Jer što će nam Bosna i Hercegovina da je dijelimo s drugima kada može biti samo naša, etnički čista, razmišlja tako žrtva genocida, i nastavlja: “Ako možemo dići kredit da sve Hrvate koji dišu na škrge fino preselimo u Hrvatsku” – što se čeka?
“Ako vam nije dobro, dragi naši Hrvati, nema veze – mi ćemo vas sve ‘isplatiti’ i još pretplatiti. Eto vam karta u jednom smjeru, prema obećanoj zemlji u Zagrebu!” – kaže Tahirović.
S ironičnim osmijehom i pseudodobronamjernim tonom, odaslao je poruku koja zvuči kao da ju je pisao Kafka nakon previše loše rakije u nekoj kafani na periferiji Sarajeva.
Nije ovo prvi put da Tahirović ulazi u ring s retorikom koja bi posramila i najokorjelijeg kafanskog filozofa.
I dok Hrvati u BiH od njegove izjave imaju kolektivni napad paranoje, Tahirović nastavlja mirno koračati kao samoprozvani branitelj “multietničke Bosne”, istodobno sijući mržnju i netrpeljivost prema svemu što nije u skladu s njegovom vizijom.
On, samozvani glas žrtava, koji se bolje razumije u državne proračune nego u empatiju, pokazuje da u ovoj zemlji nije potreban nikakav scenarij apokalipse – apokalipsa već sjedi na press konferencijama i čita bilješke.
Pa, zašto Murat Tahirović nije u ludnici?
Zato što u Bosni i Hercegovini postoji manjak prostora u institucijama za mentalno zdravlje, a višak prostora u udarnim terminima bošnjačkih medija.
On je simbol suvremenog političkog cinizma, etnonacionalistički biznismen s diplomom specijalista za trošenje proračuna.
I dok nama ostalima ostaje samo da promatramo ovaj cirkus, Tahirović nastavlja svoj stand-up, glumeći ozbiljnog političkog aktera.
Jer, zašto da ne? Kad sultan Murat može biti legenda, zašto ne bi i Murat Tahirović? /POSKOK/