Published On: Wed, Apr 3rd, 2013

Europu može spasiti samo Latinsko Carstvo

Ne samo da nema smisla tražiti od jednog Grka ili Talijana da živi poput Nijemca, već bi to značilo gubitak čitave kulturne baštine koja se prije svega sastoji od načina života, upozorava talijanski filozof Giorgio Agamben. Stoga poziva da se osmisli novi europski ustav, slično onome što je Kojève nazivaoLatinskim Carstvom, kako bi se europskim nacijama vratila izgubljena ravnoteža.
Agamben na početku svog izlaganja podsjeća na esej ‘Latinsko Carstvo’ koji je francuski filozof ruskog podrijetla Alexandre Kojèvenapisao 1947. Namijenjen generalu de Gaulleu, spis se otkriva iznimno aktualnim u kontekstu današnje Europe. U njemu Kojève, naime, tvrdi da će Njemačka ubrzo postati glavna ekonomska europska sila te će time svesti Francusku na status drugorazredne moći unutar zapadne Europe. Nadalje, predviđa kraj država-nacijakoje su dotad određivale povijest Europe. Kao što je svojevremeno moderna država označila kraj feudalnog uređenja i početak razvoja nacionalnih država, tako će države-nacije prepustiti svoje mjesto političkim formacijama koje prelaze nacionalne granice, a koje je nazvao ‘carstvima’. 
Ta nova carstva više se ne mogu objediniti pod kakvim apstraktnim jedinstvom u kojem se ne vodi računa o stvarnim kulturnim, jezičnim i religijskim vezama. Carstva, kakva su tada primjerice bila anglosaksonsko (SAD i Engleska) ili Sovjetsko Carstvo, moraju biti ‘transnacionalne političke zajednice koje čine srodne nacije’.
Upravo je zato Kojève predlagao Francuskoj da se stavi na čelo ‘Latinskog Carstva’ koje bi ekonomski i politički ujedinilo tri velike latinske nacije (Francusku, Španjolsku, Italiju) u suglasju s Katoličkom crkvom na čiju bi se tradiciju nastavilo istovremeno se otvarajući čitavom prostoru Mediteranu. S druge strane, protestantska Njemačka koja bi mogla postati najbogatija i najmoćnija nacija Europe (što je u međuvremenu i postala) neumitno bi odgovorila svom izvaneuropskom poslanju i okrenula bi se prema modelu anglosaksonskog carstva.

Agamben predlaže da je upravo danas vrijeme da se nanovo razmisli o tom prijedlogu s obzirom na suvremeni ustroj Europske unije u kojem se nimalo ne vodi računa o realnim kulturnim srodstvima među nacijama. Previđanje, nastalo nakon Drugog svjetskog rata, obistinilo se. Europa koja kani postojati na isključivo ekonomskoj osnovi napuštajući sve srodnosti u načinu života, kulturi i religiji, neprestano pokazuje svu svoju krhkost, prije svega na ekonomskom planu.
Navodno današnje jedinstvo potrlo je razlike te se svodi na nametanje interesa bogate manjine siromašnoj većini. A ti se interesi najčešće podudaraju s interesima samo jedne nacije koju se u recentnoj povijesti ni po čemu ne može smatrati uzornom, drži Agamben. Ne samo dakle da nema smisla tražiti od jednog Grka ili Talijana da živi poput Nijemca, već bi to značilo gubitak čitave kulturne baštine koja se prije svega sastoji od načina života. Politička unija koja ignorira te načine života nije samo osuđena na propast, već se, kao što Europa danas jasno pokazuje, uopće ne uspijeva kao takva i uspostaviti.
Stoga, ako ne želimo da se Europa raspadne, na što brojni znakovi ukazuju, valjalo bi što prije razmisliti o novom europskom ustavukojim bi se u političku stvarnost povratilo nešto slično onome što je Kojève nazivao ‘Latinskim Carstvom’.