Emma Goldman: Najnasilniji element društva je neznanje

Malo tko je živio filozofiju novog društvenoga poretka zasnovanu na slobodi koju ne ograničavaju ljudski zakoni i u praksi oživio teoriju o tome kako svi oblici vlasti počivaju na nasilju te su zbog toga pogrešni, štetni i nepotrebni kao Emma Goldman.
Ona je svoj radikalizam shvatila ozbiljno; nije samo širila svoja uvjerenja, nego ih je i prakticirala. Energija kojom je podupirala nepopularnu ideju poput anarhizma, njezina iznimna iskrenost, hrabrost i sposobnost, tek u današnje vrijeme nailaze na sve veće razumijevanje i divljenje.
 
Sjeme pobune posijano u najranijoj mladosti

Emma Goldman (1869.-1940.), američka politička aktivistica, poznata kao jedna od prvih predstavnica anarho-komunizma i feminizma rodila se u carskoj Rusiji, u obitelji židovskog podrijetla. Poput svih konzervativnih obitelji toga vremena, Emmini roditelji bili su posve uvjereni da će se njihova kći udati i zasnovati obitelj, da će biti dobra i religiozna žena. Kao većina roditelja, oni nisu niti slutili kakav će čudan, strastven duh obuzeti dušu njihova djeteta.
Već u najranijoj mladosti u srcu Emme Goldman posijano je sjeme pobune i neumoljiva mržnja prema potlačivanju. Zarana je naučila što su ljepote države: vidjela je kako kršćanski činovnici muče njezina oca i dvostruko ga progone, kao sitnog službenika i omraženog Židova.  Znala je za muke siromašnih seljanki i bila svjedokom prizora potkupljivosti službenika kada su se bogati spašavali od unovačenja na račun siromašnih. Zlostavljane sluškinje često bi našle utočište u domu Goldmanovih, a mala bi djevojčica ukrala kovanice iz roditeljske ladice da bi ih potajice ugurala u ruke nesretnih žena.
S vremenom je u obitelji Goldman došlo do sukoba generacija. Roditelji nisu mogli razumjeti kako se njihova kći mogla zanimati za nove ideje kad su ih oni sami smatrali utopijama, što je rezultiralo svakodnevnim raspravama. Sa trinaest godina s obitelji seli se u židovski geto Sankt Petersburga, gdje je atmosfera bila naelektrizirana idejom revolucije.

Kao gorljiva čitateljica, Goldman je upijala zabranjene romane i političke traktate, a uzor je otkrila u mladim ženama odanim revoluciji. Željela je sudjelovati u stvaranju novog svijeta jednakosti, pravde i obiteljskog sklada.
Amerika, „obećana zemlja potlačenih“
Goldman je 1886. emigrirala u SAD ispunjena radosnom nadom u veliku, slobodnu zemlju, no uslijedilo je veliko razočaranje kada se počela upoznavati s uvjetima života. Uskoro je dobila posao u tekstilnoj tvornici Garson Co. U to doba u tvornicama nije bilo pogonskih strojeva, pa su krojačice morale okretati kotače nogama, bio je to iscrpljujući posao, a cjelodnevno mučenje prolazilo je u potpunoj tišini.
Izrabljivanje djevojaka nije bilo samo ekonomske naravi: ako bi djevojka odbila udvaranje svojih nadređenih, ubrzo bi se našla na ulici. Jer nikad nije manjkalo dobrovoljnih žrtava: ponuda je nadmašivala potražnju. Sve to rezultiralo je njezinim priključivanjem anarhističkom pokretu. Počela se upoznavati s literaturom o socijalizmu i anarhizmu, posjećivala je javne skupove i upoznala sa socijalistički i anarhistički naklonjenim radnicima.
Godine 1886. šokantan politički događaj mijenja joj život. Kako bi se suprotstavili brutalnom gušenju štrajka u firmi MekKormik Harvester, radnički i radikalni aktivisti održavaju masovni miting na trgu Haymarket u Chicagu.
Eksplodirala je bomba, usmrtivši sedam policajaca i ranivši mnoge demonstrante. Za incident je optuženo osam anarhista, sedam na smrt vješanjem i jedan na petnaest godina zatvora. Iako su dokazi na suđenju bili nepotpuni, četvorica optuženih su pogubljeni, a ostali su pomilovani nekoliko godina kasnije. Kada je saznala za suđenje i uvjerenja anarhista, Goldman je odmah prepoznala sličnosti između njihovih ideja i ideja ruskih populista. Počela je čitati sve što je o anarhizmu mogla pronaći.
Prvo uhićenje i Majka zemlja
Anarhisti su u međuvremenu razvili revnu propagandu među nezaposlenima i štrajkačima. Održale su se goleme demonstracije štrajkača tekstilaca i nezaposlenih na Union Squareu u New Yorku. Emma Goldman bila je među pozvanim govornicima i održala je strastven govor koji je prethodio njezinom prvom uhićenju. U listopadu 1893. sudili su joj na kaznenom sudu u New Yorku pod optužbom da je pozivala na pobunu. Proglasili su je krivom i osudili na godinu dana kazne na Blackwell’s Islandu.
 
Od osnutka Republike ona je bila prva žena politička zatvorenica. Nakon što su je pustili iz zatvora, stekla je ugled u radikalnim redovima zbog svoje predanosti, idealizma i iskrenosti.
Na temelju svog sve čvršćeg uvjerenja da je “najnasilniji element društva neznanje”, Goldman osniva politički i književni časopis Majka Zemlja (1906-1917). Časopis nije bio samo forum anarhističkih ideja i novosti o međunarodnim kretanjima, već i prilika za objavljivanje pjesničke i dramske kritike. Upoznavao je svoje pretplatnike s dramaturzima poput Ibsena, Strindberga i Shawa, te političkim ilustratorima i umjetnicima poput Man Raya.
Kako je rastao međunarodni ugled Emme Goldman, tako se postepeno Europom širio i uticaj časopisa i njegova čitalačka publika. Znatan napredak anarhističkih ideja u Americi može se najbolje procijeniti zavidnim uspjehom triju dugačkih predavačkih turneja, od kojih je svaka zahvaćala novo područje. Najveći uspjeh njezinih neumornih napora je nevjerojatan porast prodaje anarhističke literature, čiji je propagandistički učinak neprocjenjiv.
 
Borba za seksualno i ekonomsko oslobođenje žena
„Zahtijevam neovisnost žene, njeno pravo da se sama izdržava; da živi za sebe; da voli koga god želi, ili koliko god želi. Zahtijevam slobodu za oba pola, slobodu djelovanja, slobodu u ljubavi, i slobodu u majčinstvu.“

Emma Goldman biti će upamćena i zbog svog pionirskog rada na oslobađanju žena. Bila je jedna od prvih žena koja se zalagala za kontracepciju kao osnovni element u većoj bici za seksualno i ekonomsko oslobađanje.

Ona je vjerovala da je zakon koji ženama onemogućava pristup kontracepciji simptom opće društvene i ekonomske nepravde, kao i poseban vid potlačivanja žena. Nastavila je inzistirati na svom stavu da je bitka za žensku kontrolu nad vlastitim tijelom tek dio šire borbe protiv socijalne, ekonomske i političke nejednakosti.
 
Razilazila se s ostalim feministkinjama svoga doba. Kritizirala je ženski pokret sufražetkinja, ukazujući na to da pravo glasa neće na pravi način odgovoriti na pitanje oslobođenja žena iz radničke klase niti će osigurati bolji oblik vladavine.
Posebno je bilo zanimljivo njeno predavanje “Ljubav i brak” u kojem je analizirala oslobađajući potencijal slobodne ljubavi nasuprot krutih aspekata bračnog života.Njezino neumorno naglašavanje važnosti prava na slobodu govora u demokratskom društvu na posljetku je utrlo put primjeni prava navedenih u Prvom amandmanu.
Rušeći ogromne prepreke na putu ka slobodi govora, Goldman je platila za svoje principe. Većinu svog života provela je pod nadzorom, bezbroj je puta uhapšena i zatvarana, a posljednjih 18 mjeseci u Americi provela je u zatvoru pod optužbama. Koliko je njezina borba aktualna i u današnje vrijeme, najbolje oslikavaju Emmine vlastite:
„Većina uvijek svoju sudbinu predaje u ruke drugih. Nesposobna preuzeti odgovornost, ona slijedi svoje vođe čak i u propast. Bez ambicija i inicijative, masa ništa ne mrzi više od inovacije.“

 
 
 
 
 
Izvor voxfeminae