Erdoan: Turci u Europi, oduprite se unucima nacizma

ANKARA – Predsjednik Turske Redžep Tajip Erdoan danas je pozvao turske glasače u Evropi da se odupru “unucima nacizma” i podrže referendum o ustavnim promenama koji se ovog mjeseca održava u Turskoj.

Rojters ocenjuje da će ovi Erdoanovi komentari vjerovatno izazvati dodatni bijes u Evropi.

Podsjeća se da je turski predsednik tokom referendumske kampanje u više navrata optuživao evropske zemlje, uključujući Njemačku, da koriste taktiku “nalik na nacističku” kada zabranjuju njegovim ministrima da se obraćaju na mitinzima Turaka u inostranstvu.

Navodi se da je Erdoan u najnovijem istupu ma mitingu u crnomorskoj pokrajini Rize kazao i da će, ako bude neophodno, na referendum iznijeti pitanje vraćanja smrtne kazne u Turskoj.

Je li genocid nad Armencima zapravo bio nacizam?
U prvoj polovici 19. stoljeća počinje opadati utjecaj otomanskog carstva, a konačan udarac dobiva porazom u Prvom svjetskom ratu u kojeg je ušla u savezu s Njemačkom. Francuska i Velika Britanija prije su obećale stvaranje armenske države u istočnom dijelu Anatolije, što je osmanska vlast vidjela kao udar na teritorijalni integritet zemlje. Pod izgovorom preseljenja, veliki broj Armenaca je ubijen ili su umrli od iscrpljenosti u sirijskoj pustinji. Sveukupno je između 1915. i 1917. god. ubijeno 1,5 milijun Armenaca. Turska vlada i danas službeno poriče genocid nad Armencima.

Nakon rata sile Antante podijelile su teritorij carstva sporazumom u Sèvresu 1920. godine. Osmansko Carstvo izgubilo je sve teritorije izuzev Anatolije i Tračke. Teritorij današnje Turske podijeljen je u više dijelova. Grčkoj je obećana Smirna (današnji İzmir) i dio zapadne Anatolije, Italija je trebala dobiti područje Adane, a Francuskoj je uz Siriju trebala pripasti i Cilicija. U istočnom dijelu današnje Turske gdje se nalaze gradovi Kars, Ardahan i Erzurum trebala je biti osnovana armenska država. Južno i istočno od Eufrata trebala je biti stvorena autonomna kurdska regija. Svi ovi planovi na kraju nisu ostvareni.

Mustafa Kemal-paša organizira 19. svibnja 1919. politički i vojni ustanak protiv ovih planova. Posebno su 1920. vođene žestoke borbe s Grčkom. Rat je završen 9. rujna 1922. zauzimanjem Smirne koja je tada većinski bila naseljena Grcima. Turska pobjeda rezultirala je tzv. maloazijskom katastrofom, u kojoj su mnogi Grci i Turci ostali bez svojih domova.

Nakon pobjede Turaka, 24. srpnja 1923. god. sporazumom iz Lausanne promijenjen je prijašnji sporazum iz Sèvresa. Ovim ugovorom uspostavljene su današnje granice Turske. U isto vrijeme izvršena je i izmjena stanovništva s Grčkom. Nakon što su sve strane snage napustile Anatoliju, Mustafa Kemal je 29. listopada 1923. god. proglasio republiku.

Nacizam ili nacional-socijalizam je politička ideologija nastala u njemačkoj političkoj partiji NSDAP (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei) i njenom partijskom programu iz 24. februara 1920. Nacizam je bio državna ideologija u Njemačkoj od dolaska NSDAP-a na vlast 1933 do vojnog poraza njemačke vojske 1945 godine, kada je zabranjen u zemlji svog nastanka.

Nacizam i fašizam, sličnosti i razlike

Nacizam je blizak fašizmu i često se poredi sa njim, djelomično i zbog vojno-političke alijanse između fašističke Italije (1923-1943.) i nacističke Njemačke prije i tokom Drugog svjetskog rata. Međutim, te dvije ideologije se razlikuju i trebale bi se posmatrati kao srodne, ali sa dovoljno razlika da bi bile posebni faktori. Jedna od najvažnijih razlika između te dvije ideologije je ta da je italijanski fašizam kao osnovu imao državu na prvom mjestu, dok je kod nacista to bio njemački narod, definiran svojom rasnom dimenzijom. Njemačka, germanska rasa je po njihovom ubjeđenju superiorna drugim rasama i kao takva bi se trebala širiti na štetu ostalih!

Što se više primicao Drugi svjetski rat i njemačke osvajačke težnje, rastao je i nacizam u državama blizu Njemačke, ali i u njenim protivnicima. Do 1940. gotovo sve evropske države su imale nacističke grupacije, ali i neke van Evrope. Počnimo redom: Od 1936. Francova Španija održava prisne veze sa Hitlerom. Franco osniva špansku fašističku stranku “Falanga”, a sebe kruni nazivom “Gaudillo”, po uzoru na njemačkog “Führera”. U Austriji su nacisti bili aktivni od 1934. godine. Održavali su velike skupove i na sav glas vikali o “Anschlussu”,ujedinjenju Njemačke i Austrije. 1938. godine su počinili atentat na austrijskog kancelara Dolphusa. Država je zapala u anarhiju, a Nijemci su je anektirali. Austrijski narod ih je dočekao s radošću. Svi su klicali Hitleru koji je iz Beča otišao 1913. kao beskućnik, a vratio se 1938. kao osvajač. Ipak, to nije sve. U Ujedinjenom Kraljevstvu, zemlji demokratije i starih viktorijanskih običaja, 1938. nacizam je jednostavno cvjetao. Oswald Mosley je bio vođa nacističih sivih košulja u Britaniji. Priređivao je javne marševe i nacističke manifestacije sve do 1941. kada su ga uhapsili zbog opasnosti od njemačkog napada na Veliku Britaniju. U Americi su Fritz Kuhn i njegovi nacistički “stražari” također paradirali.

Nacizam danas

Nacizam nije nestao zajedno sa porazom Hitlera i nacista. Neke od njihovih ideja nastavljaju da žive. Političke grupe koje pokušavaju da ožive taj pokret se zajednički nazivaju neonacističke ili neofašističke grupe. Takve grupe postoje širom svijeta: u Rusiji, Sjedinjenim Američkim Državama, Austriji, Australiji, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Grčkoj, skandinavskim zemljama itd.

Ideali ovih grupa variraju, ali skoro sve imaju neke zajedničke tačke: veličanje Hitlera i nacista, umanjivanje ili potpuno nijekanje Holokausta, borba protiv multikulturalizma, nacionalizam, netolerancija prema određenim grupama (Jevrejima, muslimanima, ne-bijelcima, homoseksualcima).

Neki analitičari upozoravaju [1] da neonacizam sve više i više postaje prihvaćen kao mainstream politički pravac, i da putem Interneta nacisti nekontrolirano šire svoju propagandu.

Evropom se u posljednje vrijeme širi talas ekstremno-desnih i populističkih partija koje se zajednički nazivaju evronacionalizmom. Ove partije društveno su prihvaćene i učestvuju u političkom životu, ali se smatra da imaju bliske veze sa neonacističkim grupacijama.

Neke od tih partija su Front National (Francuska), British national party (V. Britanija) Freiheitliche Partei Österreichs ili FPÖ (Austrija), Alleanza Nazionale (Italija), i mnoge druge.