EKONOMSKI KOLONIJALIZAM: Dozvole izdate, Kuprešani izdani

Jednom davno, Kupres je bio sinonim za snježne visoravni, škripanje koraka po jutarnjem mrazu i ljude koji govore više šapatom nego glasom. Danas je, zahvaljujući domišljatim europskim poduzetnicima i domaćoj birokratskoj tišini, na putu da postane – magnezijski eksperiment.

Jer što je drugo „tvornica magnezija“ koja se pokušava ugurati između dva izvorišta pitke vode, ako ne tiha objava rata vlastitim građanima?

Na scenu stupa “BH Magnezij & Minerali”, preduzeće koje, sasvim slučajno, kontrolira njemačka kompanija. A ona, sasvim slučajno, već otprije barata kamenolomom Grguljača. I još sasvim slučajnije, u rukama joj je bila i koncesija, pa su ljudi, u maniri magičnog realizma, već tada planirali tvornicu – iako o njoj nije bilo ni riječi u dokumentaciji.

U studiju marketinga na Zapadu, to bi se zvalo brendiranje u tišini. Na Balkanu – potajna eksploatacija.

Javna rasprava? Bilo je to 8. kolovoza 2024., kao svojevrsni ljetni performans u stilu “ajmo sve reći kad su ljudi na moru”.

Studija utjecaja na okoliš, kako se kasnije pokazalo, bila je napisana kao da opisuje zeleni turizam, a ne industrijski pogon koji bi, kako kažu aktivisti, zahvaćao vodu s izvora Bašinac – dakle, iz vodocrpilišta za okolna sela. Ironično, tvornica koja planira žeđati Europu magnezijem mogla bi osuši vlastite susjede.

Naime, kao i u Varešu, opet gledamo model u kojem se državni resurs – u ovom slučaju dolomit – iznosi, a zauzvrat ostaje prašina, bager i papir s pečatom.

Ekonomski analitičari upozoravaju: milijarde odlaze, a što ostaje? Koncesijska naknada niža od jednog SUV-a, i mirna savjest onih koji su rekli “mi smo sve po zakonu”.

Najbolji dio dolazi kad se shvati da većina lokalnog stanovništva o svemu sazna nakon što su dozvole već izdate. A oni izdani. Dakle, institucije nisu dužne da vas informiraju, osim kad im postavite pitanje koje ne žele čuti. Jer, zna se, kupreški tišina je idealan partner svakom kapitalističkom pioniru.

Ovo nije priča o magneziju. Ovo je priča o tome kako je tišina postala metoda, zakon alat za eksploataciju, a voda temeljna žrtva modernizacije. I sve to – s „europskim vrijednostima“ u pozadini.

Kupres više nije samo planina, visoravan i skijaški san – postao je bojišnica u ratu za prirodne resurse. Ispod površine bijelog krajolika tinja sukob interesa, gdje magnezij nije samo ruda, već simbol. Simbol neokolonijalne eksploatacije, uvezene šutnje i domaće izdaje. Dok BH Magnezij & Minerali brižno precrtavaju konture dolomita, europski kapitalizam šaptom zauzima izvorišta pitke vode. Voda kao resurs – nekoć svetinja – sada je samo kolateralna žrtva. Ovo nije samo tiha privatizacija, već sofisticirani akt kolonijalizma 2.0, u kojem su dozvole brže od istine, a ekološka devastacija maskirana u razvoj. Koncesije se dijele kao bomboni, a politička šutnja postaje valuta kojom se kupuje suverenitet. Balkanski kapitalizam u svom najautentičnijem obliku: ništa naše – osim prašine i gubitka.

🔧 STRUČNO – EKOHIDROLOŠKI I EKONOMSKI RIZICI

1. Blizina izvorišta pitke vode (Bašinac i druga)

   • Tvornica se planira između dva izvora vode – što znači direktan rizik kontaminacije podzemnih voda zbog industrijskog ispiranja, ispušnih plinova, buke, vibracija, otpadnog materijala i/ili nesaniranih akumulacija kemikalija.

   • Precedens: u Varešu i drugim sličnim rudarskim projektima voda je već pogođena povećanim sadržajem teških metala.

2. Studija utjecaja na okoliš je upitna

   • Na terenu i prema izjavama mještana i ekologa, studija nije sadržavala realnu procjenu utjecaja na zračne struje, akumulaciju prašine, sezonske migracije podzemnih voda i učinak na lokalne mikroklime.

   • Ključno: nije provedena hidrogeološka ekspertiza na razini koja bi opravdala industriju u vodozaštitnoj zoni.

3. Ekonomski benefit za lokalnu zajednicu je zanemariv

   • Koncesije su minimalne, radna mjesta često dolaze s niskim plaćama i lošim uvjetima, dok se profit iznosi van države.

   • Održivost projekta za lokalnu zajednicu nije dokazana – ništa ne jamči da će posao ostati kad se resurs iscrpi.

⚖️ PRAVNO – NEUSKLAĐENOST I KRŠENJE ZAKONA

1. Sporna javna rasprava

   • Javna rasprava održana 8. kolovoza (sredina ljeta!) može se tumačiti kao simbolična, a ne suštinska obveza po zakonu o zaštiti okoliša.

   • Prema Zakonu o zaštiti okoliša FBiH, članak 66., javnost mora biti pravovremeno, istinito i potpuno informirana – a u ovom slučaju to očito nije ispoštovano.

2. Zakon o vodama

   • Ukoliko se nalazi u zaštićenoj zoni sanitarne zaštite, projekt može kršiti član 55. Zakona o vodama, koji zabranjuje industrijske objekte u blizini vodozahvata.

   • Trebala bi postojati posebna suglasnost od zavoda za javno zdravstvo i vodoprivrednog inspektorata – jesu li oni uključeni?

3. Mogući sukob interesa i netransparentne koncesije

   • Ako se koncesija dodijelila bez tendera ili uz politički pritisak – moguće je da postoji osnova za poništenje temeljem Zakona o koncesijama FBiH, posebno u dijelu koji se odnosi na opći interes i ekološku održivost.

❌ ZAŠTO SE OVO NE SMIJE DOGODITI?

• Rizik za zdravlje: Pitka voda je prioritetan resurs. Zagađenje je nepovratno.

• Narušavanje povjerenja u institucije: Tihe, netransparentne procedure uništavaju demokraciju.

• Ekonomska pljačka: Lokalna zajednica dobiva prašinu i siću, stranci odnose sirovine i profit.

• Moguće međunarodne posljedice: EU direktive o okolišu i vodi mogu biti prekršene, što može utjecati na EU integracijski proces BiH.