Stid. Teška riječ, draga, jer da bi se uopće mogao stidjeti, moraš prvo znati što znači biti čovjek. Pripadati nekoj grupi, osjetiti bol druge strane, prepoznati tu ranu kao svoju. Ali stid, koji ne dolazi iz te dubine duše, postaje tek prazna fraza, jeftina za igru pred kamerama. Jedinica Zulfikar, koja je jednom davno zaustavila svaki dah u Grabovici, izrasla je iz nečega što sada svi žele zaboraviti. Da, to je bio Handžar, osnovan u Sisku, pod blagoslovom franšize Alije Izetbegovića. Znaš, onaj isti Handžar koji je sijao strah po Hrvatskoj, povremeno bi odjurili na ratišta u Bosni, i na kraju se skrasili ovdje, u našem dvorištu.
I dok se mi pitamo kako smo došli ovdje, gdje stid postaje politička valuta, gdje su dželati i dalje junaci, nitko ne priča o tome. Ne na FTV-u, ne na BHRT-u. Ne smiju to ni Johan Sattler ni Matt Field znati. Oni su ovdje da nauče da se burek zove samo onaj s mesom, a sve drugo je prekomplicirano za njihov politički svijet.
I tako, Komšić, naš samozvani spasitelj, u miru nastavlja ono što je Zulfikar radio u ratu. On uzima ono što nije njegovo. Otima hrvatsko, progoni one koji su ostali malobrojni i tihi. Plaća karte za one koji s blesavim osmijehom prelaze granice da bi ubojice slavili blagdane. I sve to uz smiješak i podršku publike.
A stid? O kakvom stidu pričamo? Dok sarajevski junak, Ališpago, pije svoju kavu u srcu grada, Komšić nam govori kako se eto malo stidi. Ovi stidovi su rezervirani za oči međunarodnih promatrača, da Ameri mogu reći “Bravo, Željko!” Ali da stane pred njih i kaže: “Stidim se onih koji su na 9/11 sjeli u avione i ubijali nevine,” to se ne smije izreći. Stid je ovdje selektivna stvar, s granicama koje ne smiješ preći.
Kaži nam, Željko, je li te sram Handžar divizije iz Siska? Jer tamo, znaš, nije bilo sjedenja uz kavu. Tamo je bilo klanja, stradanja. Što je s onih 500 zarobljenih Srba? Je li te stid Sefera Halilovića, Rasima Delića? Ili možda Šerifa Patkovića, čiji si mali potrčko bio? Gdje su Bugojanske jame, Željko? Kad ćeš konačno skupiti hrabrost, lupiti šakom o stol i reći: “Dajte mi odgovore o nestalim Hrvatima”? Nemaš taj udarac u sebi, jer znaš što to znači. Znaš da bi taj trenutak označio kraj tvoje političke karijere, i znaš da bi taj kraj došao brzo, poput aviona u tornjeve 9/11.
Ali Mladenka Zadro nije bila Amerikanka. Nema pravde za nju. Nema šeika da plati sudijama da izreknu pravdu za njen život, za njen osmijeh, za njene male godine koje su završile u krvi. Za Grabovicu nema naftnih polja. Nema trgovaca zlatom koji će platiti Haaškom sudu da uzme ovaj slučaj u ruke.
Nema presude za genocid Komšićevih suboraca. Imamo samo riječi tog otužnog psa, Džaferovićevog vjernog slijepca. Onaj koji ne može priznati da se stidi džihada, jer pravom džihadisti sram nije opcija. Stid je za slabe, a džihadisti su pobjednici, zar ne?
I tako, Džaferović šuti. Komšić pokušava reći da se eto, malo srami, dok nas uvjerava kako je od oca i majke naslijedio trunku ljudskosti. Smiješno. Nije to rečenica za Hrvate. To je rečenica za Armiju BiH. Za Bošnjake. To je samo pranje obraza, dok se mi davimo u njihovim lažima. Ali prihvatit ćemo taj stid, imamo samo jedan uvjet: Recite nam gdje su jame Bugojanskih Hrvata. Recite nam to, O vi časni Bošnjaci, vi časni birači Željka Komšića, vi časni džihadisti , recite nam gdje su jame bugojanskih Hrvata. Recite nam to, i uvažit ćemo vaš stid. I vjerovat ćemo vam da ste za stvaran suživot.
”Na današnji dan, prije 27 godina, u Grabovici je počinjen ratni zločin protiv 33 ljudi. Kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, stidim se onih koji su počinili ovaj zločin, znajući koliko je pravedna i časna bila borba naše Armije RbiH”, rekao je član Predsjedništva BiH Željko Komšić.
Poručio je da žrtve ovog zločina ne smiju biti zaboravljene.
Zločin u Grabovici dogodio se u noći s 8. na 9. rujna 1993. godine.
U vojnoj akciji “Neretva 93” pripadnici Armije RBiH ubili su 33 civila, među kojima je najmlađa Mladenka Zadro imala samo 4 godine, a najstariji Marko Marić 87 godina.
Za ovaj ratni zločin su osuđena dva vojnika Armije BiH. U rujnu 2007. su još su tri Bošnjaka, pripadnika Armije BiH nepravomoćno osuđena za ovaj ratni zločin. Nitko od visokih dužnosnika Armije BiH još nije odgovarao za ovaj zločin.Naime, za zločin u Grabovici do sada su na domaćim sudovima osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH, ali samo za pojedinačne zločine ubojstva, ne i za ratne zločine. Enesa Šakraka je Županijski sud u Sarajevu osudio na 10 godina zbog ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubojstva Pere i Dragice Marić. Županijski sud u Mostaru osudio je na po 13 godina Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića i Seada Karagića zbog ubojstva troje članova obitelji Zadro i to Ivana, Matije i Mladena. Dakle, optuženi su odgovarali samo za zločine nad pojedincima.
tekst je objavljen 9. rujna 2020
wpDiscuz
