Nedjelja, 14 travnja, 2024

ESEJIST, PJESNIK I FILOZOF Žarko Paić: Svijet bez čudaka bio bi nalik dehumaniziranoj pustinji

Must Read

Nema dugo da su iz tiska izašla najnovija teorijska promišljanja esejista i pjesnika, teoretičara i filozofa Žarka Paića, objedinjena pod naslovom »Treća zemlja« (Litteris, Zagreb). Profesor sociologije kulture i estetike na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i urednik nekoliko značajnih časopisa veliki je poznavaoc i promišljatelj suvremene umjetnosti, filozofije i sociologije. Iza njega je impresivan popis objavljenih naslova, od kojih su neki već postali redovnim dijelom sveučilišne obuke mladih ljudi na raznim studijima društvenih i humanističkih znanosti, u Hrvatskoj i susjednim zemljama.

Neki od objavljenih naslova Žarka Paića su: »Postmoderna igra svijeta«, »Idoli, nakaze, suze«, »Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija«, »Montaigneov rez«, »Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti«, »Zaokret«, »Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti«, »Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije« i mnogi drugi.

Razgovor s profesorom Paićem vodili smo oko nove knjige »Treća zemlja« koja je podnaslovljena »Tehnosfera i umjetnost«.

U kojem smislu netko tko se danas bavi teorijom i filozofijom poput vas, iznalazi opravdanje za svoje djelovanje? Tražite li uopće opravdanje u širem, društvenom smislu, ili vam je dovoljno da djelujete, bez obzira na to odražava li se to nekako na vašu životnu okolinu, i šire?
– Svijet bez čudaka bio bi nalik dehumaniziranoj pustinji. U njoj, doduše, sve funkcionira. Sve nečemu služi: od tehničkih aparata do društvenih uloga vlastodržaca i masovnih podanika, od spektakla do slave. Ali bez filozofa i umjetnika, sva je ta pusta zemlja osuđena da iščezne u vlastitoj besmislenosti.
Posthumano stanje

U znamenitome spisu Edmunda Husserla o krizi i ideji Europe iz 1935. godine veliki fenomenolog na jednom mjestu kaže da je događaj nastanka filozofije u drevnoj Grčkoj ono što Zapadu pruža svjetlo bez kojeg postoji opasnost da potone u bezdan tame. No, filozofija je bez filozofa nemoguća. A oni su poput ekscentrika, duhovna sekta neozidanih ako slijede svoje ideje i ako u životu ne podliježu lažnim idolima i njihovom varljivome sjaju.

Koja bi bila temeljna ideja vaše nove knjige eseja »Treća zemlja«, koja zaokružuje taj tekst? Je li to, kako vi kažete, »obrana dostojanstva riječi kao posljednjeg utočišta slobode pred prodorom tehnoznanstvene logike napretka…«?
– Knjiga »Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost« nadovezuje se na moja prethodna promišljanja o sudbini suvremene umjetnosti u suočenju s vladavinom tehno-znanosti i njihova programa preobrazbe svega što jest, u nešto s onu stranu dosadašnje definicije života. Taj sklop stvaranja ne-živoga iz duha robotike i nanotehnologije nazivam posthumanim stanjem. Tehnosfera, dakle, nije ni tehnika, niti tehnologija u užem smislu riječi.

Tehnika je čekić, tehnologija automobil, a tehnosfera je kibernetički sustav prijenosa informacija u odnosu živoga stroja, odnosno kompjutora i okoline. Na taj način komunikacija postaje digitalnom ili izračunatom. Uvjet mogućnosti života u globalnome poretku jest postojanje tehnosfere. Problem nastaje već otuda što je cijela povijest 20. stoljeća u znaku uvida da od umjetnosti u jednom dubljem smislu ne preostaje ništa drugo negoli uslužna djelatnost tehnosferi. Primjera ima mnogo – atonalna glazba, konceptualna umjetnost, film Fritza Langa »Metropolis«…

To, s druge strane, vrijedi i za politiku. Zbog toga je danas iznova riječ o dvije pogubne alternative vladavini dosade racionalnoga svijeta na kojem se zasniva i globalni kapitalizam. Jedno je estetika političke ili društvene promjene, a drugo povratak svetoga ili resakralizacija događaja. Misliti prolaz između tih u načelu srodnih promašaja suvremene umjetnosti od njezinih početaka do danas jedini je pravi zadatak ove knjige. Kada jezik postane pukim sredstvom tehničke komunikacije, preostaje nam vratiti se moći kazivanja istine i ljepote.

U pjesmi Paula Celana »Veliki užareni svod« s interpretacijom koje završava tekst ove knjige posljednje su riječi ključ svega: »Die Welt is fort, ich muss dich tragen/ Svijet je otišao, moram te nositi«.

 Iskustvo vremena

Vi se također pitate što nam je danas ostalo od »velike književnosti«, kao trag slobode i iskustvo egzistencijalnog otpora i subverzije… Jeste li našli neki odgovor na to možda i retoričko pitanje?

– Taj preostatak od nečega što je imalo auru »veličine« ne znači prebiranje po ugarcima pepela da bismo umirili glad za onim iščezlim, ali neumrlim. Baveći se Walterom Benjaminom, njegovom »filozofijom povijesti« i »političkom teologijom«, vidim da je shvaćanje književnosti kao traga u vremenu uvijek epohalno. Možemo prekoračiti sjene svoga doba samo ako postoji neka ideja, neki mistični poziv jezika da ne slijedimo ono što nas nagovara iz diktature aktualnosti.

U knjizi se opsesivno bavim Kafkom. Glavni je razlog u tome što je riječ o kristalno jasnom prolazu između trijumfa avangarde i zamora dekadencije da bi književnost susrela ono čudovišno u nadolazećem liku nihilizma. To je iskustvo ovoga vremena vladavine tehnosfere. Sve postaje »proces« i »preobrazba« kako čovjeka tako i njegovih duhovnih moći. Žrtvovanje koje opravdava poziv pisca više nije religiozno, a spasonosno ne dolazi iz arhiva institucionalnih religija. Što preostaje od »velike književnosti«? Odgovor je i sve i ništa. Riječi preostaju, samo puste riječi o slobodi i smislu onoga što leži na dnu bezdana.

Tko su recepijenti vaših teorijskih knjiga, imate li neka saznanja, predodžbe, želje? 
– Čitatelji mojih prethodnih knjiga kao i »Treće zemlje« su uglavnom svi oni fanatici kojima je još uvijek stalo do mišljenja uz cijenu težine takozvanog hermetičnoga stila. Naravno, teorijske knjige zahtijevaju spremnost na prolaz kroz pojmovne i jezične rešetke. Ali, važnije od svega toga je dijalog sa samom stvari koja podjednako pogađa i autora i njegovu zajednicu čitatelja. S vremenom se krug te zajednice sve više i znatnije proširuje, što mogu vidjeti otkako sam mnoge svoje tekstove, knjige, časopise koje uređujem postavio online na mrežu Academia.edu.

Od knjige koju smatram svojim i možda najuspjelijim uratkom – »Slika bez svijeta: ikonoklazam suvremene umjetnosti« – neprestano se vraćam problemu odnosa između interakcije djela i onoga što ga nadilazi. Događaj i razlika između živoga tijela i estetskoga objekta od Duchampa do danas progoni sve koji se osmjele posvetiti život ideji da je umjetnost »više od života«. Što nadilazi umjetnika i umjetnost? Joseph Beuys bi rekao ono sveto, mistično, gdje prebiva susret Boga i stvaralaštva u duhovnoj projekciji svijeta. Odgovor nije, međutim, zadovoljavajući.

To je samo jedno iskustvo transcendencije, ali nije i apsolutno jer se suvremena umjetnost ne događa samo »sada« i »ovdje«. Glavni problem suvremene umjetnosti u doba digitalne slike jest vrijeme zaborava povijesti.

Problem mišljenja

U jednome eseju zamjećujete da Heidegger umjetnosti dodjeljuje iznimnu moć prebolijevanja vladavine tehnoznanstvene tvorbe bića. Uspijeva li ona, po vama, to preboljeti doista?
– I da i ne. Da, uvjetno. Mogućnost umjetnosti, kaže Heidegger, da bude protutežom »mahnitosti bez utjehe« suvremene tehnike leži u njezinoj nužnosti. Umjetnost nije ovdje pukom estetskom fantazijom. Poetsko za Heideggera ima prekretnu važnost jer iz poetskoga govora nastaje umjetnost. Štoviše, ono poetsko u jednom dubljem značenju samoga jezika može biti alternativom drugom načinu mišljenja koje od novoga vijeka trijumfalno osvaja globus. To vodeće i gotovo totalno mišljenje realnosti jest racionalno ili tehničko mišljenje. Ono je usmjereno na predmete, stvari, funkcije, strukture, aplikaciju. Poetsko, usuprot tome, otvara nas za opuštenost i susret s tajnom.

Problem umjetnosti kao mogućnosti i nužnosti radikalne promjene svijeta jest, dakle, problem mišljenja. I zato je Heidegger u pravu kad na jednom mjestu kaže da ni jedna revolucija nije dovoljno »revolucionarna«. Ono što iz toga slijedi jest vjera u umjetnost kao stvaranje novih puteva otkrića jednostavne iskonske i buduće tajne naše egzistencije. Napredak razara, rad umara, a umjetnost otvara prostore svetosti i slobode. Zašto je ovo nemogućim projektom promjene svijeta?

Povijesna je avangarda već prva žrtva vlastita služenja tehnici i racionalnome svijetu konstrukcije napretka. Zbog toga postoje oni heretici i subverzivni autori visokoga modernizma koji se nisu upregnuli u ovaj jaram: Franz Kafka i Paul Klee, Antonin Artaud i Paul Celan. Ako sve postane isporučivo kao bit informacije, jezik bez kojeg više nismo ljudi gubi svoju metafizičku moć svođenjem na stvari bez vrijednosti. U tom pogledu umjetnost je veličajni poraz mišljenja pred logikom živoga stroja. Treće ne postoji. Osim traganja za novim jezikom i tajnom treće zemlje koje za čovjeka nema.
Da li bi bilo dobro da filozofija, kao što je to činila u vrijeme starih Grka, pokuša današnjem čovjeku ponuditi putove za razborit i mudar život, ili je to iz vašeg ugla gledanja danas nemoguće? Ostaje li ona na razini konstatacije, dijagnoze stanja?
– Grčki je svijet bio svijet zajedništva, polisa, poiesisa i ethosa. Kada je on iščeznuo, nestao je događaj susreta filozofije i umjetnosti, politike i religije, istine i pravednosti. Povijest Zapada kao svjetska povijest od novoga je vijeka konstrukcija države kao nove prirode ljudskih odnosa na temelju znanosti i tehnike. Priroda se pokazuje fikcijom, društvo otuđenom formom odnosa koje se raspada, a taj proces doživljava svoju agoniju s neoliberalnom dogmom o korporativnome profitu s onu stranu zajedničkoga ili javnoga dobra.

 Mislioci kao otpadnici

Suvremeni je svijet danas složeni sustav snaga i moći, gdje se filozofija pojavljuje u sklopu humanističkih znanosti s, doduše, posebnim pozivom. Za razliku od iskonskoga doba Grka, filozofija je već nakon Hegela izgubila totalitet svojih predmetnih područja. Život je postao »stvar« biologije, a duša psihoanalize. Život i njegove »mudrosti« već odavno nisu u nadležnosti filozofije, već raznolikih new age pseudoreligioznih praksi.

Ne mogu se složiti da filozofija služi kao prikaz realnosti ili »dijagnoze stanja«. Svako je mišljenje već uvijek kritika onoga realnoga, od Kanta i Marxa do Foucaulta. Svi su oni razvili pojam kritike u značenju radikalne analize stvarnosti i njezine promjene. Već sam čin mišljenja jest događaj promjene života. Filozofija više nema visoke zahtjeve spram života kao u Grka. No, najveći mislioci moderne bili su otpadnici, heretici, revolucionari, kritičari i subverzivni tragatelji za novim svijetom koji dolazi.

Filozofski teatar

Pratite li nedavno pokrenut »Filozofski teatar« u zagrebačkom HNK-u?
– Cijenim nastojanja Srećka Horvata oko populariziranja teorije i pronalaženja novih formi kritičkoga diskursa u suvremenoj kulturi od koje sve više preostaje samo logika profita i marketing praznine. Nisam pratio razgovore s uglednim svjetskim teoretičarima, književnicima, filozofima koji su dosad sudjelovali u tom projektu. Jedan je od razloga zaokupljenost oko mnoštva vlastitih projekata, poput nove knjige o totalitarizmu koju dovršavam, do uređivanja časopisa Tvrđa i temata o Heideggeru i antisemitizmu u nedavno objavljenom Europskom glasniku. No za širu publiku je takav događaj atraktivan. Katkad može pridonijeti i porastu interesa za teorijom. Ne zazirem od javnosti. Ali, knjige i predavanja su ono što ostaje, a javni događaji baš i ne.

Što je sa međunarodnom recepcijom vaših radova, nešto od vaših eseja objavljeno je na engleskom i njemačkom jeziku u časopisima u inozemstvu, dobitnik ste jedne austrijske nagrade za literaturu srednjoeuropskih zemalja…?
– Bez autorske knjige kod nekog od uglednih izdavača u svijetu, recepcija ostaje na razini egzotike. Za sada je stanje takvo kakvo jest, a hoće li doći do moguće promjene, vidjet ćemo. Drago mi je čuti, primjerice, da neki poljski teoretičari književnosti i kulturolozi vide u tim tekstovima nove mogućnosti mišljenja i interpretacije. kraj teksta

- Advertisement -

14656 COMMENTS

Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

14.7K Komentari
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последний

Blokirali smo oglase izdajničkog DC-a Mate Granića

Jer novcem se može kupiti sve i svakog u RH. U HercegBosni ne može. I nemoj da nam netko smeće...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -