EU za Matu Miškovića

Radnik Mate Mišković neku večer u Tuzli reče da nije primio 53 plaće. Dakle, četiri godine i još više. Ne bih rekao da laže, izgleda i zvuči pošteno. A ne bi lagao na TV-u, lako je to provjeriti, to za plaće. A radi čovjek, ide na posao. Kaže, daju mu ponekad, kad je dobar mjesec, od 40 do 100 maraka. Nije to zato što je Mate, isto bi bilo da je Jovan ili Muderiz. Tuzla je, barem dolje, u sirotinjskoj bazi, multinacionalan i multivjerski grad. Nije potpuno pročišćen nacionalno, samo ideološki i politički.  Ne zanima se Mate toliko hoće li zemlja u EU za 15, 25 ili više godina, valja mu dotada preživjeti za jednu ili dvije marke dnevno. Nekada i dvije marke i 22 feninga, ne bih da griješim. Nekad i s 0 KM. Sluša Mate o govoru mržnje svaki dan, o vjerskoj netrpeljivosti, lošoj vlasti, nesavjesnim političarima neosjetljivim na patnju radnika, o odabiru izbornika bh. reprezentacije…

piše: Veselin Gatalo l pogled.ba

Ne znam ima li išta protiv honorara za izbornika od pola milijuna godišnje, ne znam ni smije li se očitovati o tome. Ne znam navija li za hrvatsku ili bh. reprezentaciju. Ne znam zna li čemerni Mate da je ovo što mu se događa cilj a ne posljedica svega što se oko njega i na globalnom planu događa. Mate je, očito, starosjedilac u Tuzli. Teško da je došao iz Podrinja, Banje Luke ili Sarajeva. Ne znam ni žali li Mate što nije otišao negdje daleko od Tuzle i bh. reprezentacije u loptanju. Mate ne zna da gospodarstva u zemljama poput njegove treba uništiti, učiniti da stanovništvo odumre, da treba zadužiti Matine zemljake do te mjere da moraju prodati stanove pa ih onda iznajmljivati od bogatijih, koji će bolje služiti EU nego nesretni Mate. Mate je, možda, sretan što može kupiti uvozno mlijeko iz EU, jer za 3 marke može kupiti tri litre te bijele tekućine, domaćega može kupiti samo dvije litre. Znaju i Mate i žena da je to mlijeko jeftinije. Ne znaju da je lošije, ali znaju da su tri litre više od dvije. Vidi Mate da gospodarstvo EU uništava i radnike i seljake u BiH, da se u BiH svašta može uvesti a gotovo ništa iz nje izvesti, ali ne može ništa učiniti po tom pitanju.

Na putu ulaska u EU pozadinu, ono što Mate proizvodi nije konkurentno onome što dolazi iz EU. Država koju Mate ima neće stopirati uvoz, da Mate može proizvesti i prodati to što proizvede u svojoj zemlji. Ne može to ni poljoprivrednik, ni stočar, ni stolar, ne može to ni onaj mudrac što u džepu ima kamen mudraca pa proizvodi zlato iz olova. Nema licenciju EU, niti će je ikada imati. I iz Matine druge zemlje, u kojoj Mate ima državljanstvo (izvjesno i vjerojatno) ljudi se iseljavaju. Nestaju inženjeri, liječnici, stručnjaci za ono od čega i uz što ljudi žive. Trećerazredni liječnici koji preostanu, povećat će smrtnost u zemljama koje trebaju odumrijeti da bi ih zauzele „više rase“, to jest „investitori“. Trećerazredni inženjeri će desetkovati ionako mršavu proizvodnju. Radni svijet će prodati što ima ili će ih zadužiti pa im uzeti. Doći će pametniji, iz viših rasa i nacija, i pomoći mu da opet privatizira svoj stan. Neću griješiti duše, i oni koji svijetu viših rasa pomognu u tome, bit će nagrađeni Judinim srebrom. I njih čeka isto, ali nešto kasnije. Niže rase i nacije tako završavaju kad se uporno ne žele dozvati pameti. Mate će u svemu, onako dobar i prostodušan, i dalje tražiti nešto dobro. Recimo, da može za dan kupiti po tri umjesto samo dvije litre mlijeka. Da mu ostane litra kad jednog dana ne zaradi ništa.