Nakon višegodišnjeg iščekivanja održani su lokalni izbori u Mostaru. Oni su, slučajno, uslijedili nakon posjeta ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova zemljama jugoistočne Europe. Upravo njegov posjet BiH i ponašanje predstavnika pojedinih naroda u BiH, ali i Hrvatskoj i Srbiji pokazalo je na svima vidljiv način tko zauzima kakve pozicije.
Članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović i Željko Komšić odbili su se sastati s ruskim ministrom vanjskih poslova, koji je istovremeno srdačno primljen u Banjoj Luci, Beogradu i Zagrebu.
I dok službeni Zagreb podržava zahtjeve hrvatskog naroda u BiH i svoju snagu temelji na članstvu u NATO savezu i Europskoj uniji, Beograd i Banja Luka se pozivaju na tradicionalno prijateljstvo s Rusijom prije svega, piše Direktno.hr.
Sarajevo i Stranka demokratske akcije Bakira Izetbegovića potpuno otvoreno kao glavnog saveznika ističe Tursku Recepa Tayyipa Erdoğana, a još uvijek baštini i podršku SAD-a nedjeljivosti BiH i očuvanju Daytonskog sporazuma koji je donio mir i prekid rata u BiH. Turska je na području vanjske politike zaoštrila svoje odnose s EU, ali donekle i SAD-om, a nedavnim konfliktom s Grčkom pokazala je da niti njezini susjedi ne mogu bitni sasvim mirni.
Ratovi u Siriji, Iraku, Libiji, kao i posljednji sukob Azerbajždana i Armenije gdje je Turska omogućila premoć Azera, tursku vanjsku politiku stavljaju u sasvim drugačiji kontekst. Ona više nije pasivna, već poprima aktivnu agresivnu dimenziju stjecanja kontrole na području koje je nekad bilo u sastavu Osmanskog Carstva.
Turska se u muslimanskom svijetu nameće kao novi lider i to za razliku od Saudijske Arabije ima kohezivne čimbenike i okuplja inače razjedinjene sunite u Libiji i BiH, kao i šijite u Azerbajdžanu.
Nije isključeno da Turska krene i s formalnim okupljanjem islamskih zemalja i da stvori savez država koji bi parirao EU, budući da je svima u Ankari jasno kako Turska nikad neće postati članicom Europske unije.
U tom kontekstu nije bezazleno pozicioniranje turskih vojnih snaga od Libije do Azerbajdžana i preotimanje kontrole nad tim prostorom SAD-u, odnosno Rusiji budući da turske aspiracije prema Kavkazu nisu od danas…
Tursko širenje omogućila je, prije svega, vanjska politika SAD-a koja je u Turskoj vidjela saveznika, prenaglašavajući islamsku komponentu Turske, a podcijenjujući tradicionalnu ekspanzionističku politiku Ankare. Tzv. Arapsko proljeće turskim ambicijama dalo je dodatnu dimenziju i otvorilo prostor širenju utjecaja. Turska se nametnula kao ‘prozapadna i pozitivna’ muslimanska država, kao partner SAD-u u ‘uvođenju reda’ u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku.
Turska politika uz podršku vojske u praksi repozicionira Tursku iz periferije međunarodnih odnosa u središte zbivanja između interesnih sfera globalnih sila, ostvarujući kontrolu na vratima Eurozacije i pomorskim poveznicama Sredozemlja i Crnog mora. Turska politika u praksi oživljava dokument nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua “Strateška dubina”, koju definira kao spoj geostrateškog položaja države i njezine povijesne dubine kao prirodnog nasljednika Osmanskog Carstva.
Turska već sada dobiva globalni strateški značaj, a uspije li u još većoj mjeri okupiti muslimanski korpus postala bi neosporna predvodnica islamskog svijeta. Već sada su ključevi rata i mira u BiH i na Bliskom istoku na neki način u turskim rukama, a kontrolom Bospora i Dardanela, tj. prilazu Crnom moru vrlo lako može onesposobiti ruske pomorske snage ako to poželi.
Turska, s druge strane, kontrolira tzv. migrantsku krizu i drži u šahu Europsku uniju, koju ponovno nakon pandemije Covida-19, milijunskim izbjegličkim valom može baciti na noge kao prije nekoliko godina. Ključnu ulogu u suzbijanju turskih pokušaja ucjene Bruxellesa i iznuđivanja financijske pomoći nema Njemačka, nego Francuska čiji su gospodarski interesi ionako već ozbiljno ugroženi turskim agresivnim zadiranjem u dosadašnju francusku interesnu sferu u Africi, ali i na Bliskom istoku (Libanon) i Sredozemlju (Grčka).