Glavni tajnik UN-a, Antonio Guterres, u svom posljednjem proglasu koristi frazu koja jezovito zvuči: “Šokiran sam količinom smrti na sjeveru Gaze”. Pitanje je što zapravo znači “količina smrti”? To čini da smrt zvuči poput nečega što se može mjeriti u brojkama, poput statistike bez lica. No, svaka od tih smrti priča je izgubljena životna nit — nečiji otac, majka, brat, kćerka.
Dok Guterresova izjava možda pokušava izazvati hitnu reakciju svjetske zajednice, ostaje i gorak okus pitanja: Koja količina smrti mu je prihvatljiva? Gdje je etika u retorici koja ljude svodi na količinu, na brojke? Je li mu osmeto pobijene djece na ljuljačkama u Vitezu dovoljno prihvatljiv broj? Njemu i Haaškom sudu?
Zasigurno je jasno da užasne slike iz Gaze nisu statistički podatak već vapaj za životom i dostojanstvom svakog pojedinca.
Na kraju, pitanje se nameće: Kako naša globalna retorika može biti osjetljivija na ljude koje pokušava zaštititi? Hoće li se humanitarne proglase i dalje svesti na hladne procjene “količine smrti”, ili će se vratiti prema jeziku koji u središte postavlja ljudsku patnju, dostojanstvo i empatiju?
wpDiscuz
