25-godišnji Ivan iz Slavonskog Broda i Dragana Jurčević Vukšić iz Petrinje studirali su u Zagrebu. Ali unatoč tome što su ondje nakon fakulteta dobili priliku na tržištu rada, odlučili su se vratiti u svoj rodni kraj.
S obzirom na to da je bila izvrsna studentica, Dragana je dobila ponudu koja se teško odbija. ‘Mogla sam ostati raditi kao znanstveni novak. Da sam tako odlučila, morala bih unajmiti stan, gužvati se u tramvaju svaki dan… Uostalom, život u Zagrebu me ne privlači, ne volim velike gradove’, rekla je Dragana.
Svoju je priliku stoga hrabro odlučila potražiti u Petrinji i ubrzo ondje stupila u radni odnos. ‘Dobila sam posao s ugovorom na neodređeno i to u školi što je oduvijek bila moja želja’, kaže Dragana.
>> Oni su Bolja Hrvatska 2012. godine!
Sličnu priču ima i Ivan. Još kao student zaposlio se u jednoj firmi u Zagrebu i budući da se pokazao kao iznimno vrijedan i marljiv zaposlenik, nakon što je diplomirao, ponuđeno mu je da ondje i ostane. Međutim, srce ga je vuklo u Slavonski Brod.
‘Vratio sam se u Brod prvenstveno zbog obitelji i prijatelja. Imao sam sreće da se ondje otvara novi internetski portal i trebao im je netko s mojim iskustvom rada u nacionalnom mediju, ali i netko tko ima završen fakultet ekonomskog smjera jer veliki dio posla je organizacija ljudi i posla’, ispričao je Ivan.
Da bi ovakvih priča bilo više pokrenuti su programi koji bi olakšali mladima pronalazak posla i ostanak u zemlji. Rad i samostalno privređivanje, naime, su među najvažnijim karikama prema samostalnosti svake osobe, ali i važan element koji utječe na njeno samopouzdanje i osjećaj vrijednosti, svjesni su toga u Ministarstvu rada.
‘Upravo zato u ovim trenucima kada na tržištu rada postoji općenit manjak radnih mjesta, vrlo je važno još veću pažnju posvetiti mladim osobama koje prvenstveno zbog nedostatka relevantnog iskustva u zvanju za koje su se obrazovali i u trenucima stabilnih ekonomskih prilika imaju teškoće u pronalasku ili zadržavanju posla. Poslodavac uvijek traži osobu koja će u što kraćem vremenu doseći puni radni učinak, zbog čega je mladima tim teže, jer nakon obrazovanja većinom nemaju relevantno iskustvo koje bi im omogućilo brzu prilagodbu. Također, kada i uđu u zaposlenost najčešće je to na određeno vrijeme, što im onemogućava dolazak do kredita koji je uvjet za stambeno zbrinjavanje i posljedično, osnivanje obitelji’, rekao jeKrunoslav Vidić iz ministarstva rada. Dodaje kako su zbog toga mladi jedna od glavnih ciljanih skupina u fokusu aktivne politike zapošljavanja u Hrvatskoj.
Prema Popisu stanovništva provedenom 2011. godine (Državni zavod za statistiku) u RH živi ukupno 739.461 mladih osoba u dobi od 15 do 29 godina života. Podaci o prosjeku nezaposlenosti za 2012. godinu govore o 107.508 registriranih nezaposlenih mladih osoba, što čini 33,1% od ukupne nezaposlenosti u RH.
Posao u Petrinji bio je tek jedan od razloga zbog kojih se Dragana vratila. Ona u tom gradu, kao i u Hrvatskoj, vidi i mnogo drugih prednosti. ‘Petrinja je moj grad. Ja sam bila dijete za vrijeme rata i cijelo vrijeme su svi govorili o povratku. Nekako me srce vuklo u taj kraj. Osim toga, moja obitelj je tu, pa mi je tim sve odmah bilo lakše. Imala sam smještaj kod svojih roditelja. Plaćala samo sam režije. Kad god sam trebala nešto tata i mama bi uskočili, npr. kad god je mama kuhala ručak, napravila bi i za mene i mog muža’, priča Dragana, objašnjavajući kako su tada ona i suprug još štedjeli za svoj stambeni prostor koji su nedavno i kupili daleko povoljnije u malom gradu nego što se to može primjerice u Zagrebu.
‘Život u manjem gradu ima brojne prednosti. Jednom sam suprugu kupovala neku majicu, a on mrzi kupovinu i nije išao sa mnom. Nisam bila sigurna je li to njegov broj ili ne i trgovkinja mi je rekla da uzmem majicu doma i neka je on proba, pa ako mu je dobra da dođem sutra platiti. U kojem ćeš dućanu negdje vani dobiti majicu na povjerenje?’, slikovito je opisala Dragana.
Takvih primjera ima još puno: ‘U slučaju neke nesreće ili slično, uvijek će netko znati tko ti je obitelj i obavijestiti ih ako ti nisi u mogućnosti. Imam dojam da su susjedi uistinu susjedi, pomažu si. Ja od svojih susjeda stalno nešto dobivam: salatu, jabuke, kruške, lješnjak, domaća jaja,…uh, dobila sam tonu toga.’
Ivan u svom gradu vidi mnogo potencijala. Naglasio je kako je ondje trenutačno u realizaciji ili pripremi dosta projekata. ‘Ako se zaustavi kriza i aktualna se gradska uprava uspije dogovoriti, može se dosta toga napraviti’, optimističan je Ivan.
Dragana je navela i nezanemarive primjere kojima lokalne vlasti u Hrvatskoj pokušavaju zadržati stanovnike u na svom području: ‘Mnoge sredine nude besplatni materijal za izgradnju kuća za mlade obitelji. Ponekad ljudima s profesijama koje nedostaju u tom kraju nude i posao i stan. Nema baš puno zemalja gdje porodiljni dopust traje godinu dana i da je još uz to plaćen. Mnoge sredine dodatno potiču rađanje djece besplatnim vrtićem ili veoma niskim cijenama vrtića, posebnim dodatkom za djecu, besplatnim knjigama. Zdravstveno osiguranje pokriva dosta toga, čini mi se još uvijek više nego u mnogim zapadnim zemljama. U manjim sredinama cijene nekretnina su niže pa si možeš priuštiti veću kvadraturu i dvorište, a ljudi u susjedstvu često se bave poljoprivredom pa možeš lako doći do domaćih proizvoda.’
Zašto onda ne iskoristiti sve te prednosti koje se nude? ‘Veliki problem kod ljudi koji se ne vrate u manja mjesta je strah da tamo nema ničega za njih, da svoje ideje ne mogu ostvariti tamo. Kod nas i dalje vlada razmišljanje da je vani bolje. Za to su krive i političke opcije koje kod većine izazivaju nepovjerenje i ljudi misle da poštenim radom ne mogu puno napravit, tj. ako nemaju vezu’, smatra Ivan.
‘U Slavoniji ima puno potencijala, od poljoprivrede do proizvodnje. Tu mladi i školovani ljudi imaju mjesta za svoje ideje, ali se boje’, zaključuje ovaj 25-godišnjak.
Kada se uzmu u obzir svi poticaji i programi koje lokalne, ali i državna vlast nudi svojim stanovnicima, te ovi životni primjeri koje su naveli Dragana i Ivan, vrijedno je razmisliti o ostanku u zemlji i davanju svog doprinosa budućim generacijama kako bi one imale što manje razloga otići.
wpDiscuz