Zašto političari Hrvata u BiH ne vode proaktivnu politiku? Zašto ne daju izjave? Zašto šute pred važnim političkim događajima? Čini se da je to sudbina Hrvata u BiH još od vremena kada su Osmanlije ubile njihova posljednjeg kralja, Stjepana Tomaševića. Ne gradonačelnika, nego posljednjeg vladara Bosne i Huma.
Pomoć od ugarskih Hrvata nije dolazila – još od Krbavske bitke, pa i prije nje. Tek bi ih ponekad vidjeli kako jašu s ugarskim kraljevima u njihovim pohodima, dok se te pobjede veličaju kao hrvatske. No, stvarnost je bila drugačija – to su bile ugarske vojske koje su često pobjeđivale hrvatske snage, poput Hrvatinićeve vojske.
Zašto su oči hrvatskih političara iz Hrvatske, onih ugarskog, austrijskog ili austro-hrvatskog podrijetla, danas uperene u Hrvate u BiH? Jer oni razumiju samo jedan algoritam – algoritam srbofagije. Njima su Hrvati iz Turske Hrvatske i Dalmacije stranci, nerazumljivi. Oni ne znaju ništa o povijesti Tomislavove Hrvatske, onoj koja leži istočno od Delminium polja. Za njih je to neka nepoznata zemlja, daleka i strana.
Povijest se, međutim, ponavlja. Srbi dižu ustanak protiv okupatora – bio on Turčin, Austrijanac, ili Mađar, njima je svejedno. Svjesni dio našeg naroda pridružuje se toj borbi. Fratri, po naređenju Ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, nastoje smiriti situaciju.
Političari u BiH? Na godišnjem. Višegodišnjem.
Ostat će dobro samo ako nas fratri poštede i ne dojave Turčinu gdje smo, zajedno sa Srbima, zakopali oružje. Kao nekad u Posavini, kad su nas izdali. Kad su mnogi katolici , ustanici,i njihove fanilije, iz očaja i nakon izdajstva od vlastitog klera, prešli na pravoslavlje. Kad su ih, Turke, po zavjetu te “svete” Ahdname, obavijestili…
Povijest se neprestano vraća, samo mi ne učimo dovoljno brzo.
wpDiscuz
