Američki zračni napad tijekom kog je došlo do pogibije iranskog generala Qasema Soleimanija prilikom njegove posjete Bagdadu, nesumnjivo je događaj koji je obilježio prvi mjesec ove godine ne samo na Bliskom istoku, već i globalno. Likvidacija komandanta Quds snaga, najprestižnije iranske specijalne jedinice, dovela je američko-iranske odnose do tačke nakon koje je svaki rasplet bio moguć, uključujući tu i prerastanje tekućeg hibridnog sukoba u konvencionalni rat, a možda čak i u kakav užasniji sukob u kojem strane ne bi oklijevale da posegnu i za oružjima masovnog uništenja.
Naravno, jedan takav događaj nije mogao proteći bez izazivanja brojnih reakcija i na Zapadnom Balkanu, prevashodno u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj. Nažalost, najveći dio tih reakcija može se najkraće i najpreciznije opisati kao – idiotski, jer su uglavnom počivale na površnom ili nikakvom znanju i na psećoj lojalnost ideološkom okviru koji se zastupa, pa su se u zavisnosti od toga i reakcije protezale u rasponu od slavljeničkog raspoloženja pa sve do teorija zavjere i do filmičnih fantazija o Soleimanijevim operacijama tokom rata za jugoslovensko naslijeđe, odnosno u bosanskohercegovačkoj epizodi tog konflikta.
Tvrdnja koju je objavio beogradski Kurir, ne nudeći nikakvu garanciju plauzibilnosti svog izvora, da je Soleimani bio prisutan kada su mudžahedini odsijecali glave zarobljenim pripadnicima VRS u pogledu imbecilnosti jednaka je tvrdnji da su, recimo, lično Draža Mihailović i Aleksandar Ranković obučavali Vjekoslava Maksa Luburića u metodama eksterminacije i da su lično prisustvovali jasenovačkim pokoljima Srba
General Soleimani, prema svjedočenju hrvatskog novinara Hasana Haidara Diaba, boravio je u Bosni i Hercegovini u dva navrata tokom rata, 1993. i 1994. godine. Ako poklonimo povjerenje tvrdnjama jednog žurnaliste, to je opet sve što pouzdano možemo znati o Soleimanijevom dolasku u BiH. Ako je bio tu, prilično je vjerovatno da se susretao sa visokim političkim, vojnim i bezbjednosnim funkcionerima, ali bez pouzdanih dokaza, to ostaje u sferama pretpostavki i nagađanja, kojima se neprilično baviti kao činjenicama, jer je to sport namijenjen za dežurne idiote u koži analitičara, novinara ili pak običnih i bezimenih komentatora po bespućima virtuelne zbiljnosti.
Beogradsko obesmišljavanje vlastitog ideološkog okvira
Tvrdnje srbijanskih i republičkosrpskih medija da je Soleimani bio prisutan tokom mudžahedinskih operacija imbecilne su jednako kao i najveći dio bošnjačkih reakcija na njih, no tome ćemo se malo kasnije vratiti. Na ovom ćemo mjestu načiniti jednu digresiju i podsjetiti se na izjavu Alije Izetbegovića, datu u samo predvečerje rata u Bosni i Hercegovini, da je za rat potrebno dvoje. Toj ćemo izjavi suprotstaviti notornu činjenicu da, uprkos akcijama u cilju odmazde, nakon Soleimanijeve pogibije nije došlo do rata između Sjedinjenih Američkih Država i Irana, jer su politički vrhovi i diplomatije obje zemlje uložile priličan napor da spuste temperaturu i svoj odnos zadrže u stanju netrpeljivosti i latentnog sukoba.
Ja lično iz toga ću izvući zaključak da je Alija Izetbegović odista bio u pravu kada je rekao da je za rat potrebno dvoje, ali ću odmah za njim izvući i sljedeći zaključak, koji kaže da se u BiH očito našlo i više od dvoje zainteresovanih za rat, umjesto za političko rješavanje nagomilanih problema, pa makar to rješavanje bilo mučno i dugotrajno. Ni američkom ni iranskom političkom vrhu u ovom trenutku nije potrebno ono što je početkom devedesetih bilo potrebno reakcionarnim etničkim oligarhijama svih naroda umrle Jugoslavije – stanje kontrolisanog i prividnog haosa koji će poslužiti kao dimna zavjesa za uspostavljanje novih društvenih odnosa i, prije svega i iznad svega, za preraspodjelu društvenog blaga. Kakve će zaključke iz činjenice navedene u prethodnom pasusu izvući čitalac, to njemu ostavljam na volju.
Vratimo se sada na medijske reakcije u Bosni i Hercegovini i komšiluku u vezi sa generalom Soleimanijem. Tvrdnja koju je objavio beogradski Kurir, ne nudeći nikakvu garanciju plauzibilnosti svog izvora, da je Soleimani bio prisutan kada su mudžahedini odsijecali glave zarobljenim pripadnicima VRS u pogledu imbecilnosti jednaka je tvrdnji da su, recimo, lično Draža Mihailović i Aleksandar Ranković obučavali Vjekoslava Maksa Luburića u metodama eksterminacije i da su lično prisustvovali jasenovačkim pokoljima Srba. Dovesti u vezu iranskog generala Revolucionarne garde i mudžahedine koji su ratovali u BiH može samo onaj ko se nalazi u vlasti beskrajnog neznanja i neukosti i ko se istovremeno toga ne stidi već se, poput većine bilmeza, razmeće i hvali time, ne shvatajući koliko svojim neznanjem i svojim bilmezlukom obesmišljava i obezvrijeđuje ideološki okvir kojeg formalno zastupa, predstavljajući ga kao deponiju laži i izmišljotina.
Sarajevski bilmezluk
S druge strane, ništa manji bilmezluk ne srećemo ni u reakciji, recimo, stručnjaka za bezbjednost Nedžada Ahmetovića, koji za sarajevski portal Vijesti kategorički tvrdi da je članak iz Kurira potvrda hibridnog rata kojeg Srbija vodi protiv Bosne i Hercegovine, a potom čitaoca zatrpava wikipedijskim citatima i definicijama hibridnog rata, ne obazirući se pri tom na očigledne logičke nakaradnosti u svom govorenju, poput one da je hibridni rat vrsta sukoba kojem pribjegava strana koja ne raspolaže dostatnim oružanim kapacitetima da ostvari svoje ciljeve i protivniku nametne svoju političku volju.
Čak i da se odista vodi hibridni rat između Srbije i BiH, Ahmetović očito nije neko ko bi to mogao prepoznati, jer nije u stanju pojmiti činjenicu da vođenju hibridnog rata pribjegavaju i zemlje poput Sjedinjenih Američkih Država, čijim se oružanim kapacitetima, dostatnim da planetu rastoče u termobaričkoj kataklizmi, u najmanju ruku nema šta prigovoriti. Ahmetović, dakle, ne zna o čemu govori, već jednostavno poput navijačke čegrtaljke ili klepetuše oko kravljeg vrata do u nedogled ponavlja iste mantre, u očajničkoj nadi da će nekad, po zakonu vjerovatnoće, nešto i pogoditi, pa je tako više nalik strastvenom kladioničaru koji uporno istrajava na svom “pouzdanom” sistemu za klađenje, nego na referentnog stručnjaka za bezbjednost i srodna pitanja.
Ahmetović također nije prilježno iščitavao ni tu nesrećnu Wikipediju, pa nije naučio da rat nije samo čin nasilja usmjeren na potčinjavanje protivnika svojoj političkoj volji, već je prije svega čin organizovanog nasilja, usmjerenog ka postizanju jasnog, ostvarljivog i mjerljivog cilja. Stručnjak za bezbjednost Ahmetović je, baš kao i njegovi pandani iz redakcije Kurira, beznačajan i karikaturalan lik i ne bi bilo pravedno pretjerivati u kritikama njihove neukosti i neznanja.
No pošto lideri etničkih oligarhija na Zapadnom Balkanu i nakon četvrt vijeka eksploatišu medijske sadržaje što ih proizvode horde egzaltiranih i neukih bilmeza i igraju igru vruće-hladno, čas upućujući jedni drugima burleskne i namjerno loše prikrivene, ali ipak prikrivene prijetnje ratom, a čas glumeći mirotvorce i garante mira i stabilnosti, krajnje je vrijeme da ih neko konačno upita – pa šta bi, dođavola, bili ciljevi tog rata koji je konstantno prisutan u medijima i u političkim narativima, kao nagovještaj i kao slutnja, a nerijetko i kao prijetnja?! A ako već ne žele odgovoriti na pitanje o svojim ciljevima u tom nekom budućem ratu, pravdajući to obavezom čuvanja tajnih podataka, neka barem odgovore na pitanje kako to zamišljaju i vizueliziraju protivničke ciljeve.
Nema društvene imovine, a, bogami, ni društva
Da li Bakir Izetbegović odista vjeruje da je cilj srbijanske državne politike da horde raspomamljenih srpskih vojnika osvoje Sarajevo? Da li Aleksandar Vučić odista vjeruje da je cilj bošnjačkog političkog vrha da horde raspomamljenih bošnjačkih jurišnika osvoje barem Kragujevac ili makar Banjaluku, ako im je već Beograd prekrupan zalogaj? Da li njih dvojica odista vjeruju da bi zatiranje šačice povratničkih sela putem testiranih zločinačkih metoda, što bi bio krajnji domašaj i ishod vojnog sukoba, odista moglo biti raison d’être i cilj jednog rata? Da li njih dvojica odista vjeruju da bi nekakav budući rat ovdje ijednoj strani mogao donijeti ono što joj je donio prošli – plijen u vidu društvene imovine? Koja, uostalom, ovdje više skoro da i ne postoji, kao što ovdje ni drutšvo kao sociološka, politička i civilizacijska kategorija više skoro da i ne postoji.
Čak i da se odista vodi hibridni rat između Srbije i BiH, Ahmetović očito nije neko ko bi to mogao prepoznati, jer nije u stanju pojmiti činjenicu da vođenju hibridnog rata pribjegavaju i zemlje poput Sjedinjenih Američkih Država, čijim se oružanim kapacitetima, dostatnim da planetu rastoče u termobaričkoj kataklizmi, u najmanju ruku nema šta prigovoriti. Ahmetović, dakle, ne zna o čemu govori, već jednostavno poput navijačke čegrtaljke ili klepetuše oko kravljeg vrata do u nedogled ponavlja iste mantre, u očajničkoj nadi da će nekad, po zakonu vjerovatnoće, nešto i pogoditi
Pitanja iz prethodnog pasusa su, naravno, samo retorička. I Bakir i Aleksandar i svi ostali politički lideri na ovom prostoru itekako dobro znaju odgovore na njih i svjesni su da ovdje jednostavno ne postoje pretpostavke za rat, izuzev, i to je ono što pisca ovih redova plaši, za rat kao još jednu dimnu zavjesu za ko zna kakav anticivilizacijski gadaluk. Sreća u nesreći je to što region jednostavno nema dovoljno efektiva za jedan tako skup sport, jer su resursi blaženopočivše JNA davno istrošeni, uništeni i rasprodati, a ono što danas postoji dovoljno je tek za malo dinamičnije vježbovne manevre, nakon kojih bi te snage valjalo dobro odmoriti i oporaviti.
No nije retoričko pitanje kog upućujem čitaocu – kada ćeš početi misliti svojom glavom i shvatiti da te oligarhije prešutnim dogovorom i uvježbanim zahvatima sluđuju i ne dopuštaju ti da postaneš ljudsko biće i građanin u punom obimu tih pojmova, koji je dovoljno širok da ne ugrožava ni tvoje druge identitarne atribucije, počev od etničkih, pa sve do onih seksualnih? Kada ćeš shvatiti da tvoji lideri znaju ne samo odgovore na pitanja o ratnim ciljevima koja sam im postavio, već znaju i to da je u zemljama tranzicijske demokratije, iz razloga koje bi na ovom mjestu bilo preopširno eksplicirati, u praktikovanju pasivnog biračkog prava najaktivniji onaj dio biračkog tijela koji se ne odlikuje naročitom pameću i znanjem.
No pošto lideri etničkih oligarhija na Zapadnom Balkanu i nakon četvrt vijeka eksploatišu medijske sadržaje što ih proizvode horde egzaltiranih i neukih bilmeza i igraju igru vruće-hladno, čas upućujući jedni drugima burleskne i namjerno loše prikrivene, ali ipak prikrivene prijetnje ratom, a čas glumeći mirotvorce i garante mira i stabilnosti, krajnje je vrijeme da ih neko konačno upita – pa šta bi, dođavola, bili ciljevi tog rata koji je konstantno prisutan u medijima i u političkim narativima.
No pošto lideri etničkih oligarhija na Zapadnom Balkanu i nakon četvrt vijeka eksploatišu medijske sadržaje što ih proizvode horde egzaltiranih i neukih bilmeza i igraju igru vruće-hladno, čas upućujući jedni drugima burleskne i namjerno loše prikrivene, ali ipak prikrivene prijetnje ratom, a čas glumeći mirotvorce i garante mira i stabilnosti, krajnje je vrijeme da ih neko konačno upita – pa šta bi, dođavola, bili ciljevi tog rata koji je konstantno prisutan u medijima i u političkim narativima
Opsjednuti porivom da do maksimuma isisaju sve što mogu iz društvene stvarnosti i da ušićare što je moguće više iz svoje avanture u politici, domaći i regionalni politički lideri, skoro bez razlike u pogledu ideoloških afilijacija, odbijaju da vide u kakvu entropiju vode svoja društva. Umjesto toga, oni uz pomoć hordi medijskih i intelektualnih bilmeza, podilaze onom najgorem u svom biračkom stadu, nastojeći da ga što duže zadrže u stanju prestrašenosti i sluđenosti, jer takvim se stadom najlakše vlada, pogotovo u zemlji u kojoj nema dobrih puteva za stampedo tog stada.
Dramatični narativi političkih lidera i njihove medijske i intelektualne služinčadi, kako o proteklom i proteklim ratovima, tako i o tom nekakvom budućem, ni za jotu neće osnažiti ni jedan od ovdašnjih naroda, niti će mu biti od ikakve pomoći ukoliko ipak dođe do najcrnjeg scenarija, ne zato što je takav scenario povijesna nužnost, već stoga što se stvari često otrgnu kontroli i stanu se kretati stihijski tamo gdje je vlast prepuštena nadmenim i neukim uhljupima.
No ti će narativi zato nastaviti da osnažuju nekrofilni i osvetnički duh među mlađim naraštajima, koji će se, kao nekakva osveta pravde i civilizacije, prije ili kasnije izliti iz bijesnih, obeznađenih i sluđenih mladih bića i sručiti na ono što im je najbliže ruci. Na nemoćne u svojoj neposrednoj blizini, jer tako neuki nigdje dalje od neposredne blizine neće biti u stanju otići, niti bi se bili u stanju vratiti otamo. A kuknjava koja će tada odjeknuti do neba, biće mučna za slušati i neće izazivati empatiju već odbojnost. I želju da se poruči – pa jesam li vam lijepo rekao šta vas čeka, bilmezi!
Preokret, Foto: AFP, Poskok.info
wpDiscuz