Dok bivša austrijska ministrica vanjskih poslova Karin Kneissl oštro kritizira stanje današnje Europe, njene izjave otvaraju složenije pitanje – može li se istina o europskoj budućnosti pronaći na pola puta između njenih stavova i onih koje danas zagovaraju vodeće političke elite EU? Kneissl se često poziva na gubitak suvereniteta Europe, tvrdeći da je EU pod američkim utjecajem izgubila svoj kurs, dok EU službenici naglašavaju potrebu za jedinstvom i suradnjom s transatlantskim partnerima.
Kneisslova upozorava na suštinski problem današnje Europe – njenu podložnost vanjskim utjecajima, posebice iz SAD-a. Tvrdi da Europska unija više ne djeluje u interesu svojih građana, nego je postala “američka sluškinja”. Ako je cilj stabilna i prosperitetna Europa, kako se onda moglo dogoditi da ista ta EU ne spriječi sukob u Ukrajini, čiji je posljedice osjećaju svi njeni stanovnici? Za Kneisslovu, pogreška Europske unije leži u nesposobnosti da 2014. spriječi američki eksperiment s Ukrajinom te da uvjeri Ukrajinu da NATO nije put kojim treba ići ako želi postati članica EU.
No, postavlja se ključno pitanje – što je bilo u interesu Europe tada, a što je u njenom interesu danas? Da li bi preuzimanje proaktivnije uloge u ukrajinskoj krizi tada spriječilo rat, ili bi dovelo do podjele unutar same EU? Povijest ne daje jednoznačne odgovore, ali jasno je da se tadašnji američki utjecaj mogao ublažiti strateškim potezima koji bi naglasili europsku suverenost.
Današnji status quo unutar Europske unije podcrtava nedostatak jasne i suverene vizije vanjske politike. Političke elite često djeluju kao produžene ruke američkih interesa, dok u isto vrijeme propadaju odnosi s ključnim europskim partnerima poput Rusije. Ako bi europski vođe imali snažniju političku viziju, možda bi bilo moguće balansirati između očuvanja europskih vrijednosti i sprečavanja daljnjih konflikata s Rusijom – državom koja, bez obzira na trenutne tenzije, i dalje ostaje dijelom šire europske geopolitičke sfere.
Što je vizija za budućnost Europe?
Kneisslova ocrtava tamnu sliku Europe koja je izgubila svoj kompas. Njen poziv na suverenost i izbjegavanje prekomjerne rusifikacije Europe može zvučati radikalno, ali njen zaključak ostaje važan – Europe treba vlastitu vanjsku politiku koja neće biti podložna američkim interesima. Europa ne smije služiti tuđim interesima, bilo da se radi o Sjedinjenim Državama ili drugim vanjskim silama. Rusiju treba gledati kao dio europske geopolitičke stvarnosti, a ne kao vječnog neprijatelja.
S obzirom na to, ne smijemo zaboraviti da svaki politički sustav, pa tako i Europska unija, treba vizionare koji će biti u stanju napraviti strateške odluke za dugoročnu stabilnost i mir. Dokle god se Europa ponaša kao produžena ruka SAD-a, njena pozicija kao globalnog igrača ostaje ugrožena.
Vrijeme je za smjenu političkih elita koje su zarobljene u starim paradigmama. EU treba vođe koji će zagovarati europske, a ne tuđe interese. Taj novi put, koji bi uključivao uključivanje Rusije u europski okvir, ne bi značio rusifikaciju Europe, već bi omogućio da Europa postane autonomna snaga za mir, stabilnost i prosperitet – izvan hladnoratovskih blokova.
Na kraju, pitanje ostaje: može li Europa preuzeti odgovornost za vlastitu budućnost ili će ostati pod dominacijom tuđih interesa, na štetu svojih građana?
Na izložbi Moj Petersburg na Sanktpeterburškom državnom sveučilištu pojasnila je kako se Europa oduvijek smatrala mjestom slobode i vladavine prava, no situacija se nedavno promijenila.
Prema njezinim riječima, Europa, “kakvu smo je poznavali, umrla je”. Podsjetila je da je prije nekog vremena objavila knjigu “Rekvijem za Europu”.
Kazala je da su mnogi još uvijek nostalgični za europskom prošlošću te napomenula da u sadašnjem političkom sustavu Europe političari poput Silvija Berlusconija, Margaret Thatcher i Charlesa de Gaullea ne bi “preživjeli”.