Subota, 1 veljače, 2025

Europski put Brune Stojića: Pokajanje pod šerijatskim standardima Haaga

Vrlo
- Advertisement -

Presuda Bruni Stojiću, nekadašnjem ministru obrane Herceg-Bosne, utjelovljuje sav apsurd i šovinizam jednog suda čije se djelovanje sve više doima kao pravni eksperiment vođen ideologijom, a ne pravdom. Stojić je, prema svemu sudeći, osuđen ne zbog onoga što je učinio, nego zbog onoga što je predstavljao – političku i vojnu strukturu naroda koji je Haag, u najmanju ruku, percipirao kao neprikladnu za suosjećanje.

Podsjetimo se, ovo je isti tribunal u kojem je jednom prilikom hrvatskon novinaru jasno rečeno: “Zločini muslimana nad katolicima nisu u fokusu ovog suda.” Ta rečenica, brutalno iskrena u svojoj političkoj korektnosti, možda je najbolje svjedočanstvo šerijatskog šovinizma ovog međunarodnog foruma, gdje su pravne standarde zamijenili politički ciljevi. Optužiti ministra obrane za silovanja, pljačke i rušenja je već dovoljno apsurdno, no optužiti šefa vojne policije, čiji je zadatak upravo bio suzbijanje takvih djela, prelazi granice racionalnog.

Da je Haag sudio slične figure među Srbima ili Bošnjacima, bio bi to pravni presedan. No, Hrvati, čini se, predstavljaju posebnu kategoriju – u njihovu se krivnju mora vjerovati unaprijed, dok se krivnja drugih tek treba dokazati, ako se ikada i dokaže. Stojić, nekadašnji čuvar reda, sada je postao simbol apsurda: čovjek koji je zatvarao prekršitelje zakona, sada služi kaznu u ime zločina koje nikada nije počinio.

Da bi paradoks bio veći, Stojić, očito svjestan pravnih i političkih okolnosti koje ga okružuju, potpisuje sva pokajanja koja mu se stave pred nos. Priznaje udruženi zločinački pothvat, pohađa programe rehabilitacije i čak pokazuje “empatično razumijevanje” prema žrtvama, sve prema modelu moralne i političke kapitulacije koju Haag nameće osuđenima. U ovoj igri poniženja i lažnog kajanja, Stojić postaje figura s nečim gotovo tragikomičnim – čovjek koji se klanja pred islamskim terapijama usred Europe, simbolički prizivajući Houellebecqov roman Pokoravanje, gdje se europski duh slama pod težinom vlastite nemoći.

Možda je sudbina Brune Stojića, kao i sudbina njegova naroda u BiH, najbolji podsjetnik na to što znači “europski put” u kontekstu ove regije. Jednom su Hrvati iz BiH već bili na europskom putu – onom koji je vodio prema Bleiburgu. Povijest pokazuje da se nikada nisu vratili. A sada, ponovno na tom putu, Stojić i njegovi sunarodnjaci klanjaju se pred Bruxellesom i Haagom, jednako kao što su nekada pred Bečom i Berlinom. Samo što ovaj put, pokajanje dolazi s osmijehom lažne pravde.

Haaški sud, koji se trebao baviti istinom i pomirenjem, postao je alat političkih igara. Zločine nad Hrvatima – od Dusine do Grabovice – ignorirali su, proglašavajući ih nevažnima. Europa, koja je navodno simbol pravde, ovdje je zaboravila na svoju odgovornost i pokazala kako njezina verzija pravde ima selektivno pamćenje.

Ljubo Ćesić Rojs, umirovljeni general koji poznaje Stojića kao čovjeka, jasno je rekao: “Zašto je to priznao? Udruženi zločinački pothvat nije postojao.” Rojs, kojeg često prikazuju kao kontroverznog, jer tko je god nesalomljiv i srcem i dušom je uz Hrvatsku taj je “kontroverzan” ovdje je progovorio glasom savjesti i zdravog razuma.

“Ne znam kako on ovoga trenutka razmišlja o meni i smatra li nas i dalje prijateljima jer nije tajna da se ja ograđujem od njegova priznavanja ‘udruženog zločinačkog pothvata’. Takvo što jednostavno nije postojalo… Poznajem ga kao dobrog čovjeka s kojim sam surađivao jer sam bio svojevrsna ‘spona’ između njega i Gojka Šuška, ali ne shvaćam zašto je to izjavio.”

Rojs smatra kako je moguće da je ta izjava na neki način iznuđena od Stojića:

“Tko zna kako je to išlo i što su mu nudili za priznanje o tom udruženju ‘zločinačkog pothvata’. Znam da nije lako biti u zatvoru, ali podvlačim – ovom je izjavom deplasirao sebe i sve oko sebe. Unatoč tome, smatram i želim da se što prije vrati svojoj obitelji jer mi ga je kao čovjeka ipak žao. Hrvatska za njega kao i za ostale u ovom procesu nije ništa učinila, nije im čak ni odvjetnike osigurala, a oni su za nju učinili sve.”

Njegova žalost za prijateljem, koji je pod pritiskom očaja bio prisiljen priznati ono što nije učinio, samo potvrđuje tragediju ovog procesa.

Kada je u pitanju presuda ovoj šestorci, i danas veliki dio Hrvata dijeli mišljenje Ljube Ćesića Rojsa.

Jedan od njih je Stjepan Kljujić, nekadašnji predsjednik HDZ-a BiH i član Predsjedništva BiH od studenoga 1990. do studenoga 1992., koji je, zanimljivo, svjedočio u svojstvu svjedoka optužbe u ovome predmetu. No, prema onome što se događalo pred sudskim vijećem Haaškog suda, Kljujić je svjedočenjem više pomogao šestorici Hrvata nego tužiteljstvu.

“Ja se ne slažem sa dijelom presude kojim je utvrđen zločinački pothvat jer to nije istina. Odnosi između Tuđmana i Izetbegovića su bili vrlo prisni kroz cijelo vrijeme. Izetbegović je čak cijelu svoju obitelj premjestio u Hrvatsku, a ja svoju nisam smio jer bi Šušak poludio.”

 

@suvremeni.pravaki Gospodin Stjepan Kljuić o presudi “UZP” i odnosima Alije sa Tuđmanom. “Alija je svoju obitelj poslao u Hrvatsku, a ja svoju nisam smio da mi je Šušak ne ubije” Izvor: N1 Presing #Bosna #hercegovina #bih #hrvatska #1991 #srednjabosna #posavina #tuđman #alijaizetbegovic #stjepankljuić ♬ original sound – Suvremeni Pravaški Glas

A što danas imamo? Brunu Stojića koji potpisuje pokajanje i obećava kako nikada neće govoriti o svom slučaju. Haaški sud mu diktira uvjete koji ne nalikuju na pravdu, već na političku ucjenu.

Europa, koja bi trebala biti simbol slobode i jednakosti, pretvara se u moralnog tiranina koji žrtve dijeli na podobne i nepodobne.

Na godišnjicu zločina u Dusini, zločina koji jasno svjedoči tko je prvi počeo rat, moramo se zapitati: zašto Haaški sud nikada nije procesuirao te počinitelje? Zašto zločini nad Hrvatima nisu vrijedni istrage? Zašto Europa okreće glavu kada bi trebala priznati vlastite propuste?

Bruno Stojić nije samo starac koji moli za slobodu. On je simbol jednog naroda koji se našao na udaru političkog pravosuđa. Haag nije donio pravdu; donio je novu nepravdu, onu koja se krije iza maske međunarodnog prava. I dok Bruno Stojić čeka odgovor na svoj apel, Europa ostaje nijema, zadovoljna što je još jednom progutala ponos malog naroda.

A Serge Brammertz, Carla Del Ponte i Louise Arbour čekaju nove male Hrvatiće da stanu u četverored i upute se u nepoznato. Poslali su i svog telala u BiH da ih poreda. I reda ih. Christian se zove. Kakvog li cinizma u tom okupatorskom imenu./POSKOK

- Advertisement -

107 KOMENTARI

guest

107 Mišljenja
Najstariji
Najnovije Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Pravo iz furune

Po njima Hrvati ne trebaju ni igrati finale, pogledajte taj skromni postotak na pobjedu Hrvatske

Protivnik Hrvatske u finalu Svjetskog rukometnog prvenstva bit će Danska, koja je u polufinalu uvjerljivo svladala Portugal 40:27 i...
- Advertisement -
- Advertisement -

More Articles Like This

- Advertisement -