. Neće poštovati presude. Neće priznati konstitutivnost. Čeka da joj brojke donesu većinsku moć. I tada će krenuti u realizaciju starog plana.
Ovo je puzajući udar. Ako tome dodamo da je OHR štitio SDA godinama dok je svojim dekretima iseljavao Hrvate pa i Srbe iz FBIH ono malo što se nekim čudom vratilo pitamo se je li OHR sudionik u ovim prijetnjama SDA?
Jer svaki put kad Izetbegović kaže da čanovi Predsjedništva ne predstavljaju narode, i da je BIH zamišljena kao građanska država on udara u temelje BiH.
Svaki put kad ignorira presude Ustavnog suda BiH, on ruši autoritet institucija.
Svaki put kad optuži Hrvate da žele apartheid, i da se još moraju dokazivati da bi bili prihvaćeni poput Željka Komšića on dehumanizira narod s kojim dijeli državu.
A kad sve to radi godinama, bez sankcija, to više nije sloboda govora. To je sustavno podsticanje na destabilizaciju zemlje.
I u tom kontekstu, pitanje za OHR, za PIC, za EU, za SAD, za Rusiju: Je li dovoljno? Je li Bakir Izetbegović već sada svojim djelovanjem prekršio Aneks 4?
I ako jest, što čekate?
Dvostruki standardi visoke politike i svetost Islamske deklaracije
Galamiti na Milorada Dodika, koji uvjetno prijeti otcjepljenjem ako se dalje razvali Dayton, a istovremeno šutjeti na Bakira Izetbegovića, koji bezuvjetno prijeti svima — pa i samom Schmidtu — ako se ne nastavi s razgradnjom Daytona, nije samo dvostruki standard. To je suučesništvo. To je nastavak rata drugim sredstvima. I što je najgore — to je skrivanje ključnog problema Bosne i Hercegovine pod tepih: problem se zove SDA.
Dodik je, budimo realni, predvidiv. Njegove prijetnje se uvijek mogu povezati s nečim konkretnim – zaštitom entiteta, reakcijom na presudu, odbijanjem bonskog voluntarizma. Uvijek ima uvjet koji se usko veže za obranu poretka. Njegovo vraćanje na izvorni Dayton odgovor je na žestoko, nasilno kidanje postojećeg ionako odveć reformiranog.
Bakir, s druge strane, prijeti čak i kad nema povoda. On prijeti kao misaoni automat, kao reinkarnacija jednog neprovedivog projekta čiji je temelj “Islamska deklaracija” — a ne Dayton. Vrišti ako se stane s ubijanjem Daytona. Za njega to nije ustav nego kurban.
Jer ono što je Bakir jučer rekao, uz blago nasmiješene voditelje i mlake novinare, bio je jasan poziv na reviziju svega što Dayton garantira. Rekao je da presude Ustavnog suda BiH i Europskog suda za ljudska prava ne znače ništa. I sve to pod parolom da se ništa ne smije dirati jer — čekaju se izbori. A tada će, valjda, neka nova većina, prosvijećena, islamski osviještena, građansko-kalifatska, doći i zapečatiti sudbinu ostataka konstitutivnosti.
U isto vrijeme, kad Dodik najavi referendum – podignu se ambasade, aktiviraju se posebni odjeli, Schmidtovi jurišnici zveckaju izjavama, kreće politički dron napad. Ali kad Bakir kaže da “nije spreman riješiti ništa”, da “neće pregovarati”, da “sve ostaje zamrznuto” – sve je tiho. Jer Dayton, izgleda, smeta samo kad ga dirne Srbin. Kad ga Bošnjak poništava – to je demokracija.
SDA je danas točka u kojoj se projekt jedne strane prelijeva preko granice ustava. A Bakirova politika je čista negacija duha Daytona – ona ne želi ravnotežu, već dominaciju. Ne želi dogovor, već diktat. I to ne radi iz pozicije snage, nego iz pozicije patološke opsesije očevim neostvarenim projektom.
Ako se međunarodna zajednica uistinu zaklinje u Dayton, onda neka stavi na stol i Bakirove riječi. Jer drugačije šalju nam jezivu poruku.
Ako već jurišaju na Dodika zbog verbalnih delikata, neka analiziraju i ovaj intervju. Jer možda – a to znamo svi – problem Bosne i Hercegovine nikada nije bio Srbin koji prijeti izlaskom, nego Bošnjak, čovjek iz magacina, koji nikada nije pristao na ulazak u državu ravnopravnih.
NZirdum l Poskok.info
wpDiscuz
