Europsko smeće na tanjirima u Africi

Europljani najviše vole pileća prsa, pa se zato ostatak pileta izvozi u Afriku. Afrikanci tako dobivaju jeftino meso, ali zato se uništava domaće peradarstvo. Pojedine zemlje ipak uspijevaju obraniti svoju proizvodnju.
Na tržnici u Accri, glavnom gradu Gane, prodavačice se znoje na 30 stupnjeva Celzijevih u sjeni. Na tezgama se polako otapa zaleđena piletina, piše Deutsche Welle.
U zemljama poput Gane, u kojima nije osigurano neprekidno hlađenje mesa, vlada velika opasnost za zdravlje potrošača. No Gana unatoč tome uvozi 165.000 tona jeftinog mesa peradi iz Brazila, SAD-a i Europe – i to ostatke koje u tim zemljama nitko ne želi jesti.
Godina 1980-ih i 1990-ih Gana je sama pokrivala 80 posto domaćih potreba što se tiče mesa peradi, kaže Quame Kokroh, tajnik nacionalne Udruge peradara i dodaje: “Otkad postoji jeftini uvoz, sve se promijenilo. Sada naši seljaci pokrivaju samo 10 posto tržišta i boje se da će i to izgubiti.”
Svaki Nijemac pojede oko 19 kilograma mesa peradi godišnje. Posebno su omiljena prsa. Ona nisu samo mekana, nego imaju i najmanji udio masnoća. Zato ih uglavnom kupuju Europljani koji paze na liniju i zdravlje.
Njemački peradari proizvode 25 posto mesa viška. Ono što se ne može prodati kod kuće, izvozi se za male novce u Afriku. Uglavnom se radi o iznutricama, krilcima i vratovima koje Europljani ne žele jesti. Odlično se izvoze i leđa od kojih se prethodno u Europi odvoji svo bijelo meso. Od 2011. do 2012. njemački se izvoz povećao za 120 posto. U Afriku je izvezeno 42 milijuna kilograma peradi – to je 10 posto cjelokupnog afričkog uvoza. Ostalih 90 posto pokrivaju prije svega Brazil, SAD i Nizozemska.
No sam izvoz, prema mišljenju Francisca Marija iz humanitarne organizacije “Kruh za svijet”, nije sporan. Problematične su cijene po kojima se meso prodaje afričkim potrošačima. One su tako niske da domaći peradari nemaju šanse na tržištu i propadaju. Primjer: uvozna piletina se prodaje po dva eura za kilogram, domaći seljak mora prodavati pile po četiri eura jer inače ne može pokriti ni osnovne troškove. Europljani mogu jeftino izvoziti u Afriku jer imaju industrijalizirano peradarstvo, a dio troškova jeftinog izvoza pokrivaju i višim cijenama bijelog mesa na domaćem tržištu.
“Želimo provoditi mjere razvojne pomoći s visokim moralnim načelima i ohrabriti ljude da se uz našu pomoć samostalno izvuku iz siromaštva. A onda se zbog naših jeftinih proizvoda ne mogu održati na vlastitom tržištu”, kritizira Mari.
Ganski parlament je 2003. pokušao zaštititi domaće tržište uvođenjem većih carina na uvoz, no vlada je vrlo brzo ukinula taj zakon. “Mislim da je razlog bio međunarodni pritisak”, kaže Quame Kokroh. Francisco Mari potvrđuje: “Gana je u to vrijeme pregovarala sa Svjetskom bankom o kreditima. Da vlada nije povukla zakon, država bi ostala bez puno novaca.” Osim toga, vlada propagira otvaranje tržišta pa se zato mora držati međunarodnih pravila. Sada vlada pokušava podupirati domaće peradare subvencijama i kreditima.
No neke afričke zemlje su uspjele odoljeti međunarodnim pritiscima. Recimo Nigerija. Budući da su trgovinski partneri ovisni o nigerijskoj nafti, toleriraju bojkot europske piletine. I Kamerun, Obala Bjelokosti i Senegal već godinama se uspješno brane od jeftinog mesa iz Europe.
U Senegalu od 2005. u mesnicama nije moguće dobiti europsku piletinu. Od tada je ponovo porasla domaća proizvodnja i otvoreno je na tisuće novih radnih mjesta. “Tu se radi o poslu vrijednom 150 milijuna eura”, kaže Makhtar Diouf, direktor državnog Centra za poljoprivredu Senegala i ističe: “Ne možemo si dopustiti da uništimo domaće poslovanje samo zato što smo članica Svjetske trgovinske organizacije.” Zato je senegalska vlada zabranu uvoza mesa peradi produžila do 2020. Godine, prenosi Deutsche Welle.
dnevno.ba l DW