Enver KAZAZ: Zabranjeni čovjek

Režim koji zabranjuje pisce, raspast će se zasigurno

Zabrana prva

Nikada to neću zaboraviti. Kasno je jutro 27. srpnja 1993. godine, budim se, nakon noćne dežure na linijama odbrane, u zgradi Komande 1. slavne motorizirane brigade, koju su zbog njenog multietničkog sastava i uspjeha u borbi mnogi zvali, ne bez ponosa, Prva pravoslavna brigada. I jest, bila je prva pravo slavna, ali i prva po svom multietničkom sastavu u Armiji BiH. Gotovo mjesec dana na naše položaje na Žući traje neprijateljska ofenziva, a na sam plato tog brda pada nemjerljiv broj granata u jednom danu. Znalo ih je, borci su tvrdili, dnevno pasti više tisuća. Naše dežure i obilasci jedinica na linijama odbrane su obavezne, čitava brigada krajnjim naporima brani položaje na Golom brdu. Budim se nakon dva-tri sata spavanja i bauljajući hodnikom, sudarim se s mojim komandantom Enverom Šehovićem. Nešto je niži od mene, ali stamen, pa, tako bunovan, gotovo padnem na dupe od sudara. „Đe si, bolan“, kaže, i nastavi „ i ne viđamo se u ovo zadnje vrijeme“. „Tu i tamo“, pokušavam se zezati, „gore i dolje, a sad, prvo da ti kažem, i ne znam đe sam“. „Tako ti pisano“, kaže komandant koji nam je svima više bio prijatelj nego strogi naredbodavac. „Nego, znaš, u ovoj gunguli“, nastavlja on, „više me umorio sinoćnji san nego borba. Sanjao sam da su me čitavu noć stezale neke zmije, čitavo klupko zmija pljezalo mi je po prsima“. Uhvatim mu pogled i pokušavam se zezati: „Znaš“, velim, „kako se kaže u narodnoj pjesmi? San je laža, a Bog je istina“. I dok tu utješnu glupost izgovaram, sjetim se Frojdove simbolizacije snova i potiskivanja traume i straha. Naravno, ništa o tom ne govorim, jer strah je tada u nama rastao, bio veći od nas zbog smrti koja nam je bila bliže nego kragna od košulje za vratom. „Idem na Žuć“, kaže, i onim svojim oštrim korakom sjuri se niz stepenice. Popodne doznajem da je poginuo, skupa sa Zahirom Panjetom, komandantom Pofalićkog bataljona.

___________piše: Enver Kazaz I Prometej.ba

One mi zmije iz glave neće izaći dok sam živ.

Dvadeset i četiri godine poslije budi me oko devet u ljetno jutro uporna zvonjava mobitela. Javim se, a s druge strane glas suborca i prijatelja: „Đe si, možeš li pričat’“, kaže on, dok mi se smrknuta faca razvlači u osmjeh. „Ma mogu, brate s tobom, da sjekire padaju s neba“, zezam ga, „ kako ne mogu, kad ti zoveš, ja sam odmah u stavu – mirno. Nego, kako si, bolan, kako jetra“, nastavim, jer znam da je dobio hepatitis c u koševskoj bolnici, dok su mu ranjenom davali krv. „Ma sve po ps-u,“ kaže moj suborac i drag prijatelj, „nego zovem te da pitam hoćeš li nam doć’ da na dan Enverove pogibije održiš historijski čas, gore na Žući?“

Ne volim takve predstave, niti buđenje ratnih trauma, potiskujem ih na sve moguće načine, ali prijatelja ne mogu odbiti. „Hoću, kako neću, živ ti meni bio stotinu godina“, kažem da ga malo raznježim. I učas se dogovorimo, a on na kraju dobacuje: „Idi, šmrkni tu svoju kahvurinu, glas ti je hrapav, kao da iz bureta govoriš.“

Samo dva dana prije tog mog nikad održanog časa, 25. srpnja, zove opet on i uz muku cijedi na telefon: „Nikad nisam ni pomisliti mogao da ću ti morati ovo reći. Zabranjeno je da ti govoriš o Enveru. S više instance, možeš i pretpostaviti koje.“ Shvaćam sve u sekundi i pitam za obrazloženje. Zanima me, ne tko je zabranio, znam otprilike, ali s kakvim argumentima je to učinio. Prijatelj, snužden, cijedi kroza zube: „Ma što ti imam pričat’. Upravni odbor u kojem sjedi jedan funkcionerčić iz Vlade. Kaže nama – ne može on. On kritizira Bakira. Jest, velim ja na to, kritizira i govori ono što i ja mislim o Bakiru, a tada, dok smo mi ginuli na Žući, gdje ono Bakir bijaše? U sefu Narodne banke ili kod babe u Predsjedništvu. Gdje li?“

Tom neodržanom času i uspomeni na moje suborce prilažem ovu pjesmu:

Zabrana druga

Prije otprilike mjesec i po dana zove me, meni simpatičan i drag čovjek, čije ime i posao koji radi neću da spominjem, da on ne bi imao problema u instituciji u kojoj radi. Nadam se, želim da ih nema. Traži od mene da dođem u Kakanj na književnu večer posvećenu Miljenku Jergoviću. Hoću, pristajem odmah, kako neću, još kad mi saopći da će tu biti i Ivan Lovrenović, u meni raste radost. Eto, vidjet ćemo se nas trojica skupa nakon dvije godine od pulskog sajma knjiga na kojem smo se družili i pili kavu kod Džojsa, tj. u onom kafeu u kojem je odsjedao veliki pisac dok je boravio u Puli. Radujem se razgovoru sa dvojicom prijatelja i zamišljam salu prepunu publike, kako to već biva u Kaknju, gdje sam o književnosti govorio nekoliko puta.

Ali, prije tri dana naziva me taj dragi čovjek i snuždeno kaže: „Joj, teško mi je ovo reći, ali moram, što ću. Zabranio je Organizacioni odbor da ti govoriš na Jergovićevoj književnoj večeri“. Šutimo obojica nekoliko trenutaka, dok ja ne procijedim: „A, bogati, koji su argumenti za zabranu? Možeš li mi poslati na mail obavještenje, da imam napismeno tu zabranu?“ I opet nastaje tišina od nekoliko trenutaka koji mi se učine dugi kao godina. „Ne mogu ti reći argumente, jer nije ih ni bilo. Samo su rekli: ne može Kazaz, što će ti on.“

Znam, odmah, znam – to je opet Bakirova SDA. I kažem mu to, dodavši: „ali, da znaš, Miljenko i Ivan ti sigurno neće doći. Odbit će vas kao s nokta, zbog te cenzure.“ I dok sjedim prikovan za radnu stolicu, pomišljam kako ta politička stranka i njen šef neprestano pucaju sebi u nogu. Književna večer je najavljena, plakate odštampane, ušla u je u program manifestacije Dani Kaknja, kojom se obilježava 15. travanj, Dan općine Kakanj i Dan Armije BiH. Kako to da je odjednom nema, zbog čega nije održana? Hoće li oni koji su planirali doći, možda pitati organizatore zbog čega nema književne večeri? Kako će im to ovi objasniti?

Organizacioni odbor tako važne manifestacije je političko tijelo prve vrste. Ono mi je poručilo da sam moralno-politički nepodoban, zabranjeni čovjek.

Cenzura je karakteristična samo za totalitarne sisteme vlasti, za režime koji hapse i ubijaju političke neistomišljenike, sataniziraju kritičare i uzdaju se u neograničenost svoje moći. A Bakir i njegova SDA tvrde da su demokratični, čak da su demokratska akcija.

Ivan i Miljenko su, naravno, odmah odbili doći u Kakanj. Njihova gesta nije samo izraz prijateljske podrške, već princip kritičkog pisca i intelektualca da brani slobodu govora od svake vrste moćnika na vlasti. Taj su princip dokazali i pred većim moćnicima od lokalnih, kakanjskih šarafića u Bakirovom režimu.

A režim koji zabranjuje pisce, raspast će se zasigurno. Svaki se do sada u povijesti raspao, puno, puno jači od Bakirovog. Zašto ne bi i on, lohotan, natruo iznutra, izjeden nepotizmom i korupcijom, zaposjednut od onih koji vjeru i bošnjaštvo koriste kao masku za vlastito bogaćenje. Zato mi one Enverove zmije nikad neće izići iz sjećanja. Neka ih tamo. U ratu su bile simbol našeg straha od svakodnevne smrti. Danas, u miru, one su simbol našeg ljudskog poraza, ali, baš zato, u njima je klica iz koje raste otpor koji će srušiti režim zbog njegove neljudske sadržine.